Georg Wilhelm Friedrich Hegel

Georg Wilhelm Friedrich Hegel
G.W.F. Hegel
Zapadna filozofija
Filozofija 19. stoljeća
Rođenje	27. kolovoz, 1770. (Stuttgart, Njemačka)
Smrt	14. studeni, 1831. (61 godina) (Berlin, Njemačka)
Škola/tradicija	Njemački idealizam, osnivač Hegelijanizma
Glavni interesi	Metafizika, Epistemologija, Logika, Filozofija povijesti, Estetika, Religija, Politička znanost
Poznate ideje	Apsolutni idealizam, Dijalektika, Uzdizanje
Utjecaji	Aristotel, Descartes, Goethe, Spinoza, Rousseau, Böhme, Kant, Fichte, Hölderlin, Schelling
Utjecao na	Feuerbach, Croce, Marx, Engels, Bauer, Bradley, Lenjin, Lukács, Heidegger, Sartre, Barth, Küng, Habermas, Gadamer, Moltmann, Kierkegaard, Gentile, Deleuze, Žižek
Portal o životopisima

Georg Wilhelm Friedrich Hegel (Stuttgart, 27. kolovoza, 1770. - Berlin 14. studenog, 1831.) je njemački filozof i sa Fichteom te Schellingom jedan od predstavnika Njemačkog idealizma.

Hegel je utjecao na pisce široko različitih položaja uključujući njegove poklonike (Bauer, Marx, Bradley, Sartre, Küng) i njegove kritičare (Schelling, Kierkegaard, Schopenhauer, Nietzsche, Heidegger). Hegel je raspravljao, možda čak i kao prvi, o odnosu između prirode i slobode, imanencije i transcedencije i ujedinjavanju tih dualnosti bez eliminiranja obaju pola ili reduciranja jednog na drugog. Njegovi utjecajni koncepti su spekulativna logika ili "dijalektika", "apsolutni idealizam", "dijalektika Gospodara/Roba", "etički život" te važnost povijesti.

Najvažnije značajke Hegelove filozofije

• 1.) Dijalektičko je mišljenje negacija neposredno danog. Pojmovni preokret kao dijalog duha sa samim sobom odgovara dijalektici bivanja umne zbilje svijeta.
• 2.) Panlogizam kao krajnji izraz racionalizma pretpostavlja identitet povijesnog i logičkog reda.
• 3.) Racionalizam prenaglašava racionalnu sferu, te za ljubav sistematičnosti i cjeline neminovno zanemaruje voljne, intuitivne, emotivne i uopće iracionalne komponente u životu čovjeka.

Svrha je cjelina, a pojedinci su samo sredstvo u službi lukavstva uma svjetske povijesti.

Ideja je bit svega

Ideja je Hegelu bit svega. Ideja, um, umnost ono je osnovno, bit i bitak svega. To apsolutno, sveobuhvatno, sveopća bit svijesti i svijeta, duha i prirode, subjekta i objekta, razvija se tako da tek na kraju procesa dolazi do svijesti o sebi. Tek na svršetku ono je što doista jest. Spoznaja je moguća, smatra Hegel, tek uz tu pretpostavku identiteta svijesti i svijeta. Da subjekt spozna i pronikne objekt, te da čovjek u svijetu djeluje svrhovito i smisleno, moguće je jedino ako su subjekt i objekt u svojoj biti istovjetni, ako prirodu i čovjeka prožima ista umna osnova. Umnost i zbilja dakle istovjetni su, jedinstveni u svom temelju. Hegel zato i insistira na tome "da se ono istinito shvati i izrazi ne samo kao supstancija nego i kao subjekt. Svijet prožima jedinstvena zakonitost.

