David (Mojsije, Isarije) Sinčić (Šibenik, 23. svibnja 1911. - Zagreb, 6. svibnja 1949.) veliki župan i ustaški stožernik.
Životopis
Gimnaziju završio u Šibeniku a studij medicine započinje (tri semestra) u Zagrebu. Prekinuvši medicinu, studira i završava 1935. pravo u Beogradu. Ulazi u krug sveučilištaraca bliskih HSS-u; izabran je za predsjednika beogradske i zemunske sekcije HSS-a. Po povratku u Šibenik odbornik je u gradskoj organizaciji HSS-a. Nakon talijanske okupacije (1941.) uhićen i pušten pod uvjetom da napusti Šibenik.
U Zagreb dolazi u lipnju 1941., gdje je uz pomoć Andrije Artukovića primljen u državnu službu; podžupan je Velike župe Bribir i Sidraga sa sjedištem u Kninu, a od kraja listopada i veliki župan iste župe. Istodobno je postao i ustaški stožernik u istoj župi. U ožujku 1942. postavljen je i za zamjenika općeg upravnog povjerenika kod Zapovjedništva talijanske II. armate. U srpnju 1942. preuzeo je dužnost stožernika ustaškog stožera Lika i Gacka sa sjedištem u Gospiću. U proljeće 1942. Sinčić je bio glavni pregovarač s četničkim vođama oko njihove lojalnosti i priznanja NDH. U veljači 1943. imenovan je povjerenikom vlade NDH kod II. armate sa sjedištem na Sušaku, gdje ostaje do kapitulacije Italije kada je 9.IX. uhićen. Zapovjednik II. armate general Mario Robotti ga je kanio voditi u Rim. Prebačen je, zajedno s obitelji, u Mali Lošinj, radi transporta u Italiju ali uspijeva brodicom pobjeći. Ostavši u dobrim odnosima s HSS-om, održavao je i veze između dijela ustaških prvaka (sklonih sporazumu s HSS-om) i pojedinih predstavnika HSS-a. Intenzivni su njegovi konatakti s Augustom Košutićem, s pojedinim članovima HSS-a u Rimu; veza je s Ivanom Meštrovićem. Sudjeluje u pripremama puča Lorković-Vokić, te je nakon njegova "otkrivanja" uhićen i zlostavljan zbog čega je nekoliko puta završio u bolnici. Krajem 1944. zatočen je u Lepoglavi, odakle ga teško bolesnog spašava i prevozi privatnim autom u Zagreb njegova supruga Eleonora Sinčić u travnju 1945. Nije se povlačio iz Zagreba. Uhićen je i partizanski Divizijski vojni sud u Zagrebu osudio ga je 1948. na smrt. Do danas se ne zna gdje je pokopan i gdje mu je grob.
Knjige o Davidu Sinčiću
- prof.dr Hrvoje Matković: Između Mačeka i Pavelića - Politički portret Davida Sinčića, Naklada Pavičić, Zagreb, 2010.[1]
Izvori
- ↑ Gojko Borić: David Sinčić svijetli lik u mraku Pavelićeve države, predstavljanje knjige prof.dr Matkovića, Hrvatski list, br.327, 30. prosinca 2010.