| Eduard Čalić | |
| Eduard Čalić | |
| Rođenje | 14. listopada 1910. |
| Smrt | 29. kolovoza 2003. |
| Glasilo | Novosti |
Eduard Čalić (Marčana, 14. listopada 1910. – Salzburg, 29. kolovoza 2003.), hrvatski povjesničar, publicist,[1] novinar, prevoditelj i dramatik.
Jedan je od najznačajnijih hrvatskih novinara i publicista svih vremena, povjesnik i najdosljedniji svjetski antirevizionist dr. Eduard Čalić. [2] Bio je i prevoditelj, pisac radio-drama i popularizator znanosti. Priređivao je i izložbe. Preveo je na francuski Vojnovićevu Dubrovačku trilogiju.[3] Čalićevi nećaci su Josip i Jakov Gumzej.[2]
Životopis
Rođen u u uglednoj i imućnoj hrvatskoj obitelji koja je živjela u Puli, a potom u obližnjoj Marčani u kojoj je krenuo u pučku školu.[3] Po baki je Čalić bio potomak Jurja Križanića. Obitelj Eduardova oca Mate bila je osuđena na tadašnje etničko čišćenje i emigraciju u Kraljevinu SHS, zbog čega je poslije Eduard Čalić često govorio da su Hrvati bili prve žrtve fašizma.[2]
Obiteljska se sudbina mijenja 1918. kad je Kraljevina Italija okupirala Istru i susjedne krajeve. Pogoršanje je uslijedilo kad su i fašisti počeli trasirati put prema vlasti, pa je Čalićeva obitelj bila medu prvima prisiljena napustiti zavičaj 1921. godine. U tom valu stotinjak tisuća prognanih Hrvata i Slovenaca Čalićeva je obitelj završila u Hrvatskoj. Eduard je osnovnu školu završio u Sušaku u Kraljevini SHS, a u istom je gradu započeo gimnaziju.[3] Potom je otišao u Karlovac i pohađao je gimnaziju od 1924. do 1931. godine.[2]
Studirao u Zagrebu na Pravnom fakultetu. Diplomirao 1937. godine.[1] Profesor Albert Bazala ga je kao izvrsnog studenta poslao na poslijediplomski studij u Berlin na sveučilište Friedrich-Wilhelm. Godine 1936. počinje raditi kao novinar u zagrebačkim Novostima.[3] Ban Ivan Šubašić i dr Vladko Maček predložili su ga za dopisnika zagrebačkog dnevnog lista Novosti u Berlin. Na to je mjesto otišao 1939. godine. Ondje je pohađao postdiplomski studij iz povijesti i političke ekonomije. Među predavačima bio mu je poznati Werner Sombart.[1] Kad je Njemačka napala Kraljevinu Jugoslaviju, oduzela mu je vjerodajnice pri Goebbelsovim i Ribbentropovim ministarstvima. Ipak su mu dopustili pohađati doktorantski tečaj iz povijesnih, ekonomskih i publicističkih znanosti.[2]
Znajući mračnu narav fašističkog režima, nikad nije ostao po strani ni u srodnom mračnom nacističkom režimu. Pomagao je svim ljudima koji su bili progonjeni zbog političke, rasne i druge osnove. Pred kraj studija, otkriven je. Branio je doktorat, ali je otkriven i vlasti su mu 1941. zabranile doktorsku promociju[3] Uloga štampe u političkoj, kulturnoj i gospodarskoj preobrazbi južnoslavenskih naroda[4]. Pokušao je pobjeći iz Njemačke, ali ga je baš prigodom bijega iz Njemačke [3] uhitio Gestapo, jeseni 1942. godine, pod optužbom da je u Njemačkoj ostao kao agent britanske tajne službe, što je poslije Fitzroy Maclean opovrgao, dokazujući to i time što bi Čalić imao britansku mirovinu, što nije bio slučaj.[2] Nakon uhićenja zatočen je u sabirnom logoru Sachsenhausen u Oranienburgu[1] gdje je poslan s mnogobrojnim antifašistima,[5] a ostao je do kraja rata noseći na rukavu slovo K, što je bila oznaka za Hrvate.[2] U logoru je bio tajni povjerenik logoraša iz Jugoslavije.[3]