„Svijest je sa svijetom u dinamičkom odnosu razvojnog zbivanja, u kome je upravo dijalektičnost procesa objektivna karakteristika i svijesti i svijeta. Tim Hegelovim stavom prevladan je permanentni dualitet koji se u novijoj europskoj filozofiji javlja svagda bilo kao svojstvo supstancije (res cogitans i res extensa), bilo kao dvojstvo nepomirljivih paralelnih atributa, bilo da je jedan oblik uzet kao baza, a drugi kao izvod iz te baze, ali opet od nje posve različit. Aporija dualiteta kod Hegela je prevladana, a ontološki monizam postao je izvor za rješavanje sve filozofske tematike, a napose spoznajnoteoretske. U toj monističkoj koncepciji objekt prestaje da bude prazna beživotna supstancija. Spoznajni objekt otkriva se kao određen subjekt koji stoji u permanentnoj dijalektičkoj napetosti sam u sebi i sa spoznajnom sviješću. Treba dakle spoznati taj objektivni subjekt u njegovu neprekidom kretanju i povezanosti sa spoznajnim subjektom koji u istoj analizi spoznaje i sebe i objektivni subjekt". (V. Filipović)”

Zakonitost po kojoj se odvija spoznavanje ujedno je i zakonitost zbilje. Logika je tako Hegelu isto što i ontologija.

Panlogizam

Hegel time potvrđuje i domišlja bitnu pretpostavku svakoga racionalizma: mišljenje i bitak su istovjetni: zakonitost uma ujedno je i zakonitost zbilje. Ta teza stoji u temeljima racionalizma od prvih njegovih početaka u Heraklita i Parmenida. Možemo je zatim pratiti u Platona i stoika, a tu su i ostali. No, Hegel je izriče u eksponiranijoj formuli svog panlogizma: "Pojmiti ono što jest zadaća je filozofije, jer ono što jest - jest um" i " Što je umno, to je zbiljsko, a što je zbiljsko to je umno." Ali svaka egzistencija nije zbiljnost (nije zbilja, nije zbiljska). Hegel razlikuje pojavu i zbiljnost. Egzistencija je dijelom pojava (slučajna - prolazna egzistencija, ono što je samo moguće, pa može i ne biti kao što jest), a dijelom je zbiljnost - nužni bitak, što u sebi sadrži bit. Dok se u običnom životu ta distinkcija pojave i zbilje ne provodi, filozof je mora imati u vidu. Ideja je ono zbiljsko. Hegel uvijek traži ideju, ono umno, misao kao osnovu, bit što se u svemu ostvaruje.

Dijalektika

Uz tezu panlogizma (apsolutnog idealizma) dijalektika je druga bitna značajka Hegelovog učenja. Ona prožima sav njegov filozofski sustav. Dijalektika u Hegela nije samo metoda, posebno ne samo kakva vanjska vještina, nego "duša i pojam sadržaja": ona je sveobuhvatna znanost po kojoj se sve zbiva. U svemu Hegel otkriva dvostrukost subjektivnog i objektivnog: tokovi svijesti paralelni su s tokovima svijeta. Dijalektika je tako logika, ali i ontologija. Dijalektika je put samorazvoja apsolutne ideje.

Trojedinost teze, antiteze i sinteze

Dijalektički je hod tročlan: sačinjavaju ga teza, antiteza i sinteza. Ti se momenti trijada imenuju i kao postavljenost, negacija i negacija negacije.

• Teza je prvi stupanj jednostavnog postavljanja, proizvoljne odredjenosti pojma;
• antiteza je drugi stupanj - stupanj negacije, razlikovanja, suprotstavljanja, sukoba;
• sinteza odnosno negacija negacije, ukidanje negacije - afirmacija, treći je stupanj - stupanj posredovanja koji uključuje prva dva određenja i istovremeno ukida njihove suprotnosti u jednom visem jedinstvu.

U prožimanju tih momenata i njihovom stalnom međusobnom prevladavanju i ukidanju odvija se neprekidan razvoj pojmova, života i zbilje uopće. Svaki niži stupanj ukinut je, očuvan i prevladan (nadmašen) višim stupnjem.

