| Sveti Lazar iz Betanije | |
|---|---|
 Krist uskrisuje Lazara, Atena, XII.-XIII. stoljeće
| |
| Slavi se u | Katolička crkva Pravoslavna crkva Istočne pravoslavne Crkve Anglikanska zajednica Luteranska crkva |
| Spomendan | * Zapadna Crkva: 17. prosinca[1][2]
|
| Simboli | Ponekad odjeven kao apostol, ponekad kao biskup biskup. U prikazu njegova uskrisenja, prikazan je čvrsto vezan u mumificiranu odjeću, koja podsjeća na povoje. |
 Portal o kršćanstvu
| |
Lazar iz Betanije, poznat i kao Sveti Lazar ili Lazar od četiri dana, sudionik je u istaknutom Isusovom čudu, gdje ga Isus vraća u život, četiri dana nakon Lazarove smrti. Katolička i pravoslavna predaja donese različite prikaze kasnijih događanja u njegovu životu.
U kontekstu sedam čudesa u Evanđelju po Ivanu, Lazarovo je uskrisenje vrhunac u slijedu: služeći kao primjer moći Isusove "nad posljednjim i najotpornijim neprijateljem čovječanstva - smrti. Iz tog mu je razloga dano istaknuto mjesto u Evanđelju."[6]
Osoba po imenu Lazar (latinizirano iz aramejskoga: אלעזר, Elʿāzār, usp. heb. Eleazar — "Bog je moja pomoć"[7]) također se spominje u Evanđelju po Luki. Dva biblijska lika po imenu "Lazar" ponekad su povijesno spajana, ali se općenito smatra da su to dvije nepovezane osobe.
Ime Lazar često se pojavljuje u znanosti i popularnoj kulturi kao oznaka za očitu obnovu života; na primjer znanstveni izraz Lazarov takson označava organizme koji se pojavljuju u fosilnom zapisu nakon razdoblja očitoga izumrća. Brojne su i književne uporabe imena.
Lazarovo uskrisenje
Podrobniji članak o temi: Uskrisenje LazaraBiblijski prikaz
Biblijski prikaz Lazarova uskrisenja nalazi se u 11. poglavlju Evanđelja po Ivanu.Lazar je prikazan kao Isusov učenik, koji živi u gradu Betaniji, blizu Jeruzalema.[8] Njegove dvije sestre Marija i Marta poruče Isusu da je Lazar, "onaj koga ljubiš", bolestan.[9] Isus, međutim, ne putuje odmah u Betanije, nego namjerno ostaje još dva dana, prije nego što je krenuo na put.
Po dolasku u Betaniju, Isus zatiče da je Lazar već četiri dana u grobu. Susreće se sa sestrama Martom i Marijom. Marta oplakuje što Isus nije došao ranije kako bi izliječio njezina brata, a Isus odgovara poznatom rečenicom: "Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada.[10] Kasnije slijedi poznata kratka fraza, "I zaplaka Isus".[11]
Ispred židovskoga mnoštva, Isus zatim dolazi pred grob. Unatoč Martinim primjedbama, Isus nalaže da se otkotrlja stijena s ulaza u grob, te izriče molitvu. Zatim poziva Lazara da iziđe ("Lazare, izlazi!"), što on i čini, još uvijek u povojima. Isus zatim poziva da mu se uklone povoji i pušta ga da ode. Prikaz završava izjavom da su mnogi svjedoci toga događaja "povjerovali u njega". Drugi su prenijeli vijest vjerskim poglavarima u Jeruzalemu.
