Novi zavjet

Novi zavjet
Evanđelja Matej Marko Luka Ivan
Djela apostolska
Poslanice apostola Pavla Rimljanima 1. Korinćanima 2. Korinćanima Galaćanima Efežanima Filipljanima Kološanima 1. Solunjanima 2. Solunjanima 1. Timoteju 2. Timoteju Titu Filemonu Hebrejima
Katoličke poslanice Jakovljeva 1. Petrova 2. Petrova 1. Ivanova 2. Ivanova 3. Ivanova Judina
Otkrivenje
Stari zavjet
Portal: Kršćanstvo
V • R • U

Novi zavjet je dio Biblije kojim se uz Stari zavjet služe kršćani. Sastoji se od dvadeset sedam knjiga. Sve su napisane u drugoj polovici prvoga stoljeća.^[1]

Povijest i sastav

Novi zavjet nastao je zapisivanjem usmenih predaja učenika Isusa Krista i onih koji su od njih primili navještaj evanđelja. Najstariji su spisi Novog zavjeta Pavlove poslanice. Već između zime 50. godine i ljeta 52. godine on u Korintu piše poslanice Solunjanima.

Moguće je da je već oko 50. postojalo i aramejsko Matejevo evanđelje, no o njemu nemamo čvrstih dokaza. Isto tako, poznato je da su u kršćanskim zajednicama već kolali različiti spisi, poput zbirke Isusovih izreka, ili prvih izvještaja o njegovoj muci i smrti. Od takvih su izvještaja nastajala evanđelja, tako što su evanđelisti prikupljali tradicije koje su do njih stigle i svojim redakcijskim zahvatom stvarali evanđelje. Kršćani vjeruju da je taj tekst nastao i pod osobitim djelovanjem Duha Svetoga, pa se za sve novozavjetne knjige kaže da su »nadahnute.«

Najstarije od četiri evanđelja je ono Markovo, koje je nastalo prije 70. godine, jer se nigdje ne daje naslutiti da bi piscu evanđelja bilo poznato razorenje jeruzalemskog hrama, što se dogodilo upravo te godine. Nakon njega nastalo je Matejevo evanđelje, a vjerojatno ubrzo potom i Lukino. Posljednje je nastalo Ivanovo evanđelje, vjerojatno potkraj 1. st., ali u njemu su prisutne neke stare tradicije, koje se čine čak starijima od ostala tri evanđelja.

Osim evanđelja, tu su i Djela apostolska koja govore o životu prve Crkve, a napisao ih je isti autor koji je napisao i Lukino evanđelje, te su izvorno ove dvije knjige predstavljale dva dijela jednog te istog djela.

Među poslanicama koje se tradicionalno nazivaju Pavlovim, biblijska znanost razlikuje one autentične i one neautentične, to jest one kojima je autor Pavao, te one kojima je autor neki drugi kršćanski pisac. I jedne i druge smatraju se u kršćanstvu nadahnutima. Uz njih, tu su i poslanice drugih autora, tzv. Pastoralne poslanice, koje se također pozivaju na Pavla kao autora, no nastale kasnije, te Katoličke ili opće poslanice koje se tako nazivaju jer su naslovljene na širu kršćansku zajednicu, a ne na samo jednu mjesnu Crkvu.

Konačno, Novi zavjet završava knjigom Otkrivenja, za čijeg se autora tradicionalno držalo da je to Ivan Evanđelist, no već neki stari crkveni pisci razlikuju Ivana Evanđelista od Ivana Starješine koji je pisao Otkrivenje.

Novi zavjet obuhvaća 27 knjiga. Dijelimo ih na Evanđelja, Djela apostolska, Poslanice i Otkrivenje.

Osim prijevoda Novog zavjeta na književni hrvatski, Novi zavjet je preveden i na druga hrvatska narječja: kajkavsko^[2] (prevoditelj je Vid Balog) i na standardni hrvatski gradišćanskih Hrvata (Martin Meršić-Ivan Jakšić: Sveto Pismo Novoga Zakona, 1952. godine).