Žića svetih otaca jedno je od najznačajnijih djela hrvatske srednjovjekovne proze, pisano krajem 14. stoljeća ili početkom 15. stoljeća, iako se smatra da datira iz 1400. godine. Pisana je lijepom i čitljivom minuskulnom latinicom. Tekst je prerada poznatog srednjovjekovnog djela Verba seniorum, koje je na latinski prevedeno s grčkoga iz 6. stoljeća. Tekst Žića svetih otaca pronađen je u ženskom franjevačkom samostanu svetog Antuna u Rabu. Od 1939. vlasništvo je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (signatura VII − 8).
To je najstarija hrvatska pripovijedna proza monotematskog karaktera.[1] U knjižici malog formata (11×14 cm) nalazi se, na 134 lista (=268 stranica), prema brojanju Dragice Malić, 188 članaka o životu ranokršćanskih redovnika i pustinjaka, i njihovu djelovanju prema strogim tjelesnim i duhovnim načelima koja su, kao uzor, preuzeli franjevci trećoredci. Članci su kadšto sastavljeni od priče (anegdote) iz života svete osobe i moralne poruke, a kadšto cijeli članak ispunjava moralna poruka. Pisana je hrvatskim jezikom na čakavskom narječju sa znatnim staroslavenskim utjecajem. S obzirom na to da jezik upućuje na sjevernodalmatinsko (srednjočakavsko) područje, izrečene su nesigurne prepostavke da je tekst mogao biti pisan u Rabu ili da ga je Rabljanin pisao u zadarskom skriptoriju svetog Krševana. Najnovije izdanje djela s uvodnom studijom, transkripcijom i preslikom izvornog rukopisa, rječnikom i bibliografijom priredila je Dragica Malić, a objavila Matica Hrvatska 1997. godine.[2][3] Izdanje je dobilo "Nagradu HAZU-a za filologiju"[2], a dobilo je i pohvalu Antonije Zaradije Kiš iz kulturnog časopisa Vijenac:
Filolozi su vodili brojne znanstvene rasprave oko suglasničkih pojava u Žićima svetih otaca: palatalizacije, promjena u suglasničkim skupovima i suglasničkih promjena u posuđenicama. Ipak, utvrđeno je da: