Sovjetsko-afganistanski rat

Sovjetsko-afganistanski rat
sukob: hladni rat
Mudžahedinsko selo u ruševinama
Vrijeme 27. prosinca 1979. - 15. veljače 1989. Mjesto Afganistan Ishod pobjeda Mudžahedina; povlačenje sovjetskih snaga nastavak građanskog rata
Sukobljene strane
Demokratska Republika Afganistan SSSR	Mudžahedini podupirani od: Pakistan SAD Saudijska Arabija Iran NR Kina
Zapovjednici
Leonid Brežnjev Jurij Andropov Sergej Sokolov Valentin Varenjikov Boris Gromov Babrak Karmal Mohammad Nadžibulah Abdul Rašid Dostum	Abdul Hak Džalaludin Hakani Gulbudin Hekmatijar Ismail Kan Ahmad Šah Masud
Postrojbe
SSSR: 40. Armija 80.000 - 104.000 DRA: 329.000	45.000 (1983.) 250.000 (1986.)
Gubitci
SSSR: 14.453 ubijenih, 53.753 ranjenih, 417 nestalih, 415.932 oboljelih. Novi podaci: 15.051 ubijenih. DRA: Nepoznato	Nepoznato

Sovjetsko-afganistanski rat devetogodišnji je rat između Sovjeta i anti-sovjetskih snaga koje su se borile protiv afganistanske marksističke vlade. Sovjetski Savez podržavao je vladu dok su pobunjenici dobivali pomoć iz mnogih zemalja, uključujući Sjedinjene Američke Države i Pakistan.

Početno razmještanje sovjetske 40. armije u Afganistanu dogodilo se 25. prosinca 1979., a konačno povlačenje trupa zbilo se između 15. svibnja 1988. i 2. veljače 1989. 15. veljače Sovjetski Savez službeno je objavio da su trupe napustile zemlju.

Pozadina

Afganistan, raskrižje središnje Azije, piše dugu povijest oružanih sukoba. U 4. stoljeću pr. Kr., Aleksandar Veliki ušao je u ovu zemlju, koja je tada bila dio Perzijskog Carstva, radi zauzimanja Baktrije (današnji Balkh). Napadi Skita i Turaka uslijedili su u kasnijim stoljećima. Godine 642., Arapi su osvojili cijelu regiju i uveli islam.

Gotovo neprohodne afganistanske planine i pustinjski teren odrazili su se na etnički i jezično nejedinstveno stanovništvo. Najdominantnija etnička grupa su Paštunci, dok ostatak čine: Tadžici, Hazari, Ajmaci, Uzbeci, Turkmeni i ostale manje grupe.

Politička situacija u zemlji

Kralj (šah) Mohamed Zahir naslijedio je prijestolje i vladao zemljom od 1933. do 1973. Zahirov rođak, Mohamed Daud, bio je premijer od 1953. do 1963. Uslijed kraljevih liberalnih reformi, na političkoj sceni Afganistana pojavila se marksistička politička stranka; Narodna demokratska stranka Afganistana (NDSA), koja se pak 1967., podijelila na dvije suparničke frakcije: Kalk (Masovna) na čelu s Nur Muhamedom Tarakijem i Hafizulom Aminom s jedne strane, te Parčam (Zastava) na čelu s Babrakom Kamalom s druge.

Bivši premijer Daud preuzeo je vlast vojnim udarom, 17. srpnja 1973., optužujući vlast za korupciju i lošu gospodarsku situaciju. Potom je okončao monarhiju, no njegovi pokušaji socijalnih i ekonomskih reformi bili su neuspješni. Jaka opozicija iz frakcija NDSA isprovocirala je represije Daudovog režima. Frakcije NDSA su se ujedinile. 27. srpnja 1978. s ciljem okončavanja Daudove vladavine. NDSA je uspješno zbacila i pogubila Dauda te članove njegove obitelji. Nur Muhamed Taraki, glavni tajnik NDSA, postao je predsjednikom Revolucionarnog vijeća i premijer novouspostavljene Demokratske Republike Afganistan.

Marksistička vlada

Datoteka:Hafizullah Amin.jpg

Hafizullah Amin. U prosincu 1979., prije no što su ga sovjetski specijalci nasilno svrgnuli, KGB ga je pokušao otrovati, međutim spasilo ga je to što je otrov ubačen u, tada u Afganistanu, popularnu Coca-Colu, čija je kiselina poništila djelovanje otrova.