„Glupan nikada ne primjećuje da sve ima dvije strane. On radi s drevnim predstavama, s jednostavnim, jednoličnim, pri kojima se može odmarati i u kojima se ništa ne događa. A kad bi jednu misao mislio do kraja, onda bi primijetio da se u mišljenju događa sukob, da se uzdižu prigovori, koji ga obogaćuju i sadržajno pokreću. A nije uvijek A, mora se reći i B; no upravo dosljednost daje B kao suprotnost. A iznad toga napetog luka, koji tako nastaje, uzdiže se C kao vrhunac i jednostavno sve dotle dok se C opet ne razdvoji i proizađe novo jedinstvo suprotnosti u nezadrživu dijalektičkom razvitku". (E. Bloch)”

Ulogu sinteze u "shemi trojedinstva" objašnjava Windelband kao prevladavanje različitosti između afirmacije (pozicije) i negacije (drugobitka). "Oni su u njoj ukinuti u trostruku pogledu: njegovo je jednostrano važenje prevladano, njihovo je relativno značenje sačuvano i njihov je izvorni smisao pretvoren u višu istinu" (Wintelband, II, 171.) Trostruki smisao Hegelova termina "ukinuti" slično tumači i poznati komentator Hegela Alexandre Kojeve u svojoj knjizi "Kako čitati Hegela":

„Teza i antiteza tu su s jedne strane ukinute ili poništene u onome što je u njima fragmentirano, relativno, djelomično ili pristrano, tj. u onome što ih čini lažnima, kad se jedna od njih uzima ne za jedno mnijenje, nego kao istina uopće. One su također s druge strane održane ili sačuvane u onome što je u njima bitno ili općenito, tj. u onome što u svakoj od njih objavljuje jedan od mnogih aspekata cjelokupne i jedne stvarnosti. One su, napokon, sublimirane, tj. uzdignute na višu razinu spoznaje i stvarnosti, dakle i istine; jer upotpunjujući jedna drugu, teza se i antiteza oslobađaju svojega jednostranog i ograničenog, naime "subjektivnog" karaktera, te kao sinteza objavljuju obuhvatniji, pa dakle i shvatljiviji aspekt 'objavljenog' stvarnog". (A. Kojeve)”

Sinteza nije završetak, nego tek nova teza za novu antitezu k novoj sintezi, itd., dakle početak tročlanog niza.

Dijalektika samopostavljanja bitka

Dijalektika za Hegela nije neka vanjska vještina, već imanentno izvođenje bitka samog, samorazvitak zbilje, subjekta, onog umnog. Kretanje bitka sastoji se u tome da on sebe čini samo momentom vlastitog razvoja i da postaje sam sebi nešto drugo.

Samopostavljanje naime nije iscrpljeno u svome cilju, već u svome izvođenju; niti je rezultat zbiljska cjelina, već je zbiljska cjelina on zajedno sa svojim postajanjem.

Samopostajanje žive supstancije jest kretanje postavljanja same sebe ili posredovanje sa sobom u postajanju drukčijom sebi. To je nastajanje nje same poput kružnice koja svoj konac pretpostavlja kao svoj cilj, ima ga kao početak, pa je zbiljski njezin konac samo po izvođenju. Ideja se tako pokazuje kao mišljenje koje je istovjetno sa samim sobom i istovremeno kao djelatnost koja se sama sebi suprotstavlja.

Dijalektika-moć negativnog mišljenja

Marx kaže da je Hegelova proturječnost vrelo svekolike dijalektike.

"Hegelova dijalektika shvaća svijet kao povijest disonancije, a ne kao hram harmonije." (E. Bloch).

H. Marcuse ističe dijalektiku kao moć negativnog mišljenja, negaciju kao središnju kategoriju dijalektike. Doista, proturječje je pokretač dijalektičkog napretka. Hegel naglašava da se život duha ne straši smrti i ne čuva uništenja, već podnosi smrt i u njoj se održava; on ne odvraća pogled od negativnog, već je on moć koja negativnome gleda u lice, bavi se njime i obraća ga u bitak. Ta moć duha jest subjekt - "duh je beskonacna subjektivnost Ideje".

