| Dušan Žanko | |
| Rođenje | 10. studenoga 1904. |
|---|---|
| Smrt | 23. siječnja 1980. |
| Nacionalnost | Hrvat |
| Poznat(a) po | Intendant Hrvatskog državnog kazališta i diplomat u vrijeme NDH, pisac |
| Portal o životopisima | |
Dušan Žanko (Trilj, 10. studenoga 1904. – Caracas, 23. siječnja 1980.), bio je hrvatski profesor, kulturni djelatnik, književni i kazališni kritičar, pjesnik, publicist, diplomat i intendant Hrvatskog narodnog kazališta.
Životopis
Rani život, školovanje i rad
Dušan Žanko rođen je u Trilju, pokraj Sinja, 10. studenoga 1904. godine. Rođen je u obitelji Nikole Žanka i Amalije rođ. Petrić iz Trogira.[1] Pučku školu pohađao je i završio u Sinju. Srednju školu je pohađao u franjevačkim gimnazijama u Sinju, te u Širokom Brijegu. Maturirao je u Širokome Brijegu na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji 1924. godine.[1] Godine 1924. započinje studirati povijest na Filozofskom Fakultetu u Zagrebu te ga završava 1928. godine. Iste godine postaje profesor u Nadbiskupskom sjemeništu u Zagrebu, gdje je predavao opću povijest te povijest umjetnosti. U mladosti je sudjelovao u radu Saveza hrvatskih orlova i bio je jedan od visokopoziciranijih članova (od 1924. do 1929. godine član je vodstva), te je surađivao sa dr. Ivanom Merzom te dr. Ivom Protulipcem. Kad je diktatura jugoslavenskog kralja Aleksandra I. Karađorđevića 1929. godine dokinula Hrvatski orlovski savez, sva hrvatska mladež iz orlovstva prelazi u novoosnovanu katoličku omladinsku organizaciju križarstva - Veliko križarsko bratstvo i Veliko križarsko sestrinstvo. Žanko je i u križarstvu angažiran i član je njegova vodstva. Istodobno je aktivan i u Katoličkoj akciji. Surađivao je u časopisu Hrvatska smotra kao kazališni kritičar i esejist, a jedno vrijeme bio je i urednik. Kao intelektualac katoličke orijentacije, surađivao je i u drugim publikacijama katoličkog smjera (Franjevački vjesnik, Katolički tjednik, Križ, Život i inima). Godine 1935. objavljuje antologiju Hrvatska marijanska lirika. Žanko je bio dobar govornik francuskog jezika i volio je francusku kulturu i književnost, pa je često prevodio s francuskog jezika na hrvatski jezik. Objavljivao je kazališne i književne kritike te prikaze u časopisima i novinama (Nedjelja, Prosvjetni život, Obzor, Život, Hrvatska smotra, Hrvatska pozornica, Hrvatski narod i inima).[2]
Drugi svjetski rat i nakon rata emigracija
U predratnim vremenima, aktivan je kao hrvatski nacionalist, te s velikim odobravanjem dočekuje nastanak Nezavisne Države Hrvatske. Zbog velikog znanja o kulturi i širokog kulturnog horizonta, ostao je zapamćen kao jedan od najistaknutijih kulturnih djelatnika u hrvatskoj državi. Od 22. travnja 1941. godine do 8. studenoga 1943. godine vrši službu intendanta Hrvatskog državnog kazališta (preteča Hrvatskog narodnog kazališta). U to vrijeme, kazališni život NDH podigao je na visoku razinu, te je pod njegovim vodstvom Hrvatska opera uspješno gostovala u Rimu, Firenci, Veneciji tijekom travnja 1942. godine i Beču 1943. godine. Međutim, prebacuje se u diplomatske vode. Dne 28. listopada 1943. godine imenovan je izvanrednim poslanikom II. reda i odlazi u Francusku te se nalazi u Parizu kao voditelj Kulturno-gospodarskog izaslanstva Hrvatske u Francuskoj.[1] Od 1944. godine na čelu je Hrvatskog saveza kulturnih i prosvjetnih društava. Kratko vrijeme je bio na čelu hrvatske misije u Vichyu, odakle se nakon savezničkog iskrcavanja na Normandiji, vraća u Zagreb. U svibnju 1945. napušta domovinu i nalazi se u izbjegličkoj skupini koju saveznici iz Austrije prebacuju u saveznički zarobljenički logor u Fermu gdje je bilo 2.400 hrvatskih logoraša i u kojem je boravio od 1945. do 1947. godine. Za to vrijeme izabran je za predsjednika logorskog odbora. Potom studira godinu dana u Rimu na Papinskom sveučilištu Gregorijani, na Antonijanumu i Papinskom orijentalnom institutu. Koncem travnja 1947. Englezi su iz Ferma odvezli dvadeset hrvatskih izbjeglica, od kojih su deset izručili Jugoslaviji, a ostale su, među njima i Žanka, smjestili u rimsku tamnicu „Regina Elena“. Iz te tamnice oslobodili su Žanka i još pet Hrvata, skupina hrvatskih mornara s Crnog mora, a vođa pothvata bila je ličanka Anka Rukavina, inžinjerka agronomije. Žanko bježi u Argentinu, u mjesecu travnju 1948. godine, gdje postaje upraviteljem knjižnice u velikom isusovačkom kolegiju u San Miguelu kraj Buenos Airesa. Tu je s ocem I. Quilesom, S.J. organizirao je, 1952. godine, Međunarodnu bibliografsku izložbu filozofije XX. stoljeća.