Tijekom prvih 18 mjeseci svoje vladavine, NDSA je forsirala marksističke reforme. Zakon o promjenama bračnih običaja i agrarna reforma bili su loše primljeni kod afganistanskog stanovništva duboko prožetog islamom i starim običajima. Kao rezultat, tisuće pripadnika tradicionalne elite, vjerskih poglavara i inteligencije bilo je podvrgnuto represijama. Čak i unutar NDSA, međusobni sukobi rezultirali su čistkama, progonstvima i pogubljenjima.

Do ljeta 1978., pobuna je započela u regiji Nuristanu u istočnom Afganistanu i građanski rat se proširio po zemlji. U rujnu 1979., zamjenik premijera Hafizullah Amin, preuzima vlast nakon pucnjave u palači u kojoj je ubijen premijer Taraki. Preko 2 mjeseca nestabilnosti je obilježilo Aminov režim jer se istovremeno borio i protiv svojih protivnika u NDSA i rastuće pobune.

Bivši direktor CIA-e, Robert Gates, napisao je u svojim memoarima da je američka obavještajna služba počela pružati pomoć protivničkim frakcijama u Afganistanu 6 mjeseci prije sovjetskog razmještanja. 3. srpnja 1979., američki predsjednik Jimmy Carter potpisuje direktivu kojom je CIA dobila ovlaštenje da vrši prikrivene propagandne operacije protiv revolucionarnog režima. Ova informacija obnovila je debatu oko razloga izbijanja rata. Pristalice američke intervencije, navodeći Brežnjevljevu doktrinu, tvrdile su da su namjere Sovjetskog Saveza da kontrolira Afganistan bile jasne. Protivnici tvrde da su SAD namjerno dale Sovjetskom Savezu povod za rat da ga uvuče u sukob koji ne bi bio dobijen zbog velikih troškova.

Politička kulminacija

Središte sovjetske 40. armije, prije Tadžbegova palača, u kojoj je ubijen Amin

Ljevičarski režimi Sovjetskog Saveza i Afganistana održavali su dobre diplomatske odnose. Prije sovjetskog razmještanja, više od 400 sovjetskih vojnih savjetnika je bilo razmješteno u Afganistanu, u svibnju 1978.

U prosincu 1978., SSSR je potpisao bilateralni sporazum o prijateljstvu i suradnji s Afganistanom koji je dopuštao razmještanje sovjetskih vojnika u slučaju afganistanskog zahtjeva. Sovjetska vojna pomoć se povećala i Aminov režim je postajao sve ovisniji o sovjetskoj vojnoj pomoći. Ipak, do listopada 1979. odnosi između Afganistana i Sovjetskog Saveza su se poremetili, vjerojatno zbog Aminovog odbijanja sovjetskog prijedloga da stabilizira svoju vladu. Kao rezultat zahlađenja sa Sovjetima, Amin je počeo davati prijateljske znakove prema SAD-u, što je zabrinulo članove Politbiroa poput Andropova. Među ključnim ljudima u vrhu SSSR-a na kraju je prevladalo mišljenje da se: "Afganistan ne smije predati".

Islamski gerilci u planinskim predjelima šikanirali su afganistansku vojsku do točke kad se predsjednik Amin obratio Sovjetskom Savezu da poveća pomoć. Sovjetski Savez je odlučio pružiti pomoć Afganistanu u cilju očuvanja afganistanske revolucije, ali je vjerovao da je Amin kao predsjednik Afganistna nesposoban izvršiti ovaj zadatak. Sovjetski su vođe, na osnovu informacija koje im je pružao KGB, mislili da Amin destabilizira situaciju u Afganistanu. Posljednji razlog za Aminovo uklanjanje je bila informacija od agenata KGB iz Kabula: navodno, dvojica Aminovih tjelohranitelja su ubila bivšeg predsjednika Tarakija jastukom i Amin je osumnjičen da je agent CIA-e. Ipak, bilo je nekoliko skeptika među sovjetskim vojnim savjetnicima u afganistanskoj vojsci, na primjer general Vasili Zaplatin, tadašnji politički savjetnik, koji je tvrdio da je četvoro mlađih Tarakijevih ministara bilo odgovorno za destabilizaciju. Još jedan jak razlog protiv vjerovanja da je Amin bio američki agent je da je on uvijek i svuda pokazivao službeno prijateljstvo sa Sovjetskim Savezom. I nakon pogubljenja Amina i dvojice njegovih sinova, njegova supruga je tvrdila da su ona i njihov preostali sin i dvije kćeri željeli ići samo u Sovjetski Savez, jer je njen muž bio njihov prijatelj. Ona je na kraju i otišla živjeti u Sovjetski Savez. Ipak, Zaplatin nije uspio dotično dokazati. Prema pisanju CIA-e, do početka prosinca 1979. pokrenut je sovjetski plan za svrgavanje Amina i postavljanje druge osobe na čelo Afganistana. 4. prosinca iste godine, šef KGB-a Jurij Andropov i Načelnik glavnog stožera Ogarkov, potpisali su dokument kojim Politbirou savjetuju slanje borbene grupe od petstotinjak padobranaca, preobučenih "u uniforme koje ne bi otkrivali njihovu pripadnost SSSR-u" u Afganistan, kako bi tobože "branili Aminovu rezidenciju", što je zapravo bio paravan za puč.

