Gašpar del Bufalo

Gašpar del Bufalo
Rođen	6. siječnja 1786. Rim
Preminuo	28. prosinca 1837. Rim
Beatificiran	18. prosinca 1904.
Kanoniziran	12. lipnja 1954.
Slavi se u	Rimokatolička Crkva
Spomendan	28. prosinca
Portal o kršćanstvu

Gašpar del Bufalo (Rim, 6. siječnja 1786. – Rim, 28. prosinca 1837.) katolički prezbiter i redovnik, osnivač katoličke redovničke družbe i reda Družba Misionara Krvi Kristove.

Životopis

Rođen je u Rimu, 6. siječnja 1786., od roditelja Antonija i Annunziate. Budući da je bio boležljiv, kršten je već idućeg dana. Još kao malo dijete razbolio se od velikih boginja, a njegova majka utekla se za pomoć sv. Franji Ksaverskom. Ozdravljenje je uslijedilo ubrzo, a Gašparu će taj svetac kasnije postati uzor i zaštitnik njegove družbe.

Vrlo rano primio je potvrdu i pričest te je u ozračju kršćanskoga obiteljskog doma brzo napredovao u pobožnosti i duhovnim krijepostima, što je u njemu potaklo želju za svećeničkim pozivom. Teološke studije završio je u rodnom Rimu, a zaređen je 31. srpnja 1808., u lateranskoj bazilici.

Još kao student bogoslovije i mlad svećenik pokazivao je veliku pobožnost, revnost za svoju pastirsku službu i gorljivost u propovijedanju i želji za spasavanjem duša. Organizirao je brojna djela ljubavi i karitasa te pobožna udruženja. Osjetivši veliku naklonost prema štovanju Predragocjene Krvi, zajedno sa svećenikom Francescom Albertinijem surađuje u osnivanju Nadbratovštine Predragocjene Krvi u crkvi San Nicola in Carcere. Njegova započeta i planirana apostolska djela prekinuta su Napoleonovim osvajanjem Papinske Države, 1809. godine. Zbog toga papa i njemu vjerni svećenici, koji nisu htjeli položiti prisegu vjernosti Napoleonu, odlaze u izgnanstvo. Od 1810. do 1814. Gašpar, zbog vjernosti papi, mora boraviti izvan Rima, a njegovo izgnanstvo vodi ga u više gradova i tamnica u Italiji. U vrijeme zatočeništva doživljava tešku bolest, smrt majke i dragih prijatelja, ali sve ga to jača i produbljuje u njemu istinsku duhovnost prema Krvi Kristovoj. Zajedno s Francescom Albertinijem radi na planiranju jednoga novog djela – katoličkoga vjerničkog instituta, koji kasnije prerasta u Družbu misionara Krvi Kristove, koji bi imao zadaću putem pučkih misija širiti štovanje Kristove Krvi i evangelizirati. Nakon povratka iz zatočeništva odlazi u Rim i gorljivo se usmjerava na ostvarivanje toga velika djela. Okuplja mlade oduševljene misionare koji mu se žele pridružiti i već 1815. otvara prvu kuću, u Gianu (Umbrija). Broj novih kuća i zajednica Družbe ubrzo se širi diljem središnje Italije. Gašparu se već na početku pridružuje mlad misionar Giovanni Merlini, s kojim kreće u apostolat misija. Posjećuju brojna mjesta, održavaju misije, a Gašpar se posebno ističe po svojoj velikoj revnosti i gorljivom propovijedanju. Imao je poseban dar riječi i zbog toga su ga mnogi dolazili slušati, a on ih je sve pozivao na obraćenje. Velike su uspjehe njegove misije imale u graničnim područjima Papinske Države i Napuljskoga Kraljevstva, gdje se za vrijeme i nakon Napoleonova osvajanja raširilo razbojništvo. Gašpar je propješačio čitavim krajem propovijedajući i održavajući misije u mjestima, ali i odlazeći u šume i planine – gdje su se zadržavali razbojnici. Njegove misije donosile su više ploda i mira nego nasilne mjere koje je nad razbojnicima provodila država.

U jednome od razbojničkih središta, Vallecorsi, Gašpar je 1822. održao misije u kojima je sudjelovala i djevojka Marija De Mattias. On ju je oduševio i probudio u njoj želju da bude apostol Krvi Kristove, poput njega. Povjerio je njezino duhovno vodstvo misionaru Giovanniju Merliniji, da zajedno otkrivaju je li Marija osoba koja će pokrenuti osnivanje ženske družbe pod nazivom Krvi Kristove. Gašpar je već ranije razmišljao o širenju duhovnosti Krvi Kristove na žensku redovničku družbu, koja bi imala za cilj posvetiti se odgoju kršćanskih žena i majki. Uvjerivši se da je upravo Marija za taj zadatak, pozvao ju je da ode iz Vallecorse i započne s crkvenim institutom Klanjateljice Krvi Kristove.

Kao revan apostol, nije se štedio ni trenutka. Vidno oslabljen, prije kraja života, nije želio ni da ga bolest spriječi u naviještanju i zbog toga ne odustaje od putovanja zbog misija. Od sveopće iscrpljenosti i izvrgnutosti lošim vremenskim uvjetima tijelo je oslabilo i bolest ga je lako zahvatila. Dana 28. prosinca 1837., u nazočnosti sv. Vinka Pallottija i Giovannija Merlinija, koji ga je vjerno pratio cijeloga života, Gašpar je u miru otišao s ovog svijeta. Svetim ga je proglasio papa Pio XII., 1954., a spomendan mu je 21. listopada.