Godine 1954. prelazi u Venezuelu, u Caracas, gdje najprije na Katoličkom sveučilištu Andrés Bello predaje "Povijest ideja" (od 1954. do 1956. godine)[1] i radi kao knjižničar na Katoličkom sveučilištu. Potom radi kao privatni činovnik od 1956. do 1961. godine,[1] a 1961. godine postaje profesor humanističkih znanosti na Centralnom sveučilištu u Venezueli i Agronomskom fakultetu u Maracayu, gdje je predavao bibliografsku dokumentaciju i tehničke komunikacije. Na Sveučilištu je ostao sve do smrti.
U emigraciji Žanko je surađivao sa brojnim emigrantskim časopisima (Hrvatska revija[3], Novi život, Republika Hrvatska, Studia croatica i inima), gdje je najviše pisao o hrvatskim povijesnim osobnostima, te je obrađivao njihova povijesna, književna i filozofska djela. U Venezueli je jedno vrijeme bio i predsjednik starog Društva Hrvata, a potom suosnivač i do smrti član Hrvatskog odbora u Venecueli i član Mjesnog odbora Hrvatskog narodnog vijeća. U svojim radovima, Dušan Žanko ističe svoju osobnu kulturu te naglašava veliku ljubav prema Hrvatskoj. Njegovi članci, eseji i predavanja o književnim, filozofskim, estetskim i povijesnim temama potvrđuju intelektualce „široke erudicije i istančana stila“. Nakon njegove smrti, zalaganjem rodbine i prijatelja, objavljena je, 1987. godine, knjiga pod naslovom Svjedoci, zbornik njegovih najboljih eseja, prikaza i sjećanja u izdanju Knjižnice Hrvatske Revije, München - Barcelona. Pisao je i pod pseudonimima Spiridion Žanko, S, S. Ž., D. Ž. i Spiridion. U bibliografiji Žankovih radova nalazi se oko 80 kazališnih kritika, ocjena i prikaza, 76 književnih kritika i ocjena, 36 članaka vjerskog sadržaja, 36 eseja, 87 ostalih članaka, te samo tri pjesme i tri knjige. Njegov dnevnik i druge bilješke oduzeli su mu u rimskom zatvoru.
Dušan Žanko umro je u Caracasu, 23. siječnja 1980. godine u dobi od 76 godina.
Pjesništvo
Pisao je i pjesme a najpoznatija mu je pjesma u prozi Anđeo čuvar Hrvatske iz 1949. godine.[2]
Djela
- Hrvatska marijanska lirika: (novija), Naklada knjižare Preporod, Zagreb, 1935. (uredio)[4]
- Komunizam i kršćani, Istina i život ; knj. 1, Istina i život, Zagreb, 1937. (uredio)[5]
- Svjedoci: izabrani eseji, prikazi, sjećanja, Knjižnica Hrvatske Revije, München - Barcelona, 1987.
- Izabrani eseji, Ogranak Matice hrvatske, Sinj, 1993.
- Svjedoci, domovinsko izd., Školske novine - Pergamena, Zagreb, 1998.
- Mistika i misterij Povijesti: članci, eseji i studije, prir. i predg. napisao Vladimir Lončarević, Glas Koncila, Zagreb, 2017.
Odličja i spomen
Nositelj je više venezuelanskih odličja.[1][2] Za znanstveni rad i doprinos za razvoj zemlje predsjednik Venezuele Carlos A. Perez odlikovao ga je 1978. godine zvijezdom i ovratnikom Reda Francisco de Miranda 2. stupnja. Iste godine kad je umro, 1980. godine, na Agronomskom fakultetu Centralnog sveučilišta Venezuele, otkrivena je njemu u spomen ploča kojom su studijske prostorije biblioteke prozvane njegovim imenom.
Izvori
- Hrvoje Matković, Povijest Nezavisne Države Hrvatske
- o. Božidar Nagy, DI, Dušan Žanko: 1904. - 1980. hrvatski intelektualac i javni radnik, ivanmerz.hr
- Žanko Dušan, Prof. (1904-1980), Historia de Studia Croatica, (šp.)
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 Milan Blažeković, Bio-bibliografski leksikon suradnika Hrvatske revije, Školske novine-Pergamena, Zagreb, 1996., ISBN 953-160-107-0, str. 608.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 Žanko, Dušan, enciklopedija.hr, pristupljeno 2. ožujka 2019.
- ↑ Autori i suradnici - Hrvatska revija: Žanko, Dušan, hrevija.lzmk.hr, pristupljeno 2. ožujka 2019.
- ↑ Hrvatska marijanska lirika : (novija) / uredio Dušan Žanko, katalog.kgz.hr, pristupljeno 2. ožujka 2019.
- ↑ Komunizam i kršćani / uređuje D. Žanko ; predgovor za hrvatsko izdanje napisao Daniel Rops ; preveo Krsto Spalatin, katalog.kgz.hr, pristupljeno 2. ožujka 2019.
- Nedjeljka Luetić-Tijan, "Život Pavla Tijana", Matica hrvatska, Zagreb, 2014., str. 44.-46. ISBN 978-953-150935-0. - 953-150935-2
Vanjske poveznice
- Dušan Žanko, Duša dr. Ivana Merza // Obnovljeni život: časopis za filozofiju i religijske znanosti, sv. 19, br. 5, svibanj 1938., str. 245. - 273., (Hrčak)