Sovjetsko razmještanje

• Na Badnjak 1979. godine CIA je primijetila masovno premještanje sovjetskih kopnenih snaga zračnim mostom iz zapadnog dijela SSSR-a prema središnjoj Aziji; od čega je jedan dio strateške avijacije letio prema Turkestanu, dok je drugi dio slijetao direktno u Afganistan; u zračne luke Bagram i Kabul.

Pravci ulaska sovjetskih snaga u Afganistan

Podrobniji članak o temi: Operacija Oluja - 333

• 27. prosinca 1979., 700 vojnika, uključujući 54 pripadnika specijalnih snaga KGB iz odreda Alfa i Zenit u akciji zvanoj Operacija Oluja-333, preobučeni u afganistanske uniforme, zauzimaju važne vladine, vojne i medijske zgrade u Kabulu, uključujući i primarnu metu – Tadžbegovu palaču, gdje su uklonili predsjednika Amina. Operacija je počela u 19:00, kada su sovjetske specijalne snage (iz grupe Zenit) raznijele kabulski komunikacijski čvor, paralizirajući time afganistansko vojno zapovjedništvo. U 19:15 je počeo juriš na Tadžbegovu palaču koji je trajao 45 minuta. Istovremeno su zauzeti i ostali objekti (na primjer Ministarstvo unutarnjih poslova u 19:15). Operacija se završila s potpunim uspjehom ujutro

• 28. prosinca. Sovjetsko vojno zapovjedništvo u Termezu je objavilo na radio Kabulu da je Afganistan oslobođen Aminove vladavine. Istoga dana sovjetska 108. Divizija iz Termeza prešla je afganistansku granicu, te napredovala preko Bagrama za Kabul. Na zapadnom dijelu Afganistana, 5. gardijska divizija prešla je granicu i napredovala preko Herata do grada Kandahara na jugu države.

Prema sovjetskom Politbirou, oni su se pridržavali Sporazuma o prijateljstvu, suradnji i dobrosusjedskim odnosima koji je potpisao prethodni predsjednik Taraki. Moskva je računala da će Aminov pad okončati borbe za vlast u NDSA i također smanjiti afganistansko nezadovoljstvo.

Sovjeti su izjavili da je pogubljenje Hafizule Amina obavio Afganistanski revolucionarni središnji odbor. Odbor je onda za predsjednika vlade izabrao bivšeg zamjenika premijera Babraka Karmala, koji je bio premješten na relativno beznačajno mjesto veleposlanika u Čehoslovačkoj nakon pobede Kalka.

Brežnjev je odbio ukupno 18 službenih zahtjeva za vojnu pomoć od afganistanske vlade prije nego što je zapravo naredio slanje sovjetskih vojnika u Afganistan. Operacija po Sovjetima nije bila napad u legalnom smislu, a SSSR je tvrdio da je takvo imenovanje bilo rezultat američke antisovjetske propagande.