Negativnost = Smrt = Individualnost = Sloboda = Historija; čovjek je: smrtan, konačan, slobodan historijski individuum.

Enciklopedijski filozofski sustav

Hegelovo učenje odlikuje sistematičnost u najvišem smislu. Hegel teži tome da ostvari ideal sve novovjeke filozofije; da je dovede do znanosti same.

„Surađivati na tome da se filozofija više približi znanosti - cilju da bi mogla odbaciti svoje ime ljubavi prema znanju i da bi bila zbiljsko znanje - jest ono što sam ja sebi postavio... Došlo je vrijeme da se filozofija uzdigne od stvarnosti ". (G.W.F. Hegel)”

„Istinito je cjelina. Cjelina je pak samo suština koja se ispunjava svojim razvojem. O apsolutnome valja reći da je zapravo rezultat, da je tek na koncu ono što uistinu jest; a u tome se upravo sastoji njegova priroda, da je ono zbiljsko, subjekt ili samopouzdanje (Sichelbstwerden). Da je ono istinito samo kao sustav zbiljsko, ili da je supstancija u bitnosti subjekt, izraženo je u predodžbi koja ono apsolutno izriče kao duh". (G.W.F. Hegel)”

Istina je cjelina, a nije komad novca koji se gotov može dati i primiti. Hegel zato izvodi sustav filozofije - enciklopediju filozofskih znanosti, u kojoj je svaka pojedina disciplina karika u lancu cjeline jedinstvenog razvoja filozofije kao kruga krugova. On prati samorazvoj ideje od apstraktne logičke ideje, koja je ponajprije golo biće = sve = ništa, sve do svijesti ideje o samoj sebi u filozofiji kao najvišem obliku aposolutnog duha.

Logika

Logika je, kaže Hegel, znanost o čistoj ideji, tj. o ideji u najapstraktnijem elementu mišljenja. Ona prati samorazvoj apstraktne ideje, tj. razvoj čistih pojmova, neovisno o prirodi i duhu. Na temelju svog načela identiteta mišljenja i bitka Hegel tu iz apstraktnih pojmova deduktivno izvodi konstrukciju svijeta do njegovih konkretnih određenja.

Filozofija prirode

Priroda je drugobitak, negacija ideje; otpor - opreka - antiteza - suprotstavljanje. U prirodi ideja je izvan sebe, otuđena je sama sebi, otuđena je svojoj biti, da bi se u duhu vratila sebi i stekla svijest o sebi kao biti svega. Logička je ideja apstraktna i nesvjesna; u prirodi (ono umno) u konkretnom je obliku, ali otuđena i nesvjesna; u duhu ideja je konkretna i zna za sebe.

Filozofija duha

Čovjek je najviše prirodno biće - najviše djelo prirode, ali on je i duh. Stupnjevi su duha subjektivni, objektivni i apsolutni duh. Pravo - moralitet - ćudorednost oblici su objektivnog duha. Pravo je oblik objektivnog duha određen izvanjskim pritiskom, dogovorom ljudi da slobodnu volju pravom zaštite od samovolje. Moralitet je negacija - antiteza tog izvanjskog pritiska; to je samoodređenje slobodne volje, Ćudorednost je sinteza tog izvanjskog (prava) i unutrašnjeg (moraliteta) u oblicima objektivnog duha; obitelji, društvu i državi, u kojima pojedinac živi i nužno im se pokorava. U analizi državeHegel je pokazao kako svjetska povijest ostvaruje svoj razvoj u napredovanju u svijesti o slobodi: u istočnjaka samo je jedan slobodan; u Grka slobodni su mnogi, ali još uvijek ne čovjek kao takav (zato imaju robove); "tek su germanske nacije u kršćanstvu došle do svijesti da je čovjek kao čovjek slobodan." (G.W.F. Hegel)

Na području filozofije prava, moraliteta i ćudorednosti do puna izražaja došao je Hegelov smisao za povijesno vrednovanje i sistematiziranje enciklopedijskog pogleda činjenica kojima je on vladao, posebno na polju duhovnih znanosti. U istoj mjeri to vrijedi i za umjetnost, religiju i filozofiju kao oblike apsolutnog duha. Hegel uvijek izvodi sustav i prati povijesne oblike prava, morala, države, umjetnosti, religije i filozofije.

