Lazar iz Betanije

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Sveti Lazar iz Betanije
Krist uskrisuje Lazara, Atena, XII.-XIII. stoljeće
Krist uskrisuje Lazara, Atena, XII.-XIII. stoljeće
Slavi se u Katolička crkva
Pravoslavna crkva
Istočne pravoslavne Crkve
Anglikanska zajednica
Luteranska crkva
Spomendan * Zapadna Crkva: 17. prosinca[1][2]
Simboli Ponekad odjeven kao apostol, ponekad kao biskup biskup. U prikazu njegova uskrisenja, prikazan je čvrsto vezan u mumificiranu odjeću, koja podsjeća na povoje.
Portal o kršćanstvu

Lazar iz Betanije, poznat i kao Sveti Lazar ili Lazar od četiri dana, sudionik je u istaknutom Isusovom čudu, gdje ga Isus vraća u život, četiri dana nakon Lazarove smrti. Katolička i pravoslavna predaja donese različite prikaze kasnijih događanja u njegovu životu.

U kontekstu sedam čudesa u Evanđelju po Ivanu, Lazarovo je uskrisenje vrhunac u slijedu: služeći kao primjer moći Isusove "nad posljednjim i najotpornijim neprijateljem čovječanstva - smrti. Iz tog mu je razloga dano istaknuto mjesto u Evanđelju."[6]

Osoba po imenu Lazar (latinizirano iz aramejskoga: אלעזר, Elʿāzār, usp. heb. Eleazar — "Bog je moja pomoć"[7]) također se spominje u Evanđelju po Luki. Dva biblijska lika po imenu "Lazar" ponekad su povijesno spajana, ali se općenito smatra da su to dvije nepovezane osobe.

Ime Lazar često se pojavljuje u znanosti i popularnoj kulturi kao oznaka za očitu obnovu života; na primjer znanstveni izraz Lazarov takson označava organizme koji se pojavljuju u fosilnom zapisu nakon razdoblja očitoga izumrća. Brojne su i književne uporabe imena.

Lazarovo uskrisenje

Podrobniji članak o temi: Uskrisenje Lazara

Biblijski prikaz

Datoteka:RaisingofLazarusBloch.jpg
Lazarovo uskrisenje, ulje na bakrenoj ploči, 1875., Carl Heinrich Bloch (Galerija Hope, Salt Lake City)

Biblijski prikaz Lazarova uskrisenja nalazi se u 11. poglavlju Evanđelja po Ivanu.Lazar je prikazan kao Isusov učenik, koji živi u gradu Betaniji, blizu Jeruzalema.[8] Njegove dvije sestre Marija i Marta poruče Isusu da je Lazar, "onaj koga ljubiš", bolestan.[9] Isus, međutim, ne putuje odmah u Betanije, nego namjerno ostaje još dva dana, prije nego što je krenuo na put.

Po dolasku u Betaniju, Isus zatiče da je Lazar već četiri dana u grobu. Susreće se sa sestrama Martom i Marijom. Marta oplakuje što Isus nije došao ranije kako bi izliječio njezina brata, a Isus odgovara poznatom rečenicom: "Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada.[10] Kasnije slijedi poznata kratka fraza, "I zaplaka Isus".[11]

Ispred židovskoga mnoštva, Isus zatim dolazi pred grob. Unatoč Martinim primjedbama, Isus nalaže da se otkotrlja stijena s ulaza u grob, te izriče molitvu. Zatim poziva Lazara da iziđe ("Lazare, izlazi!"), što on i čini, još uvijek u povojima. Isus zatim poziva da mu se uklone povoji i pušta ga da ode. Prikaz završava izjavom da su mnogi svjedoci toga događaja "povjerovali u njega". Drugi su prenijeli vijest vjerskim poglavarima u Jeruzalemu.