Afganistanski mudžahedini

Među mudžahedinima s kojima su se borile snage afganistanske vlade i sovjetskog saveza nije postojao nikakav centralizirani zapovjedni lanac, već se najćešće radilo o skupinama seljaka koji su uzeli oružje u ruke, ali su pritom ostali podjeljeni po plemenskim i drugim linijama. Različite skupine pobunjenika znale su se zajedno udruživati radi ostvarivanja zajedničkih ciljeva, međutim bilo je i slučajeva kada bi se pojedine frakcije međusobno zaratile. Tako se, primjerice događalo da jedna skupina mudžahedina preotme pomoć koja je bila namjenjena drugoj skupini. Veći dio pomoći i ubojitih sredstava za pobunjenike dolazio je kroz Pakistan, čije su tajne službe preferirale najviše pomoći davati onim skupinama koje su bile najviše fundamentalistički orijentirane u svojim tumačenjima islama. Zapovjednici su im najčešće bili oni koji su među njima uživali najveći društveni status, najveće obrazovanje itd. Tek manje od 15% zapovjednika činili su bivši vojni časnici

Sovjetske operacije

Osobito ubojitima sredstvima za sovjetsko zrakoplovstvo pokazale su se američke donacije PZO sustava Stinger afganistanskim mudžahedinima

Poslije razmještanja, sovjetski vojnici nisu bili u stanju uspostaviti vlast izvan Kabula. Više od 80% države je još uvijek bilo van efikasne vladine kontrole. Početna misija da se brane gradovi i instalacije je proširena na borbu s antikomunističkim mudžahedinima, koristeći uglavnom sovjetske rezerviste.

Rani vojni izvještaji otkrivaju teškoće na koje su sovjetske snage nailazile tijekom borbi u planinskim terenima. Sovjetskoj vojsci nije bila poznata takva borba, nije imala obuku za borbu protiv gerilaca, a njeno oružje i vojna oprema, posebno oklopni transporteri i tenkovi, su ponekad bili neefikasni ili ranjivi u planinskom okruženju. Teška artiljerija je često korištena u borbama s pobunjenicima. Sovjetski vojnici su često bili u situaciji da se bore protiv civila zbog lukave taktike gerilaca. Operacije zarobljavanja pobunjeničkih odreda su često bile neuspješne i morale su se ponavljati u istom području jer su pobunjenici bježali u planine, a vraćali su se kada su Sovjeti odlazili.

Sovjetske snage tijekom ratnih operacija

Afganistanske mudžahedine su financirale i obučavale Sjedinjene Države i njeni saveznici. Od posebnog značaja su bile donacije američkih protuzrakoplovnih sustava FIM-92 Stinger, što je uvećalo gubitke sovjetskog zrakoplovstva. Također, gerilci su bili u stanju oboriti zrakoplove prilikom slijetanja ili polijetanja.

Međunarodni diplomatski odgovor je bio neujednačen, u rasponu od odlučnih upozorenja do bojkota ljetnih Olimpijskih igara 1980. u Moskvi. Američki predsjednik Carter je izjavio da je sovjetski napad bio ”najozbiljnija prijetnja miru još od Drugog svjetskog rata”.

Polovinom osamdesetih, afganistanski pokret otpora, uz podršku iz Sjedinjenih Američkih Država, Ujedinjenog Kraljevstva, Kine, Saudijske Arabije, Pakistana i drugih zemalja, doprinosi velikim gubicima za Moskvu i zatezanju međunarodnih odnosa.

U svibnju 1985., sedam glavnih pobunjeničkih organizacija je osnovalo savez da bi koordinirale njihove vojne operacije protiv sovjetske vojske. Krajem 1985., skupine su bile aktivne u i oko Kabula, pokrećući raketne napade i zajedničke operacije protiv komunističke vlade. Nemogućnost Sovjetskog Saveza da uguši vojnu pobunu, pridobije značajniji broj afganistanskih pristalica i saveznika ili da obnovi afganistansku vojsku je zahtijevalo povećanje direktne upotrebu svojih snaga da bi se borio protiv pobunjenika.

Podrobniji članak o temi: Operacija Magistrala

Krajem 1987. i početkom 1988. godine Sovjeti su pokrenuli Operaciju Magistrala za koju su angažirali do tad najveće snage u ratu radi deblokiranja komunikacije između gradova Gardez i Host. Iako su formalno pobijedili u bitkama, uspješno izvršivši glavni cilj operacije, nakon povlačenja glavnine sovjetskih snaga, pobunjenici su komunikaciju ponovno blokirali.

Mohamed Nadžibulah (1986. - 1989.)

Vlada predsjednika Karmala je bila neefikasna. Dalje oslabljena podjelama u NDSA i u Parčam frakciji, napori vlade da poveća svoju podršku su rezultirali neuspjehom.

Na kraju, Karmal je zamijenjen 1986. Mohamedom Nadžibulahom, bivšim šefom afganistanske tajne policijie (KHAD).