U logoru je njegova ljudskost i znanje došla do izražaja, što mu se poslije umnogome isplatilo u životu. Razgovorajući s nositeljima Hitlerovih tajni, poput "počasnog zatočenika" državnog podtajnika Martina Luthera doznao je mnoge zakulisne stvari o Goebbelsovim provokacijama, koje je Hitler koristio radi opsjenjivanja i poslije pokoravanja prvo njemačkog, a potom i ostalih europskih naroda. Preživio je unatoč crnim predviđanjima sugovornika, zasnovanim na dotadašnjim iskustvima. Čalić je kao znalac njemačkog radio i na upisu novih logoraša. Pritom je spasio pred samim nacistima nekoliko desetaka Židova, upisavši ih kao muslimane podrijetlom iz Turske ili zemalja Magreba. Taj mu je čin donio veliki ugled u europskoj židovskoj zajednici, koja mu je nastojala pomoći nakon oslobođenja.[2]
Poslije rata surađivao je s Crvenim križem 1945.–46.,[1] s kojim je radio na vraćanju preživjelih logoraša u domovinu.[3] Poslije oslobođenja iz logora vratio se u Pulu.[5] Pisao je za razne listove. Izvješćivao je s Pariške mirovne konferencije 1947. gdje mu se odlučivalo i o njegovom rodnom istarskom kraju.[3]
Bio je visoki dužnosnik europskih znanstvenih tijela. Obnašao je dužnost glavnog tajnika Europskoga komiteta za znanstveno proučavanje uzroka i posljedica Drugoga svjetskog rata u Luksemburgu. U Zapadnom Berlinu 1963. godine doktorirao je na Filozofskom fakultetu[1] na temi na kojoj je trebao doktorirati još 1941. godine.[4] No još prije nego je stekao doktorski naslov, postao je u svjetskim razmjerima poznat povjesničar i politolog.[3] U Zapadnom Berlinu živio je do 1975., nakon čega je otišao živjeti u Pariz. S Parizom je imao starije veze, jer je od 1959. surađivao kao komentator svjetski uglednog pariškog lista Combat (listu izraslom iz pokreta otpora)[2] i surađivao s agencijom Opera Mundi.[3]
U Salzburgu je od 1984. godine. Čalićevo područje znanstvenog rada bilo je istraživanje razdoblja nacizma i Trećega Reicha,[1] bavio se uzrocima Drugog svjetskog rata te njegovim razvojem i praktičnim posljedicama pangermanske, od 30-ih godina 20. st. vladajuće nacističke ideologije u Trećemu Reichu, prvi je razbio mit o nepostojanju holokausta u Trećem Reichu, središnji francuski radio je u više nastavaka i u više navrata 1947. objavio Čalićev prikaz nacističkih konclogora nasilne smrti, a napose uporabe plina, prvi je dokazao da su nacisti sami spalili Reichstag kako bi izazvali smrtonosne progone i drugo, kao novinar objavio je znatan broj novinskih serijala i članaka istraživačkoga, analitičkoga karaktera, ili vrijednosti vrela. Uz to, upravo je Čalić svijetu otkrio da Kina ima atomsku bombu. Među prvima u svijetu upozorio na bitno, novo značenje, stvari kao što su sibirska prostranstva, Bliski Istok i Kina.[3] Ispravno je procijenio da će Vijetnamski rat trajati godinama. Središnja Čalićeva misao bila je da svi važni događaji dolaze iz visoke politike.[2]