Evanđelje po Ivanu spominje Lazara ponovno u poglavlju 12. Šest dana prije Pashe, kada je Isus raspet, Isus se vraća u Betaniju i Lazar je prisutan na večeri koju poslužuje njegova sestra Marta.[12] Isus i Lazar privlače pozornost mnogih Židova i pripovjedač naglašava da su glavari svećenički odlučili ubiti i Lazara, jer je mnoštvo ljudi povjerovalo u Isusa zbog toga čuda.[13]

Čudo Lazarova uskrisenja, najduži povezani prikaz u Ivanovu Evanđelju osim Muke, vrhunac je Ivanovih "znakova". Objašnjava zašto je mnoštvo tražilo Isusa na Nedjelju palmi i dovelo do Kajfine i Sanhedrinove odluke da se Isusa ubije.

Prikaz u umjetnosti

Lazarovo je uskrisenje popularna tema u vjerskoj umjetnosti.[14] Dvije najpoznatije slike naslikali su Caravaggio (c. 1609.) i Sebastiano del Piombo (1516.).

Druge istaknute prikaze Lazara slikali su Rembrandt, Van Gogh, Ivor Williams i Walter Sickert.

Daljnje predaje o Lazaru iz Betanije

Iako se Lazar više ne spominje u Bibliji, katolička i pravoslavna predaja imaju različite prikaze o njegovu daljnjem životu. Najčešće se povezuje s Ciprom, gdje se tvrdi da je bio prvi biskup u Kitionu (Larnaka) i Provansi gdje se tvrdi da je bio prvi biskup u Marseilleu.

Biskup u Kitionu

Datoteka:Cyprus-lazarus-church hg.jpg
Crkva sv. Lazara, Larnaca.

Prema pravoslavnoj predaji, nakon Kristova uskrsnića, Lazar je bio prisiljen pobjeći iz Judeje, zbog govora o zavjerama da ga se ubije, te je došao na Cipar. Tamo su ga Pavao iz Tarza i Barnaba postavili za prvoga biskupa i Kitionu (današnja Larnaka). Tamo je živio još trideset godina,[15] te je nakon smrti tamo pokopan, drugi i posljednji put.[16]

Prema predaji, Lazar se nikad nije smijao za trideset godina nakon što je bio uskrišen, zabrinut viđenjem neotkupljenih duša koje je vidio tijekom četiri dana boravka u podzemlju. Jedina je iznimka bila kad je vidio nekoga kako krade kotao, dodao je uz smijeh: Glina krade glinu.[3][16]

Godine 890., u Larnaci je pronađen grob s natpisom Lazar prijatelj Kristov. Bizantski car Leon VI. Mudri dao je Lazarove relikvije prenijeti u Konstantinopol, 898. Pravoslavna crkva obilježava prijenos relikvija 17. listopada. Kao nadoknadu gradu, car je dao iznad Lazarova groba podići crkvu njemu u čast, koji stoji i danas. Unutar crkve može se vidjeti mramorni sarkofag.

Nakon opsade Konstantinopola 1204., za vrijeme Drugoga križarskog rata, križari su prenijeli svečeve relikvije u Marseilles u Francusku, kao dio ratnoga plijena. Tamo su nestale, i do danas nisu nađene.[16]

U XVI. stoljeću, ruski monah iz samostana u Pskovu posjetio je Lazarov grob u Larnaci i ponio sa sobom malo dio relikvija. Taj je djelić vjerojatno doveo do izgradnje kapele sv. Lazara u samostanu Pskov, gdje se čuva i danas.[17]

Bishop u Marseilleu

Datoteka:Autun cathedrale.jpg
Katedrala sv. Lazara u Autunu (Cathédrale Saint-Lazare d'Autun) u Francuskoj, za koju se tvrdi da je izgrađena nad Lazarovim grobom

Na Zapadu, prema drugoj srednjovjekovnoj predaji iz Provanse, Lazara, Mariju i Martu su "Židovi, protivni kršćanstvu, stavili na brod bez jedara, vesala ili kormila, te su oni nakon čudesnoga putovanja, pristali u Provanci, na mjestu koje se zove Saintes-Maries."[18] Obitelj se potom razdvojila i pošla propovijedati u različite dijelove jugoistočne Galije; Lazar je pošao u Marseille. Obrativši tamo mnoge na kršćanstvo, postao je prvi biskup u Marseilleu. Tijekom Domicijanova progona, bio je utamničen te mu je odsječena glava u spilji ispod zatvora koji se danas zove Saint-Lazare. Tijelo mu je kasnije preneseno u Autun, gdje je izgrađena katedrala posvećena njemu u čast. Međutim, stanovnici Marseillea tvrde da posjeduju relikviju njegove glave, koju časte i danas.[18]