Apsolutni duh

Apsolutni duh ozbiljuje se u umjetnosti u obliku zora, tj. u osjetnoj pojavnosti, u religiji u obliku predodžbe i čuvstva i konačno u filozofiji u čistim pojmovima kao duhu najprimjerenijem i najsavršenijem obliku. Hegelova predavanja iz estetike obrađuju:

• 1.) ideju umjetnički lijepog ili ideal,
• 2.) razvoj ideala u posebne oblike umjetnički lijepog i
• 3.) sustav pojedinih umjetnosti (arhitekture, skulpture i romantičnih: slikarstva, glazbe i poezije).

Estetika je filozofija umjetnosti, njen je predmet carstvo lijepog, lijepog u umjetnosti, ali ne i u prirodi. Lijepo je osjetilni privid ideje.

„Osjetilno se u umjetnosti oduhovljava, a duhovno se u njoj javlja kao osjetilno... Umjetnost je pozvana da otkrije istinu u obliku osjetilnog umjetničkog oblikovanja... Sadržaj je umjetnosti ideja, a njen oblik osjetilni slikoviti lik. (G.W.F. Hegel)”

Odatle i zahtjevi koji se postavljaju pred umjetnošću: da sadržaj umjetničkog prikazivanja bude pogodan za prikazivanje, odnosno da ne bude apstrakcija, te da i oblikovanje bude konkretno i pojedinačno. Ideja i njeno oblikovanje trebaju biti primjereni jedno drugom.

Hegel razlikuje tri odnosa ideje prema svome oblikovanju: simbolična je umjetnička forma više

„čisto traženje likovnog predstavljanja nego već stvarnog prikazivanja. Ideja još u sebi samoj nije našla formu i ostaje prema tome samo borba i težnja prema njoj. (G.W.F. Hegel)”

Ideja je tu apstraktna i neodređena, traži svoj lik i ima ga izvan sebe u osjetilnoj građi. Slaganje ideje i lika ostaje uvijek nepotpuno. Simbolička forma najadekvatnije se očituje u arhitekturi.

„Klasična umjetnička forma slobodno je adekvatno predstavljanje ideje u samo njoj svojstvenom, njenom pojmu odgovarajućem liku... Taj je lik ljudski lik... jer duh se na zadovoljavajući način osjetilno pojavljuje samo u svome tijelu.. (G.W.F. Hegel)”

Klasična umjetnost ima kao svoj sadržaj i oblik i ideal. Ona dosiže ideal ljepote, a najizrazitije se očituje u kiparstvu. Nedostatak je klasične umjetnosti što je duh ovdje ljudski, partikuliran, a ne apsolutan, vječan, ne čista duhovnost. Filozofija je najviši oblik apsolutnog duha. To je apsolutna spoznaja apsoluta, zaključak umnog razvoja ideje. Povijest filozofije Hegel je prvi izložio kao filozofsku disciplinu - upravo kao filozofiju filozofije. Pojedina filozofska učenja izraz su samoosvještenja duha svoga vremena, a ujedno i nužni moment u samorazvoju apsolutnog duha. Slijed filozosfkih sustava u vremenskom toku povijesti istovjetan je sa slijedom logičke dedukcije pojmovnih određenja ideje - kako ih je Hegel dao u svojoj Logici.

Djela

• "Fenomenologija duha",
• "Znanost logike",
• "Enciklopedija filozofskih znanosti",
• "Osnovne crte filozofije prava".