Gabrijel od Žalosne Gospe
| Gabrijel od Žalosne Gospe | |
|---|---|
| |
| Rođen | 1. ožujka 1838. Assisi |
| Preminuo | 27. veljače 1862. Isola del Gran Sasso d'Italia |
| Beatificiran | 31. svibnja 1908. |
| Kanoniziran | 13. svibnja 1920. |
| Spomendan | 27. veljače |
| Zaštitnik | mladih, studenata, sjemeništaraca |
| Svetišta | Svetište sv. Gabrijela od Žalosne Gospe u Isola del Gran Sasso d'Italia |
 Portal o kršćanstvu
| |
Sveti Gabrijel od Žalosne Gospe rođen kao Francesco Possenti (Assisi, 1. ožujka 1838. - Isola del Gran Sasso d'Italia, 27. veljače 1862.) - talijanski katolički svetac, redovnički pripravnik pasionist, zaštitnik mladih, zajedno sa svetim Alojzijom Gonzagom.
Francesco Possenti bio je jedanaesto od trinaestoro djece iz obitelji više srednje klase. Godine 1841. rano mu je umrla majka, a odgajali su ga otac i braća. Njegov je otac u to doba bio vrlo važna osoba: trgovac i veleposlanik u Papinskoj državi.
Francesco se s obitelji preselio u grad Spoleto i započeo studij u internatu i u isusovačkoj gimnaziji u tom gradu. Naočit, vedar i privržen dječak, pomalo razmažen jer je bio najmlađi iz brojne obitelji Possenti, nekoliko je puta osjetio svećenički poziv (dva puta tijekom ozbiljne bolesti, drugi nakon smrti jedne od njegovih starijih sestara), ali se nije odlučio za to iz različitih razloga. Dok je sudjelovao u marijanskoj procesiji, imao je viziju da se slika Blažene Djevice Marije pomaknula te je čuo glas: "Francesco, svijet više nije za tebe, čeka te vjerski život" i definitivno se odlučio zarediti, unatoč prigovorima njegove obitelji, koja je to smatrala tinejdžerskim hirom.
Uspio je uvjeriti svoju obitelj u iskrenost svojih namjera pa je dobio formalno odobrenje oca i kao pasionistički pripravnik ušao u novicijat, uzevši ime Gabrijel od Žalosne Gospe. U kratkom, ali plodnom vremenu kada se pripremao da se zaredi kao redovnik, Gabrijela je odlikovala pobožnost, neumorni život u molitvi i pokori, a prije svega ljubav prema Kristu i euharistiji.
Gabrijel je umro u pasionističkom samostanu Isola del Gran Sasso d'Italia u središnjoj Italiji, kao žrtva tuberkuloze, 1862. godine, prije nego se uspio zarediti. Hrabro se nosio s bolešću, uzorno obavljajući svoje zadaće. Imao je blaženu smrt, neki smatraju da je prilikom umiranja imao viziju Blažene Djevice Marije.
Njegove se relikvije danas štuju u modernom svetištu uz stari samostan u istom gradu u kojem je umro vrlo blizu grada Terama. Njegovo svetište godišnje posjeti oko dva milijuna hodočasnika pa je među 15 najposjećenijih kršćanskih svetišta na svijetu.[1]
Papa Pio XII. nazvao ga je "svecem osmijeha". Papa Benedikt XV. proglasio ga je svetim 1920. godine.
Proglašen je zaštitnikom talijanske katoličke mladeži. Sveta Gemma Galgani smatrala je, da je ozdravila od teškog meningitisa, nakon zagovorne molitve sv. Gabrijelu od Žalosne Gospe. Zaštitnik je studenata, posebno sjemeništaraca; neki ga smatraju i neslužbenim zaštitnikom snajperista, jer je Gabrijel zaslužan što je 1860. odvratio skupinu dezertera iz postrojbi Giuseppea Garibaldija da napadnu Isolu del Gran Sasso d'Italia, zahvaljujući njegovoj vještini rukovanja oružjem, koju je stekao kao mladić prije nego je odlučio postati redovnikom.