Šimun Novi Teolog
Šimun Novi Teolog (oko 949. – 1022.) bio je bizantski redovnik i mistik, nazvan “Novi Teolog” kako bi se razlikovao od dva druga važna sveca u istočnom kršćanstvu koji su također dobili nadimak "Teolog", apostola Ivana i Grgura Nazijanskog (4. stoljeće). Svojim duhovnim iskustvima, koja je doživio pod izravnim utjecajem Rajskih ljestava Ivana Klimaka, koja je i zapisao, Šimun je postavio temelje hezihastičke mistike, tj. kontemplativne molitve koja je procvjetala u bizantskom kršćanstvu u 14. stoljeću.
Orijentiran prvenstveno na monašku kontemplaciju, Šimun je 980. postao je starješina manastira Svete Majke u blizini Carigrada. Godine 1009. morao se povući s pozicije stariješine i otići u Hrizopolj, blizu Carigrada, zbog prestrogog upravljanja manastirom i zbog sukoba s carigradskim patrijarhom oko metoda duhovnosti, posebno odanosti svom duhovnom ocu Šimunu Stilitu.
Šimun je pisao kateheze, teološke i etičke propovijedi, pisma, himne o Božjoj ljubavi, u kojima opisuje svoja duhovna iskustva, te praktična i teološka poglavlja, koja su sastavljena u obliku "stotica", tj. nizova od stotinu aforizama svaki. Također je poznat po svojoj Poslanici o ispovijedi, koja se dugo pripisivala Ivanu Damaščanskom, koja je jedno od najvažnijih svjedočanstava o duhovnim konceptima bizantskog monaštva. Šimunova mistična teologija predstavlja posebnu fazu u razvoju grčke duhovnosti koja je započela krajem 2.stoljeća. Njegova središnja tema je vjerovanje da se primjenom uobičajenih metoda mentalne molitve može doživjeti kontemplativna "vizija svjetla", simbolički pojam koji označava intuitivno prosvjetljenje koje mistik ostvaruje tijekom susreta s nepoznatim božanskim. Šimun naglašava da takvo iskustvo može postići svatko tko se duboko posveti životu molitve i da je ono temeljno za tumačenje Svetog pisma.