Erythrochiton
| Erythrochiton | |
|---|---|
| E. brasiliensis E. brasiliensis | |
| Sistematika | |
| Carstvo: | Plantae |
| Divizija: | Tracheophyta |
| Razred: | Magnoliopsida |
| Red: | Sapindales |
| Porodica: | Rutaceae |
| Potporodica: | Zanthoxyloideae |
| Tribus: | Galipeeae |
| Podtribus: | Galipeinae |
| Rod: | Erythrochiton Nees & Mart. |
Erythrochiton je biljni rod iz porodice rutovki (Rutaceae) smješten u podtribus Galipeinae. Prirodno područje rasprostranjenosti ovog roda je od Kostarike do tropske Južne Amerike.[1]
Etimologija
Autori pišu da ime dolazi od grčkih ἐρυθρός (erythrós) = „crven” i χιτών (chitṓn) = „haljina, tunika”, i odmah dodaju razlog: ob calicem rubrum — „zbog crvene čaške”. Dakle, Erythrochiton doslovno znači otprilike „crvena tunika”.
Morfologija
Erythrochiton je neotropski rod rutovki iz skupine Galipeinae, koji obuhvaća grmove i manja stabla, često slabo razgranata. Nees von Esenbeck i Martius ustanovili su ga 1823. u Nova Acta Physico-Medica Academiae Caesareae Leopoldino-Carolinae 11: 151. Kew danas prihvaća sedam vrsta, rasprostranjenih od Kostarike preko sjevernog dijela Južne Amerike do Perua, Bolivije i Brazila. Jedini rodni sinonim koji Kew navodi jest Pentamorpha Scheidw.
Listovi su naizmjenični i jednolisno sastavljeni, s cjelovitim plojkama, a u nekih vrsta skupljeni su prema vrhovima izbojaka. Cvatovi su bočni, često na dugim stapkama i mogu biti trajni odnosno višegodišnji: njihova os ostaje na biljci i naknadno stvara kratke ogranke s novim cvjetovima. Upravo je takva građa cvata jedna od značajki kojima je Kallunki ograničila Erythrochiton u užem smislu.[2]
Cvjetovi su veliki za rutovke, pravilni do zigomorfni i peteročlani. Posebno je upadljiva velika, obojena, zvonasta do cjevasta čaška; može biti crvena, zelena ili bijela i često ostaje uz plod. Novija morfološko-filogenetska istraživanja upravo takvu krupnu i upadljivu čašku navode kao jedinstvenu izvedenu značajku roda. Latice su međusobno srasle u cijev i uglavnom gole, a režnjevi vjenčića slobodni su u gornjem dijelu.[2]
Androecij nije jednak u svim vrstama: cvijet može imati pet plodnih prašnika, ili su samo dva plodna, a ostali su reducirani u staminodije. Filamenti su povezani s cijevi vjenčića; antere su slobodne, a kod oblika s dva plodna prašnika imaju bazalne privjeske. Nektarijski disk dobro je razvijen. Plodnica je građena od pet uglavnom slobodnih karpela, od kojih svaki sadrži po dva sjemena zametka; karpeli su povezani zajedničkim vratom tučka, koji završava glavičastom, režnjevitom njuškom.[3]
Plod se sastoji od nekoliko međusobno gotovo slobodnih plodnih jedinica koje se otvaraju uzdužno s unutarnje strane. U pojedinom karpelu dozrijeva jedna ili dvije sjemenke. Sjemenke su karakteristično kvržičaste i gusto sitno dlakave, što je još jedan važan znak pravoga Erythrochitona. Kallunki je pri ponovnom omeđenju roda posebno istaknula kombinaciju trajnih cvatova, sraslih i uglavnom golih latica, slobodnih karpela, dlakavih sjemenki i karakteristične ornamentacije peluda.[2]
Taksonomska povijest
Nekadašnji Erythrochiton sensu lato bio je morfološki šaroliko sastavljen prvenstveno zato što su mu pridruživane rutovke s velikim obojenim čaškama. Kallunki je 1992. pokazala da razlike u položaju listova, građi cvata, srastanju latica, filamenata i karpela, dlakavosti sjemenki te peludu opravdavaju tri različita roda. Pravi Erythrochiton ostao je sa sedam vrsta; četiri vrste premještene su u Toxosiphon, a za tadašnji Erythrochiton incomparabilis ustanovljen je novi rod Desmotes.
Vrste
- Erythrochiton brasiliensis Nees & Mart.
- Erythrochiton fallax Kallunki
- Erythrochiton giganteus Kaastra & A.H.Gentry
- Erythrochiton gymnanthus Kallunki
- Erythrochiton hypophyllanthus Planch. & Linden
- Erythrochiton odontoglossus Kallunki
- Erythrochiton trichanthus Kallunki
Sinonimi
Heterotipski:
- Pentamorpha Scheidw. in Bull. Acad. Roy. Sci. Bruxelles 9(1): 20 (1842)
Izvori
- ↑ Kew, pristupljeno 11. kolovoza 2026.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 A revision of erythrochiton sensu lato cuspariinae rutaceae, pristupljeno 18. kolovoza 2026.
- ↑ Pollen Morphology of the Subtribe Cuspariinae (Rutaceae), pristupljeno 18. kolovoza 2026.