Asinara

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
{{{Ime}}}
Asinara map.png
Podatci
Otočna skupina Sardinija
Koordinate 41°02′N 8°14′E / 41.04°N 8.23°E / 41.04; 8.23
Najviši vrh Punta Scomunica, 408
Glavno naselje Cala d'Oliva
Površina 51,9[1] km2
Broj stanovnika 1
Torre della pelosa + isola piana + asinara da capo falcone.jpg
Pogled na otok Asinaru iza Torre Pelosa

Asinara je talijanski otok uz obalu Sardinije, koji pripada općini Porto Torres u metropolitanskom području grada Sassarija. U potpunosti je zaštićen unutar granica Nacionalnog parka Asinara. Površina mu je otprilike 52 km², a obala duga oko 110 km. Nakon Sant'Antioca i San Pietra, treći je najveći otok uz obalu Sardinije i sedmi najveći u Italiji.

Naziv je talijanski za „nastanjen magarcima”, ali se smatra da potječe od Predložak:Lat za „sinusnog oblika”[2] Otok je praktički nenaseljen. Popis stanovništva iz 2022. zabilježio je samo jednog muškarca.

Od 2006. godine otok Asinara nalazi se na popisu kandidata za upis na UNESCO-ov popis svjetske baštine.[1]

Zemljopisne odlike

Datoteka:ISS006-E-31190 - View of Sardinia.jpg
Satelitski snimak otoka.

Otok se nalazi uz sjeverozapadni vrh Sardinije i planinskog je geografskog područja sa strmim, stjenovitim obalama. Sastoji se od četiri planinska dijela povezana uskim, ravnim obalnim pojasom. Vjetrovita zapadna obala je strma i stjenovita s vrlo dubokim morskim dnom, a zapadna obala se spušta prema zaljevu Asinara. Postoje samo tri pješčane plaže (Fornelli, Sant'Andrea, Cala Arena, La Reale), sve na istočnoj obali. S geološkog gledišta, Asinara je dio doline Nurre na sjeverozapadu Sardinije, a više od 80 % čine metamorfne stijene od kojih su neke od najstarijih u Italiji (hercinski amfiboli iz tonija stari 950 milijuna godina).[1]

Prirodoslovne odlike

Datoteka:Asinello bianco sardegna asinara 3593693026 750d1054eb o.jpg
Albino magarci po kojima je otok poznat.

Budući da je slatka voda oskudna, drveće je rijetko, a nisko grmlje je prevladavajuća vegetacija (makija, mala smrdljika, mlječika, vrijesak, hlapinika, komorika i gluhač). Flora se sastoji od 678 vrsta, od kojih je 29 endemskih (npr. Centaurea horrida, Limonium laetum i Limonium acutifolium). Kao dio sustava nacionalnih parkova Italije, otok je 1997. godine pretvoren u rezervat divljih životinja i mora.[2] Od 2008., 107,32 km² okolnog morskog i podvodnog okoliša zaštićeno je prirodno područje, Nacionalni park Asinara.[3] Fauna broji oko 80 divljih vrsta kopnenih kralježnjaka (muflon, divlja svinja, sardinski magarac) i mnoge ptice (sredozemni galeb, kormoran, sivi sokol, berberska jarebica). Asinara je jedino mjesto na Sardiniji gdje je prisutna svraka[3]. Na otoku postoje mnoge vrste domaćih i unesenih sisavaca, uključujući konje, magarce, koze, ovce i svinje. Otok je dom populaciji divljih albino magaraca (Asinarski magarac) po kojima je otok možda i dobio ime, a koji su na otok uvedeni početkom 19. stoljeća i vjerojatno napušteni kad su se stanovnici preselili u Stintino.[2]

Povijest

Datoteka:Isola Asinara.jpg
Asinarski magarci ispred kapele koju su izgradili austrougarski ratni vojni zarobljenici.

Otok Asinara naseljen je od neolitika, a u srednjem vijeku na njemu se nalazio kamaldonski samostan sv. Andrije (Sant'Andrea). Oko 1600. godine na sjeveru otoka osnovano je ribarsko selo Cala d'Oliva. Talijanska država preuzela je otok 1885. godine. Posljednji civilni stanovnici su otišli i neki od njih osnovali su selo Stintino (autonomna općina od 1988., prije dio Sassarija), smješteno na suprotnom rtu od Capo Falconea. Do 1999. godine otok se koristio kao zatvor.

Datoteka:2024-10-06 Cala Reale, Asinara 2.jpg
Napušteni zatvor Cala Reale.

Tijekom Prvog svjetskog rata, Asinara je također bila dom za ratne zarobljenike vojnika austro-ugarske vojske. To su bili pretežno ratni zarobljenici koje je, nakon sloma srpske fronte u kasnu jesen 1915. kao rezultat pobjedničkog pohoda Centralnih sila u Srbiji, srpska vojska prevezla tijekom povlačenja kroz Crnu Goru i Albaniju. Na početku marša bilo je otprilike 50.000 zarobljenika. Tisuće ih je umrlo od kolere tijekom marša. U lukama Drač i Valona pod talijanskom kontrolom, zatvorenici su na kraju prevezeni u Asinaru. Još 1500 zatvorenika umrlo je tijekom prijelaza, a stiglo ih je samo oko 24.000. Logor za ratne zarobljenike na Asinari nije bio opremljen za tako veliki broj zatvorenika. Dodatnih 7000 zatvorenika umrlo je na otoku tijekom prva tri mjeseca. Od preživjelih, otprilike 16.000 predano je Francuskoj u srpnju 1916. godine.[4] Nakon završetka Prvog svjetskog rata, logor je primio oko 300 bivših austrougarskih ratnih zarobljenika iz Trentina. Nakon što su ih boljševici u Rusiji oslobodili, ponovno su zatvoreni zbog straha da bi mogli širiti komunističku propagandu.[5]

Tijekom Abesinskog rata 1930-ih, otok je ponovno služio kao logor za ratne zarobljenike.

Do 1997. godine tamo su bili zatočeni osuđeni članovi mafije, kao što su Raffaele Cutolo i Salvatore Riina.

Nacionalni park Asinara otvoren je 1997. godine.

Izvori

U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: [[Commons:Category:{{#property:P373}}|Asinara]]
Panorama otoka Asinara iza Sokolskog zaljeva (Capo del Falcone)
Panorama otoka Asinara iza Sokolskog zaljeva (Capo del Falcone)
  1. ↑ 1,0 1,1 1,2 Island of Asinara, World Heritage Site Submission, UNESCO, 6. siječnja 2006. (eng.) Pristupljeno 12. rujna 2026.
  2. ↑ 2,0 2,1 2,2 Pogrješka u citiranju: Nevažeća <ref> oznaka; nije zadan tekst za izvor IOA
  3. ↑ 3,0 3,1 Parco nazionale dell'Asinara, Ente Foreste Sardegna, 2011. arhivirano iz [izvornika] 3. listopada 2011. (tal.) Pristupljeno 12. rujna 2026.
  4. ↑ Grande Guerra, la vergogna del Lager dell'Asinara, ladigetto.it., kolovoz 2013. (tal.) Pristupljeno 12. rujna 2026.
  5. ↑ La storia dimenticata dei dannati dell'Asinara, strisciarossa.it., 3.kolovoza 2018. (tal.) Pristupljeno 12. rujna 2026.
Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Asinara&oldid=789121"