Veliki Čalićev doprinos je knjiga "Europska trilogija: atentat u Marseillu i Drugi svjetski rat" u kojoj izlaže čvrste dokaze da ustaše i hrvatski atentatori nisu bili odgovorni za umorstvo kralja Aleksandra, nego njemačka tajna služba, jer je njoj bio cilj ukloniti francuskog ministra vanjskih poslova Louisa Barthoua radi prekidanja strateškog zaokruživanja Njemačke, a počelo njezino naoružavanje. Hrvatski atentatori u tom su trenutku bili ili bez oružja ili su odustali od izvršenja.[2]
Autor je brojnih dokumentarnih i televizijskih filmova.[2]
Godine 2002. na prijedlog suradnika, pomagača i prijatelja, akademika Petra Strčića, Ive Petrinovića, Dušana Bilandžića i Josipa Bratulića postao je dopisnim članom HAZU.[2]
Čalić je svoju veliku knjžnicu knjiga i dokumentarnih fotografija donirao Sveučilišnoj knjižnici u Puli. Donacija je stigla siječnja 2004. i sadrži 784 svezaka knjiga. Knjige su se bave istraživanjem nacizma, fašizma, antisemitizma, holokausta te uzroka i posljedica Drugog svjetskoga rata. Većinom su na njemačkom jeziku, te na francuskom, engleskom, hrvatskom i drugim jezicima.[6]
Djela
Istaknuta Čalićeva djela:[1][2][5]
- Himmler i njegovo carstvo, 1966.
- Hitler bez maske, 1969.
- Hitlerova provokacija - paljenje Reichstaga
- Reinchard Heydrich - ključna osoba Trećeg Reicha
- Njemačka ratna privreda
- Etika i obrambena strategijska inicijativa
- Goebbels i njegove provokacije
- Evropska trilogija. Marseille i Drugi svjetski rat, I–III., 1993.
- Od Hitlera do Bin Ladena, 2002.
- Europa gledana s Balkana
- monografije o Kini, Indiji, Sibiru i dr.
Priznanja
Dobio je brojna priznanja od kojih se ističu:[3]
- bugarski Red sv. Ćirila i Metoda I. reda
- francuska Međunarodna nagrada otpora za životno djelo (1985.)[7]
- izbor za dopisnoga člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti 2002.
- Glavni tužitelj u Nürnbergu dr. Robert Kempner izjavio je da onaj tko želi doznati istinu o Drugom svjetskom ratu čitati Čalićeva djela.
- Daniel Goldhagen, autor knjige “Hitler i njegovi voljni izvršitelji”, Čalićevu je knjigu stavio u red deset najvažnijih djela o nacističkim zlodjelima.[2]
- Poziv za savjetničko mjesto predsjedniku Franji Tuđmanu za ljudska prava.[2]
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 Proleksis enciklopedija, Eduard Čalić, LZMK, (pristupljeno 18. rujna 2015.)
- ↑ 2,00 2,01 2,02 2,03 2,04 2,05 2,06 2,07 2,08 2,09 2,10 2,11 2,12 2,13 2,14 2,15 Slobodna Dalmacija Danko Plevnik: Krunski svjedok 20. stoljeća., 6. rujna 2003.
- ↑ 3,00 3,01 3,02 3,03 3,04 3,05 3,06 3,07 3,08 3,09 3,10 3,11 3,12 Memorijalna knjižnica Eduarda Čalića Petar Strčić: Životopis Eduarda Čalića (pristupljeno 18. rujna 2015.), Objavljeno u Ljetopisu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti za godinu 2003. 107/2004, str. 425.-428.
- ↑ 4,0 4,1 Hrvatski biografski leksikon Petar Strčić: Eduard Čalić (pristupljeno 18. rujna 2015).
- ↑ 5,0 5,1 5,2 Istarska enciklopedija D. Dukovski: Eduard Čalić (pristupljeno 18. rujna 2015.)
- ↑ Memorijalna knjižnica dr. Eduarda Čalića Bruno Dobrić: Uvodna riječ
- ↑ Hrvatska enciklopedija Eduard Čalić (pristupljeno 18. rujna 2015.)