Alt

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Skoči na:orijentacija, traži
Opseg (ženskog) alta; žuto obojena tipka glasovira označava ton c1
Opseg alta notiran u violinskom i altovskom ključu

Datoteka:Mahler - Kindertotenlieder, IV (Anderson, Monteux, 1950).ogg Datoteka:Lieurance - Schumann-Heink - By the waters of Minnetonka (1926).ogg Alt (lat. altus = visok; njem. Alt, engl. i tal. contralto, franc. haute-contre) je najdublji ženski ili dječji (dječački) glas uobičajenoga opsega od a do e2.

Kad govorimo o altu kao pjevačkom glasu, ima slučajeva da je spomenuti opseg i veći: od e ili d pa čak do h2, ali tu je, dakako, riječ o sasvim osobitim iznimkama i individualnim razlikama. S obzirom na položinu, boju i karakter glasa, moguće je razlikovati čak tri podvrste alta: koloraturni, lirski i dramski (duboki alt). U stručnoj literaturi autori često navode različite opsege za pojedine pjevačke glasove pa je tako, u ovom slučaju, i s altom. ↓1 Ta razlika proizlazi iz povijesnih i stilskih odrednica glazbene prakse i vremena u kojemu su pojedini skladatelji živjeli i djelovali.

Višeznačnost pojma alt

Naziv alt se prvi put javlja oko 1450. godine, kada se u polifonoj glazbi s troglasja prešlo na četveroglasje. Glas koji je pjevao – držao – koralnu melodiju dobio je naziv tenor (od latinskog tenere = držati), glas koji je pjevao ispod tenora imao je naziv bassus – bas, glas koji je pjevao iznad tenora zvali su altus – alt (tu je alt bio »visoki« glas), a naziv za najviši glas – supremus – postupno se pretvorio u sopran. ↓2 Budući da Katolička crkva u početku ženama nije dozvoljavala pjevati u crkvi (iako to nije bio slučaj u ženskim samostanima), altovsku su dionicu u liturgijskoj glazbi pjevali muški altisti, tzv. falsetisti (za razliku od kastrata, u Italiji su ih često nazivali i tenorini, a od 1562. i alti naturali). Ta praksa izvođenja altovske dionice s muškim pjevačima održala se sve do 19. stoljeća, a u engleskim je katedralnim zborovima prisutna još i danas. U svjetovnoj glazbi, posebice baroknoj operi, nekoliko je značajnih altovskih uloga skladao Georg Friedrich Händel. Najvažnije operne altovske uloge počeli su pisati tek skladatelji u doba romantizma, primjerice Richard Wagner, Giuseppe Verdi, Camille Saint-Saëns i Petar Iljič Čajkovski. Dakako, i suvremeniji skladatelji poput Claudea Debussya, Richarda Straussa, Sergeja Prokofjeva i Benjamina Brittena svojim su operama, ali i solopjesmama, značajno obogatili altovski repertoar.

Osim ovoga primarnog značenja, po kojemu riječ alt označava vrstu pjevačkoga glasa ili pak pjevačicu, odnosno pjevača kao osobu (u još širem smislu čak i dionicu kakvoga pjevačkog zbora), riječ alt rabi se i kao prvi dio složenice za naziv glazbala dublje položine od vodećega glazbala u svojoj vrsti ↓3 – primjerice: altflauta, altklarinet, altsaksofon, altpozauna i slično. Praksa gradnje altovskih instrumenata uvedena je u 16. stoljeću kada je svaka instrumentalna vrsta imala svoju altovsku varijantu. ↓4

Poznatije altovske operne uloge

Zvjezdicom (*) su označene pojedine altovske uloge koje su, zavisno od individualnih mogućnosti, raspona i osobina glasa, uspješno pjevale i mezzosopranistice. Neke od tih uloga – primjerice Gluckovog Orfeja ili Rimski-Korsakovog pastira Lela – danas najčešće pjevaju kontratenori.

Irina Arhipova kao Carmen u istoimenoj operi Georgesa Bizeta na pozornici Boljšoj teatra (1972.)
Jevgenija Zbrujeva kao pastir Lel u operi Snjeguročka Nikolaja Rimski-Korsakova (Boljšoj teatr, 1894.)

Slavne altistice

Neke od ovdje spomenutih altistica katkada su pjevale i mezzosopranske uloge, ali i obrnuto: jer se glasovni opseg pojedinih koloraturnih ili lirskih altovskih uloga često podudarao s mezzosopranskim, mnoge su mezzosopranistice tijekom karijere svoj fah proširile ili čak zamijenile altovskim (primjerice Marijana Radev i Irina Arhipova).

