Kongoanska kriza

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Kongoanska kriza
Crise congolaise
Dolazak belgijskih padobranaca
Dolazak belgijskih padobranaca
Dolazak belgijskih padobranaca
Država Datoteka:Flag of the Democratic Republic of the Congo.svg DR Kongo

Kongoanska kriza (francuski: Crise congolaise) je ime za turbulentno razdoblje od 1960. do 1965. u Republici Kongo (današnja Demokratska Republika Kongo) kad se zemlja nakon proglašenja neovisnosti našla pred raspadom, rastrzana građanskim ratovima.[1]

Povijest i osobine

Ni tjedan dana od proglašenja neovisnosti – 5. srpnja 1960. u vojarnama pored Léopoldvilla, a kasnije širom zemlje izbila je pobuna vojnika protiv tadašnjih časnika. Nihova pobuna potakla je nasilje nad europskim kolonistima, izvještaji o zločinima nad njima bili su udarna vijest u novinama širom svijeta. Zbog tog je Belgija bez konzultacija s kongoanskom vladom, poslala svoje padobrance, da zaštiti svoje građane.[2]

Konfuziju je dodatno raspirila ustavna kriza, zbog sukoba predsjednika Kasavubua i premijera Lumumbe, koja je paralizirala rad kongoanske vlade. Njihova kohabitacija nakon prvih parlamentarnih izbora, ispala je nemoguća misija. Na tim je izborima Lumumbina stranka Nacionalni pokret Konga dobila je više glasova od Kasavubuovog ABAKA, ali nedovoljno za većinu, pa je dogovoren kompromis, Kasavubu će biti predsjednik, a Lumumba premijer. Sukob između njih, pretvorio se u rat, kad je Kasavubu 5. rujna smjenio Lumumbu, odmah nakon tog i Lumumba je na isti način smjenio Kasavubua. Nakon tog su obojica tvrdili da su legitimni predstavnici federalne vlade.[1]

U međuvremenu je najbogatija provincija Katanga, pod vodstvom Čombea, 11. srpnja proglasila neovisnost. Pomoć koju mu je Belgija pružila, dala je težinu Lumumbinim optužbama da Bruxelles pokušava ponovno nametnuti svoju vlast. Zbog tog je on kao i Kasavubu, 12. srpnja zatražio pomoć od Glavnog tajnika Ujedinjenih naroda, ali to nije ublažilo stanje, već je dodatno razbuktao njihov sukob, jer je Lumumba inzistirao da UN treba silom vratiti Katangu u federaciju, što je Kasavubu kategorički odbijao. Lumumba je tad navodno zatražio pomoć Sovjetskog Saveza. Odtad je kriza u Kongu postala neraskidivo povezana s hladnoratovskim sukobom Istoka i Zapada.[1]

Već na početku te krize 18. rujna 1961. poginuo je glavni tajnik UN-a Dag Hammarskjöld, čiji je avion srušen po naredbi Čombea.[3] Proces dezintegracije zemlje koji je počeo odcjepljenjem Katange, završio je raspadom zemlje na četiri dijela (Katanga, Kasai, Orientale i Léopoldville). Zbog tog je tadašnji načelnik stožera vojske pukovnik Mobutu 14. rujna 1960. izvršio državni udarl i objavio da preuzima vlast, i da će vladati uz pomoć privremene vlade.[1]

Prijetnja koju su njegovom režimu predstavljale snage lojalne Lumumbi, znatno je smanjena nakon njegova zarobljavanja u siječnju 1960., i kasnijeg ubojstva u Katangi. To je organizirao Kasavubu da se približi Čombeu i tako ga privoli da se vrati u federaciju. Od tog nije bilo ništa, jer se secesija Katange odužila do siječnja 1963. Slomljena je tek nakon teških borbi vladinih snaga pomognih snagama UN-a, protiv katangške žandarmerije i europskih plaćenika.[1]

Veliki izazov predstavljala je i secesija velikog dijela istočnog Konga, u kojem su Lumubine pristalice 7. rujna 1964. u Stanleyvilleu proglasile Narodnu Republiku Kongo. Ta pobuna ugušena je sljedeće godine, u međuvremenu se u Léopoldvillu ponovno okupio parlament i izabrao novu vladu s premijerom Sirillom Adulom koji je stupio na dužnost 2. kolovoza 1961. Adula se pokazao nesposobnim da se učinkovito suprostavi secesiji Katange, još više se zapetljao kad je u rujnu 1963. odlučio raspustiti parlament Nakon te odluke izbila je pobuna u 5 od tadašnih 21 provincija, koje su otkazale poslušnost federalnoj vladi. Pobunjenici su čak uspjeli opkoliti Léopoldville.[1]

Paradoksalno je da je federalnu vladu i jedinstvo Konga spasio Moise Čombe, kog je iz emigracije kamo je otišao nakon sloma Katange, pozvao da se vrati predsjednik Kasavubu, On je 10. srpnja 1964. preuzeo položaj premijera i uz pomoć europskih plaćenika ugušio pobune.[1]

Za Kongoanske krize pobijeno je preko 100.000 građana.

Izvori

Vanjske veze

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Logotip Zajedničkog poslužitelja
  1. ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6
    • Parametar accessdate nije dopušten u klasi web

  2. ↑
    • Parametar accessdate nije dopušten u klasi web

  3. ↑
    • Parametar accessdate nije dopušten u klasi web