 |
Ovaj članak ili jedan njegov dio zahtijeva jezičnu i pravopisnu doradu. Članak treba preurediti u skladu s gramatičkim i/ili pravopisnim pravilima standardnoga hrvatskog jezika. |
- PREUSMJERI Predložak:Infookvir oružani sukob
Grčki rat za neovisnost (znan i kao Grčka revolucija) (grčki: Ελληνική Επανάσταση Elliniki Epanastasi}}; turski: يونان عصياني Yunan İsyanı) bio je uspješni rat za neovisnost koji su vodili Grčki revolucionari od 1821. do 1829., uz pomoć velikih europskih sila, protiv Osmanskog Carstva, kojem su u pomoć pritekli njegovi vazali, Egipatski Kedivat.
Nakon pada Bizanta, većina Grčke (osim Jonskih otoka) potpala je pod vlast Osmanskog Carstva. Za cijelo vrijeme osmanske vladavine (skoro 400 god.), bilo je više ustanaka grčkog stanovništva protiv osmanske vlasti sa željom za osamostaljenjem.
Ustanak
Prvo razdoblje rata (1821. – 1824.)
Ustanku je predhodilo osnivanje tajne revolucionarne organizacije Philike Hetairaia – Heterija (grčki: Φιλική Εταιρεία, Udruženje prijatelja). 1814. godine u Odesi, gradu sa brojnom grčkom zajednicom.[1] Organizaciju su osnovali grčki nacionalisti; N.Skoufas,, E. Xanthos i A. Tsakalov s ciljem oslobođenja Grčke od Osmanskog Carstva, 1818. god. Heterija se preselila u Konstatinopolis (koji je onda bio i najveći grčki grad). Uz pomoć mnogobrojnih Grka, i grčkih iseljenika koji su živjeli u emigraciji ( Velika Britanija, Amerika, Italija), kao i uz pomoć tadašnjih velikih sila (Britanija, Francuska, Rusija) Heterija je radila na organizaciji ustanka Grčkog naroda.
Ustanak u je izbio u dunavskom kraju – 6. ožujka 1821. god. kada je Alexandros Ypsilantis predsjednik Heterije (ruski časnik grčkog porijekla), sa svojim odredom od 2000 ljudi, sastavljenim većinog od grčkih dobrovoljaca koji su bili na službi u Ruskoj carskoj vojsci, prešao rijeku Prut i ušao na teritorij Osmanskog Carstva u današnjoj Moldovi i podigao ustanak u gradu Iaşiu. Njegov ustanak je vrlo brzo razbijen od strane turskih snaga.
Ustanak je u međuvremenu izbio i na Južnom Peloponezu (Moreji), 17. ožujka 1821., ustanici iz grada Areopolija objavili su rat Turcima. Njihova vojska pod komandom Petrosa Mavromichalisa ( u njoj su bili i heroji ustanka; Kolokotronis, Nikitaras i Papaflessas) napali su grad Kalamata i poslije dvodnevne borbe zauzeli, 21. ožujka.
Veliki poticaj ustanku na Peloponezu zbio se 25. ožujka 1821. god. kada je patrijarh grada Patrasa, Germanos blagoslovio zastavu ustanika u manastiru Velika Lavra (Agia Lavra) na planini Helmos. Ovaj dan ima simboličko značenje u Grčkoj, i on se slavi kao Dan državnosti. U sljedeća tri mjeseca ustanak je zahvatio cijeli Peloponez, dobar dio kontinentalne Grčke, otok Kretu, Cipar i još neke otoke u Egeju. Ustanici su uspjeli pod vodstvom Teodorosa Kolokotronisa zauzeli su tadašnji glavni grad osmanskog Peloponeza, Tripoli. Time je otpočelo prvo razdoblje rata za nezavisnost Grčke (1821. - 1824.) u kojem ustanici uz pomoć europskih dobrovoljaca i podršku velikih sila nižu uspjehe. 22. siječnja 1822. ustanici u Epidaurusu, proglašuju nezavisnost, donose prvi Ustav Grčke i osnivaju prvu vladu kojoj je na čelu Demetrius Ypsilantis (brat Alexandrosa Ypsilantisa).
Nakon toga otpočeli su sukobi između samih ustanika, zbog rivalstva nad kontrolom oslobođenih teritorija i borbe za lidersvo u budućoj vlasti. Sve to prerasta u pravi mali građanski rat između ustanika koji se razbuktao u dva navrata od kraja 1823. do svibnja 1824. god. i 1824. – 1825. god. Ovi sukobi imali su podlogu i odnosu velesila i podozrivosti Velike Britanije na tadašnju Carsku Rusiju i njezin utjecaj na pravoslavne ustanike Grčke.
Drugo razdoblje rata (1824. – 1827.)
Turcima je u pomoć pristigla izvježbana vojska egipatskog paše Mehmeta Alija koji je poslao svog brata Ibrahima sa 10.000 pješaka i 1000 konjanika, ove snage posve su izmjenile položaj na ratištu.
Nakon 12 mjeseci opsade pao je grad Mesolongi 22. travnja 1826. u ruke Ibrahim paše. Masakr i sužanjsto preostalih grčkih branjenika (od toga 3000 – 4000 žena i djece) izazvali su brojne reakcije solidarnosti po cijeloj Europi. [2] Nakon toga Turci ulaze u Atenu, a nedugo zatim i čitava kopnena Grčka ponovno je pod njihovom vlašću.
Treće razdoblje rata (1827. – 1829.)
Uz podršku Velikih sila, održana je narodna skupština 1827. godine u Troezeneu, ova skupština donijela je novi ustav i izabrala predsjednika vlade grofa Capodistrija. Nakon turskog odbijanja zahtjeva Velike Britanije, Francuske i Turske da Grčkoj da autonomiju, saveznici su se počeli otvoreno uključivati u sukob.
Nakon vijest da zajednička egipatsko-turska flota plovi prema otoku Hidra
- REDIRECT Predložak:Nemam razdvojbu, saveznici su uputili zajedničku flotu koja je trebala presresti osmanske brodove. Nakon tjedan dana mira u zaljevu kod grada Navarina, zbila se pomorska bitka kod Navarina u kojoj je potpuno razbijena tursko-egipatska flota.
Nakon toga Francuska je na Peloponez poslala jedan ekspedicijski korpus pod komandantom Nicolasa Josepha Maisona, koji se iskrcao na Peloponezu 30. kolovoza 1828. kod mjesta Petalidi. Ovaj korpus pomogao je ustanicima izbaciti egipatske postrojbe sa Peloponeza do 30. listopada. Rusija je službeno objavila rat Turskoj, i počela sa napadima na njezine sjeverne granice.[3]
Ustanici su u tijeku 1928. htjeli zauzeti što više ozemlja središnje Grčke, prije potpisivanja primirja. Posljednja veća bitka ovog rata bila je kod mjesta Petra, u sjevernoj Atici. Grčki ustanici koje je vodio Demetrius Ypsilantis, ali ovaj put uvježbani i dobro opremljeni napali su trupe Aslan-bega i porazili ih. Poražene turske strane morale su u zamjenu za siguran prolaz iz Središnje Grčke, napustiti sve zemlje od mjesta Livadeia do rijeke Spercheios.
Zbog poraza u Rusko-turskom ratu 1828. – 1829., Porta je pristala na Savezničke zahtjeve za autonomijom Grčke, koji su predhodno dogovarani u Londonu 1827., i 1829. Turska je potpisivanjem mira u Drinopolju 1829. morala priznati ograničenu nezavisnost Grčke.
U svibnju 1832. god., održana je Londonska konferencija
- REDIRECT Predložak:Nemam razdvojbu. Velike sile (Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i Carska Rusija) ponudile su grčko kraljevsko prijestolje bavarskom kraljeviću Ottu von Wittelsbachu, s time da Grke nije uopće pitala za mišljenje.
21. srpnja 1832., diplomatski predstavnici Velikih sila pri Visokoj Porti u Carigradu, potpisali su zajedno s osmanskim predstavnicima Mir iz Konstantinopolisa (1832)
- REDIRECT Predložak:Nemam razdvojbu, kojim su utvrđene granice novoustanovljene Kraljevine Grčke.
Povijesne okolnosti ustanka
Grčki rat za neovisnost, bio je jedan u nizu ustanaka protiv osmanske vlasti. Prvi značajniji zbio se 1603. god. na Peloponezu (Morea), cilj ustanika bio je obnova Bizantskog Carstva.