U studenom 1986., Nadžibulah je postao izabrani predsjednik i usvojen je novi ustav. Neke od novosti ubačenih u ustav su bile višestranački politički sustav, sloboda govora i islamski pravni sustav u neovisnom pravosuđu. On je također 1987. predstavio politiku nacionalnog pomirenja, koju su razvili stručnjaci iz Komunističke stranke Sovjetskog Saveza, i kasnije je korištena u drugim regijama svijeta. Usprkos velikim očekivanjima, nova politika nije učinila popularnijim režim koji je podržavala Moskva, niti je uvjerio pobunjenike da pregovaraju s vladom.

Zapovjednik 40. armije - general Gromov najavljuje povlačenje sovjetskih trupa iz Afganistana.

Neslužbeni pregovori oko sovjetskog povlačenja iz Afganistana su počeli još 1982. Godine 1988., vlade Pakistana i Afganistana, uz garancije SAD i Sovjetskog Saveza, potpisuju sporazom kojim su nadiđene važnije razlike između njih, poznat kao Ženevski sporazum. Ujedinjeni narodi su poslali specijalnu misiju, u svrhu nadgledanja procesa.

Na ovaj način, Nadžibulah je stabilizirao svoju političku poziciju dovoljno da počne podržavati napore Sovjetskog Saveza za povlačenje. 20. srpnja 1987., objavljeno je povlačenje sovjetskih snaga iz Afganistana.

Među ostalim što je Ženevski sporazum utvrdio je američko i sovjetsko nemiješanje u unutrašnje probleme Pakistana i Afganistana i raspored za potpuno sovjetsko povlačenje iz Afganistana do 15. veljače 1989.

Preko 15.000 sovjetskih vojnika je ubijeno od 1979. do 1989., uz dodatak više stotina uništenih vozila i zrakoplova. Procijenjeno je da je milijun Afganistanaca umrlo kao rezultat nemira tijekom ovog perioda.

Posljedice

Sovjetske snage povlače se preko "Mosta prijateljstva" na granici današnjeg Afganistana i Uzbekistana.

Rat u Afganistanu je imao jak utjecaj na vanjsku politiku Sovjetskog Saveza. On je bio jedan od ključnih razloga za prekid vladavine Komunističke stranke. Rat je pokrenuo vjerske, nacionalne i etničke pokrete u većinskoj islamskoj populaciji središnjih sovjetskih republika blizu Afganistana. Vojska je bila demoralizirana kao rezultat stalnih optužbi da je bila napadačka.

Poznati disident, akademik Andrej Saharov, javno je objavio aktivnosti Sovjetskog Saveza u Afganistanu. Shvaćanje da se sovjetska vojska bori protiv islama u Afganistanu je dovelo do uspona islamskog fundamentalizma u srednjoazijskim republikama i vjerojatno do jačanja pokreta za neovisnost u Čečeniji.

Građanski rat u Afganistanu se nastavio poslije sovjetskog povlačenja. Nadžibulahov režim, iako nije uspio dobiti podršku, teritorije ili međunarodno priznanje, uspjeva ostati na vlasti do 1992. Ipak, on je pao nakon bjekstva generala Abdula Rašida Dostana i njegove uzbečke policije na stranu Talibana u ožujku.

Proizvodnja žita je opadala prosječno 3,5% godišnje između 1978. i 1990. zbog borbi, nestabilnosti u seoskim područjima, duge suše i propale infrastrukture. Sovjetski napori da se prekine proizvodnja u područjima pod kontrolom pobunjenika su također doveli do ovog pada. Dalje, sovjetski napori da se centralizira ekonomija kroz državno vlasništvo i kontrolu i povezivanju farmi u veće kolektivne farme je dovelo do ekonomskog pada.

Tijekom povlačenja sovjetskih vojnika, afganistanska polja prirodnog plina su zatvorena da bi se spriječile sabotaže. Obnavljanje proizvodnje gasa je bilo spriječeno unutarnjim razdorima i prekidom tradicionalnih trgovačkih odnosa nakon raspada Sovjetskog Saveza.

U popularnoj kulturi

• James Bond - Dah smrti, radnja filma se djelomično odvija u Afganistanu tijekom sovjetske intervencije.
• Rambo III, američki je igrani film iz 1988. godine.
• 9. satnija igrani je film retatelja Fedora Bondarčuka iz 2005. godine.