Hodočasnici posjećuju još jedan navodni Lazarov grob u Opatiji Vézelay u Burgundiji.[19] U Opatiji Presv. Trojstva u Vendômeu, relikvijar čuva suzu koju je Isus isplakao kod Lazarova groba. Zlatna legenda, sastavljena u XIII. stoljeću, također donosi provansalsku predaju.[20]

Izvori

  1. PREUSMJERI Predložak:Izvori
  1. ↑ Rimski Martirologij. Baltimore: John Murphy Company, 1916. str. 387.
  2. ↑ Benediktinski monasi iz Ramsgatea (prir.). The Book of Saints: A Dictionary of Servants of God Canonised by the Catholic Church: Extracted from The Roman and Other Martyrologies. London: A & C Black Ltd., 1921. str. 163.
  3. ↑ 3,0 3,1 Veliki sinaksarion: Ἀνάστασις τοῦ Λαζάρου. ΜΕΓΑΣ ΣΥΝΑΞΑΡΙΣΤΗΣ.
  4. ↑ Veliki sinaksarion: Ὁ Ἅγιος Λάζαρος ὁ Δίκαιος, ὁ φίλος τοῦ Χριστοῦ. 17 ΜΑΡΤΙΟΥ. ΜΕΓΑΣ ΣΥΝΑΞΑΡΙΣΤΗΣ.
  5. ↑ Veliki sinaksarion: Ἀνακομιδὴ καὶ Κατάθεσις τοῦ Λειψάνου τοῦ Ἁγίου καὶ Δικαίου Λαζάρου. 17 Οκτωβρίου. ΜΕΓΑΣ ΣΥΝΑΞΑΡΙΣΤΗΣ.
  6. ↑ Tenney, Merrill C. Uredio: Kenneth L. Barker & John Kohlenberger III.
  7. ↑ William Barclay, The Parables of Jesus, Westminster John Knox Press, 1999., ISBN 0-664-25828-X, str. 92–98.
  8. ↑ Iv 11, 1-46
  9. ↑ Iv 11, 3
  10. ↑ Iv 11, 25-26
  11. ↑ Iv 11, 35
  12. ↑ Iv 12, 2
  13. ↑ Iv 12, 9-11
  14. ↑ Za traktat na tu temu u zapadnoeuropskoj umjetnosti, v. raspravu: Franco Mormando, "Tintoretto's Recently Rediscovered Raising of Lazarus u The Burlington Magazine, v. 142 (2000.): str. 624–29.
  15. ↑ C. Savona-Ventura (KLJ, CMLJ, BCrLJ). Lazarus of Bethany. Grand Priory of the Maltese Island: Military & Hospitaller Order of St. Lazarus of Jerusalem. prosinac 2009. str. 3.
  16. ↑ 16,0 16,1 16,2 Michaelides, M.G. "Saint Lazarus, The Friend Of Christ And First Bishop Of Kition", Larnaca, Cipar, 1984. Reprint St. Lazarus The Friend Of Christ And First Bishop Of Kition, Cyprus
  17. ↑ St. Lazarus Church & Ecclesiastical Museum, Larnaca. Ciparska turistička organizacija. p. 4. 17. ožujka 2013.
  18. ↑ 18,0 18,1 St. Lazarus of Bethany The Catholic Encyclopedia. New York: Robert Appleton Company
  19. ↑
    • Nepoznat parametar: deadurl
    • Nepoznat parametar: archiveurl
    • Nepoznat parametar: archivedate
    • Parametar accessdate nije dopušten u klasi web

  20. ↑ "Of Mary Magdalene", Legenda Aurea, Book IV.
Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Lazar_iz_Betanije&oldid=669620"