Cijelo XVII st. zbivale su se pobune protiv Turaka po Peloponezu i ostaloj Grčkoj; takvi su bili ustanci koje je vodio Dionisius Filozof 1600. i 1611. u Epiru.[4] Osmanska vlast nad Peloponezom (Moreom) prekinuta je Morejskim ratom, za vrijeme tih ratova poluotokom je vladala Mletačka republika punih 30 godina. Prvi veći ustanak nakon toga bio je pod ruskim uplivom, takozvana Orlova pobuna 1770. god. koja je ugušena, nakon početnih uspjeha. Nakon slamanja ustanka Tursko-albanske jedinice provodile su masovan teror nad velikim dijelom kontinentalne Grčke.[5]Za vrijeme Rusko-turskog rata 1787. – 1792., zajednica grčkih trgovaca iz Trsta opremila je manju flotu koju je vodio Lambros Katsonis, i poslala je u Grčku, gdje je uglavnom ometala Tursku plovidbu. To je istovremeno povećalo i broj hajduka i drugih odmetnika po Grčkoj. [6]
Istovremeno brojni su Grci bili najviši osmanski carski dužnosnici i uživali brojne privilegije. Grčki svećenici kontrolirali su sve poslove Pravoslavne crkve preko Ekumenske Patriaršije iz Konstantinopolisa i najveći broj svećenik dolazio je iz grčkih redova. Tako su oni uz to i pomoć osmanskog upravnog sistema podjele na Milete, vladali nad svim pravoslavnim podanicima.[7])
Školovani i utjecajni članovi velike Grčke dijaspore imali su veliku ulogu u pripremi Grčkog ustanka, širenjem ideja Francuske revolucije i snaženjem nacionalnog osjećanja, takvi su bili; Adamantios Korais i Anthimos Gazis.
Mučka smrt pjesnika Rige od Fere imala je veliki utjecaj na nacionalno buđenje Grka. On je u svojim pjesmama a i pisanjem po tadašnjim novinama, nagovještao potrebu velikog ustanka balkanskih naroda.[8]
Slika Eugene Delacroixa, inspirirana turskim masakrom nad stanovništvom otoka Hios Masakr na Hiosu, imala je veliki utjecaj na europsko javno mijenje i pridonijela uspjehu ustanka.
Veliki engleski pjesnik Byron, uložio je sav svoj imetak, slavu i ugled za uspjeh Grčkog ustanka. On je organizirao prikupljanje pomoći, slanje brodova u Grčku, na kraju je umro od groznice u Mesolongiju 1824. [9]
Masakri za vrijeme ustanka
Odmah po izbijanju ustanka, otpočeli su i krvavi osvetnički masakri nad nedužnim civilima koje su činile obje strane.
Grčki revolucionari masakrirali su Turke, Muslimane i Židove, mahom žitelje Peloponeza i Atike gdje su grčke snage bile jače i gdje su žrtve poistovjećivali sa osmanskom vlašću. S druge pak strane Turci su masakrirali Grke po Anatoliji, Kreti, Konstatinopolisu i po Egejskim otocima, zapravo tamo gdje su bili jači.
Najpoznatiji od tih masakara su sa Turske strane; Masakr na Hiosu, Razaranje Psare, a sa Grčke strane su to; Masakr kod zauzeća Tripolija, i Navarinski masakr. Kao žrtva neobuzdanih ratnih strasti pao je ekumenski patrijarh Konstantinopolisa Grigorij V obješen je u revoltu turskih stanovnika.
Izvori
- ↑ Clogg, A Concise History of Greece, p. 31
- ↑ Howarth, The Greek Adventure, p. 197.
- ↑ Howarth, The Greek Adventure, p. 241.
- ↑ Kassis, Mani's History, p. 29.
- ↑ Svoronos, History of Modern Greece, p. 59
* Vacalopoulos, History of Macedonia, p. 336 - ↑ Svoronos, History of Modern Greece, p. 59
- ↑ Georgiadis–Arnakis, The Greek Church of Constantinople, p. 238
- ↑ Svoronos, History of Modern Greece, p. 62
- ↑ Brown, International Politics and the Middle East, 52
Vanjske poveznice
- Sestrinski projekti
 | U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Grčki rat za neovisnost |
.svg){kind=small}