Toggle menu
310,1 tis.
50
18
525,6 tis.
Hrvatska internetska enciklopedija
Toggle preferences menu
Toggle personal menu
Niste prijavljeni
Your IP address will be publicly visible if you make any edits.

Bjeloglavi orao

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Bjeloglavi orao
Bjeloglavi orao u dolini Skagit (Washington, SAD)
Bjeloglavi orao u dolini Skagit (Washington, SAD)
Status zaštite

Status zaštite: Najmanja zabrinutost (lc)

Sistematika
Carstvo: Animalia
Koljeno: Chordata
Razred: Aves
Red: Accipitriformes
Porodica: Accipitridae
Vieillot, 1816.
Rod: Haliaeetus
Vrsta: H. leucocephalus
Dvojno ime
Haliaeetus leucocephalus
(Linné, 1766.)
Raspon
Rasprostiranje bjeloglavog orla tamno crveno: gnijezdilišta svijetlo crveno: ljetnje gnijezdilište ružićasto: zimsko boravište svijetlo ružićasto: tijekom selidbe
Rasprostiranje bjeloglavog orla
tamno crveno: gnijezdilišta
svijetlo crveno: ljetnje gnijezdilište
ružićasto: zimsko boravište
svijetlo ružićasto: tijekom selidbe
Potporodice
* H. l. leucocephalus – Južni bjeloglavi orao
  • H. l. washingtoniensis – Sjeverni bjeloglavi orao

Bjeloglavi orao (lat. Haliaeetus leucocephalus) je ptica grabljivica iz Sjeverne Amerike, poznata još kao nacionalna ptica i simbol Sjedinjenih Američkih Država. Područje koje nastanjuje se proteže većim dijelom Kanade i Aljaske, SAD-a i sjevernog Meksika. Nalazi se u blizini velikih voda koje su bogate hranom i visokim drvećem koje koristi za izradu gnijezda. Vrsta je koncem 20. stoljeća bila na rubu istrebljenja, ali sada ima stabilnu populaciju tako da je uklonjena s popisa ugroženih vrsta u Sjedinjenim Američkim Državama.

Opis

Portret bjeloglavog orla kojim se razlikuje od drugih "morskih orlova"
Bjeloglavi orao na grbu SAD-a

Perje odrasle ptice je smeđe boje osim glave i repa koji su prekriveni bijelim perjem. Kljun i noge su svijetlo žuti, a rep je srednje duljine. Bjeloglavi orao spada u krupne ptice. Dužina tijela odrasle jedinke je 70 - 102 centimetra, raspon krila je do 2,44 metra, i teži od 2,5 do 7 kilograma. Ženka je za 25 % veća od mužjaka.[1] Najveće su ptice na Aljasci gdje krupna ženka može težiti preko 7,5 kg, i ima raspon krila od 2,4 metra. Glasanje bjeloglavog orla: [1]. Njegova ishrana se sastoji uglavnom od ribe. Ptica je spolno zrela s 4-5 godina života. Životni vijek im je u prosjeku 20 godina, ali u zarobljeništvu može živjeti i nešto dulje.[2]

Stanište, ishrana, razmnožavanje

Mladi bjeloglavi orao s plijenom u Nacionalnom parku Katmai (Aljaska)
Haliaeetus leucocephalus

Bjeloglavi orao pravi najveće ptičje gnijezdo u Sjevernoj Americi, do 4 metara dubine, 2,5 metara širine i dostiže težinu od 1 tone. Par se vraća uvijek u isto gnijezdo koje nadograđuje svake godine. Na Floridi je zabilježeno gnijezdo dubine 6,1 metar, 2,9 metara širine i 2,7 tona težine.[3] Ženka snese 1 do 3 jaja, na kojim naizmjenično leže oba roditelja. Dok je jedna ptica na jajima druga je u potrazi za hranom. Jaja su u prosjeku duga 73 milimetra i imaju obim od oko 55 milimetara.[4]

Vrste

Bjeloglavi orao pripada rodu Haliaeetus (latinski od starogrčkog haliaetos), tzv. "morskih orlova", ali se samo morski orlovi koji imaju bijelo perje na glavi i repu nazivaju "bjeloglavima", tj. leucocephalus (lat. od starogrčkog λευκος (leukos) - bijelo, i εφαλη, kefale - glava).[5] Razlikuje se dvije takve podvrste:

  • H. l. leucocephalus (Linné, 1766.) je glavna podvrsta koja obitava južnije od paralele od 38°, koja obitava na jugu SAD-a i u meksičkoj državi Baja California.
  • H. l. washingtoniensis (Audubon, 1827.), sinonima H. l. alascanus (Townsend, 1897.), je rasprostranjenija sjeverna podrvsta koja naseljava sjever SAD-a, Kanadu i Aljasku, s iznimkom populacije na rtu Hatteras, Sjeverna Karolina.[6]

Izvori

  1. J. del Hoyo, A. Elliott i J. Sargatal, Handbook of the Birds of the World Vol. 2., 1994., Lynx Edicions, Barcelona ISBN 84-87334-15-6.
  2. C.M. White i dr., "Family Falconidae" u djelu J. Hoyoa, A. Elliota i J. Sargatala, Handbook of Birds of the World: New World Vultures to Guinea fowl, 2, 1994., Barcelona: Lynx Edicions, str. 216.–275., ISBN 84-87334-15-6
  3. L. Erickson, Bald Eagle, About Bald Eagle Nests (Arhivirano 30. kolovoza 2012.), Journey North 2007.
  4. John K. Terres, The Audubon Society Encyclopedia of North American Birds, New York, Knopf, str. 477. ISBN 0394466519.
  5. Henry George Liddell i Robert Scott, A Greek-English Lexicon, 1980., United Kingdom: Oxford University Press, ISBN 0-19-910207-4.
  6. N. L. Brown, Bald Eagle Haliaeetus leucocephalus, Endangered Species Recovery Program (engl.) Preuzeto 30. kolovoza 2012.

Vanjske poveznice