Charles Millot

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Skoči na:orijentacija, traži
Charles Millot
Rodno ime Veljko Milojević
Rođenje 23. prosinca 1921. (Novi Pavljani kraj Bjelovara, Hrvatska)
Smrt 6. listopada 2003. (Pariz, Francuska)
Godine rada 1957.1994.
Važniji filmovi „Vlak” (1964.),
„Waterloo” (1970.),
„U gori raste zelen bor” (1971.),
„Francuska veza 2” (1975.),
„Tajna Nikole Tesle” (1980.)
„Nepodnošljiva lakoća postojanja” (1988.).
Portal o životopisima
Portal o filmskoj umjetnosti

Charles Millot, rođen kao Veljko Milojević (Novi Pavljani kraj Bjelovara, 23. prosinca 1921. - 6. listopada 2003.) - francuski glumac srpskog porijekla. Tijekom više od 35 godina karijere, glumio je u velikom broju francuskih, američkih i jugoslavenskih filmova, od kojih su zapaženi: „Vlak” (1964.), „Waterloo” (1970.), „U gori raste zelen bor” (1971.), „Francuska veza 2” (1975.), „Tajna Nikole Tesle” (1980.) i „Nepodnošljiva lakoća postojanja” (1988.).

Životopis

Rođen je u Novim Pavljanima kod Bjelovara, 23. prosinca 1921. godine. Bio je sin pravoslavnog svećenika. Osnovnu i srednju školu završio je u Bjelovaru. Sudjelovao je u Drugom svjetskom ratu kao partizan.

Studirao je glumu u Beogradu i glumio u kazalištu u Novom Sadu. Dobio je stipendiju pa je u studentskoj razmjeni studirao u Parizu, gdje je ostao i kada mu je prestala stipendija. Završio je konzervatorij glume u Parizu u klasi poznatoga francuskoga glumca i redatelja Louisa Jouveta. Postao je član kultnoga teatra “Comedie – Francaise”, kao jedan od prvih stranaca. Promijenio je ime iz Veljko Milojević u Charles Millot, kako bi imao više uspjeha u karijeri.

Toliko je usavršio francuski jezik, da je čak četiri puta čitao proglas francuskog predsjednika na nacionalnoj televiziji, a u “Comedie Francaise” ostao je čak devet godina.[1]

Skoro cijelu svoju glumačku karijeru proveo je u Francuskoj, gdje je početkom 1950-ih debitirao u kazalištu, a zatim je imao ulogu u filmu „O.S.S. 117 nije mrtav” (1957.) i od tada će nanizati brojne uglavnom sporedne uloge, od kojih su neke bile izvanredne. Tako igra liječnika u filmu „Arsène Lupin protiv Arsènea Lupina” (1962.)[2] Bio je posve nepoznat u bivšoj Jugoslaviji do male uloge u "Bitki na Neretvi", nakon čega se pojavio u većem broju filmova kao što su: „U gori raste zelen bor” (1971.), „Seljačka buna” (1975.), „Čovjek koga treba ubiti” (1979.), „Tajna Nikole Tesle” (1980.), „Ujed anđela” (1984.), „Donator” (1989.) Nakon 1990-ih ponovno je pao u zaborav.

Radio je s mnogim poznatim filmskim redateljima kao što su: Alain Resnais, Jean-Pierre Melville, Costa-Gavras, Vittorio De Sica, Terence Young, Sergej Bondarčuk i Claude Chabrol. Glumio je s mnogim poznatih glumcima kao što su: Burt Lancaster, Gene Hackman, Alain Delon, Brigitte Bardot, Orson Welles, Daniel Day-Lewis, Ava Gardner, Jean Gabin, Audrey Hepburn, Michael Caine, Anthony Quinn i dr.

Uspoređivali su ga po izgledu i glumi s francuskim glumcem Paulom Crauchetom.[3]

Bio je oženjen Amerikankom s kojom je kratko vrijeme živio u dvorcu izvan Pariza.

Umro je 6. listopada 2003. godine, kada je imao 81 godinu, u Parizu. Pokopan je u Zagrebu na vrlo skromnom ispraćaju.

Izvori

Vanjske poveznice