Altistice u popularnoj glazbi

Iako pjevačice popularne glazbe (narodne, zabavne i pop rock glazbe ili jazza) nije odveć nužno klasificirati prema kriterijima i nasljeđu tzv. europske ozbiljne glazbe, postoje određene podudarnosti temeljem kojih je to, donekle, ipak moguće. Pjevačice i pjevače uvijek je moguće – a vjerojatno i najlakše – »sortirati« prema prirođenom rasponu, boji i karakteru glasa, ali razlike u pristupu impostaciji glasa i njegovu školovanju, odnosno učenju pjevanja bitno utječu na konkretno pjevačko usmjerenje. Spomenute su razlike podjednako uvjetovane talentom, vokalnim predispozicijama, osobnim izborom glazbenoga žanra, poznavanjem vokalne tehnike te osebujnošću umjetničke interpretacije. Tako je, primjerice, neupitnu raskoš glasa i vokalno umijeće naše neprikosnovene pop dive Josipe Lisac teško ograničiti ozbiljnoglazbenim kategorizacijama: ona se, naime, pjevački jednako dobro »snalazi« u altovskim dubinama i/ili sopranskim visinama. Za razliku od ozbiljne glazbe, u kojoj su ovakve pjevačke podjele znatno određenije (čak i iz skladateljske perspektive), u popularnoj glazbi je takva klasifikacija kudikamo slobodnija, djelomično i zbog uporabe suvremenih elektroakustičkih uređaja (primjerice mikrofona).

  • Adele

  • Sade Adu

  • Cher

  • Judy Garland

  • Grace Jones

  • Lady Gaga

  • Annie Lennox

  • Josipa3.jpg

    Josipa Lisac

  • Tina Turner

Literatura

  1. Adler, Samuel: The Study of Orchestration, New York - London: W. W. Norton & Company, 2002., str. 639.
  2. Ajanović, Ivona: »ALT«, u: Kovačević, K. (ur.), Muzička enciklopedija, Zagreb: JLZ, 1971., sv. 1, str. 41-42.
  3. Baines, Anthony: Lexikon der Musikinstrumente, Stuttgart: Metzler & Kassel: Bärenreiter, 1996., str. 8.
  4. Beaujean, Alfred (et al): Harenberg Opernführer, Dortmund: Harenberg Kommunikation, 1999.
  5. Boldrey, Richard: Guide to Operatic Roles and Arias, Redmond: Caldwell Publishing Company, 1994.
  6. Gammond, Peter: The Encyclopedia of Classical Music, London: Salamander Books Ltd, 1988., str. 78-113 i 180-195.
  7. Klaić, Bratoljub: Rječnik stranih riječi, Zagreb: Nakladni zavod MH, 1988., str. 53 i 409.
  8. Obradović, Aleksandar: Uvod u orkestraciju, Beograd: Univerzitet umetnosti, 1978., str. 281-289.
  9. Odak, Krsto: Poznavanje glazbenih instrumenata, Zagreb: Školska knjiga, 1997.
  10. Petrović, Tihomir: Nauk o glazbi, Zagreb: Hrvatsko društvo glazbenih teoretičara, 2005., str. 83-84.
  11. Rimsky-Korsakov, Nikolay: Principles of Orchestration, New York: Dover Publications, 1964., sv. 1, str.132-152.
  12. Turkalj, Nenad: 125 OPERA, Zagreb: Školska knjiga, 1997.
  13. Završki, Josip: »Pojava višeglasja u Srednjem vijeku«, u: Kobola, A. (ur.): Glazbena umjetnost, Zagreb: Školska knjiga, 1983., str. 33-40.

Bilješke

  1. ↑1  Primjerice: Baines navodi opseg od f do f2, Obradović od e do f2, Rimski-Korsakov od f do g2, a Adler od g do g2. Pri tome treba upozoriti i na razliku između dječjeg ili ženskog alta, odnosno muških altista (kontratenora), te često veći raspon glasa školovanih pjevača-solista od zborskih pjevača-amatera.
  2. ↑2  J. Završki: »Pojava višeglasja u Srednjem vijeku«, str. 36.
  3. ↑3  B. Klaić: Rječnik stranih riječi, str. 53.
  4. ↑4  I. Ajanović: »ALT« (u: Muzička enciklopedija, sv. 1), str. 42.

Vanjske poveznice

Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Alt&oldid=494419"