Evanđelje po Ivanu spominje Lazara ponovno u poglavlju 12. Šest dana prije Pashe, kada je Isus raspet, Isus se vraća u Betaniju i Lazar je prisutan na večeri koju poslužuje njegova sestra Marta.[12] Isus i Lazar privlače pozornost mnogih Židova i pripovjedač naglašava da su glavari svećenički odlučili ubiti i Lazara, jer je mnoštvo ljudi povjerovalo u Isusa zbog toga čuda.[13]
Čudo Lazarova uskrisenja, najduži povezani prikaz u Ivanovu Evanđelju osim Muke, vrhunac je Ivanovih "znakova". Objašnjava zašto je mnoštvo tražilo Isusa na Nedjelju palmi i dovelo do Kajfine i Sanhedrinove odluke da se Isusa ubije.
Prikaz u umjetnosti
Lazarovo je uskrisenje popularna tema u vjerskoj umjetnosti.[14] Dvije najpoznatije slike naslikali su Caravaggio (c. 1609.) i Sebastiano del Piombo (1516.).
Druge istaknute prikaze Lazara slikali su Rembrandt, Van Gogh, Ivor Williams i Walter Sickert.
- Slike Lazarova uskrisenja
-
Lazarovo uskrisenje. Bizantska ikona, kraj XVI. – početak XV. stoljeća, (iz kolekcije G. Gamon-Gumuna, ruski muzej) -
Lazarovo uskrisenje, ruska ikona, XV. st., Novgorodska škola (Ruski državni muzej, Sankt-Peterburg) -
Lazarovo uskrisenje, ulje na platnu, c. 1517.–1519., Sebastiano del Piombo (Nacionalna galerija, London) -
Lazarovo uskrisenje, ulje na platnu, c. 1609., Michelangelo Merisi da Caravaggio (Museo Regionale, Messina) -
Lazarovo uskrisenje, 1630.–1631., Rembrandt van Rijn (Los Angeles County Museum of Art, Los Angeles) -
Lazarovo uskrisenje, 1540.–1545., Giuseppe Salviati -
Lazarovo uskrisenje (prema Rembrandtu), ulje na platnu, 1890, Vincent van Gogh (Van Goghov muzej, Amsterdam) -
Lazarovo uskrisenje, 1857., Léon Joseph Florentin Bonnat -
Lazarovo uskrisenje, c. 1504.
_-_Google_Art_Project.jpg)
_Cropped.jpg)
Daljnje predaje o Lazaru iz Betanije
Iako se Lazar više ne spominje u Bibliji, katolička i pravoslavna predaja imaju različite prikaze o njegovu daljnjem životu. Najčešće se povezuje s Ciprom, gdje se tvrdi da je bio prvi biskup u Kitionu (Larnaka) i Provansi gdje se tvrdi da je bio prvi biskup u Marseilleu.
Biskup u Kitionu
Prema pravoslavnoj predaji, nakon Kristova uskrsnića, Lazar je bio prisiljen pobjeći iz Judeje, zbog govora o zavjerama da ga se ubije, te je došao na Cipar. Tamo su ga Pavao iz Tarza i Barnaba postavili za prvoga biskupa i Kitionu (današnja Larnaka). Tamo je živio još trideset godina,[15] te je nakon smrti tamo pokopan, drugi i posljednji put.[16]
Prema predaji, Lazar se nikad nije smijao za trideset godina nakon što je bio uskrišen, zabrinut viđenjem neotkupljenih duša koje je vidio tijekom četiri dana boravka u podzemlju. Jedina je iznimka bila kad je vidio nekoga kako krade kotao, dodao je uz smijeh: Glina krade glinu.[3][16]
Godine 890., u Larnaci je pronađen grob s natpisom Lazar prijatelj Kristov. Bizantski car Leon VI. Mudri dao je Lazarove relikvije prenijeti u Konstantinopol, 898. Pravoslavna crkva obilježava prijenos relikvija 17. listopada. Kao nadoknadu gradu, car je dao iznad Lazarova groba podići crkvu njemu u čast, koji stoji i danas. Unutar crkve može se vidjeti mramorni sarkofag.
Nakon opsade Konstantinopola 1204., za vrijeme Drugoga križarskog rata, križari su prenijeli svečeve relikvije u Marseilles u Francusku, kao dio ratnoga plijena. Tamo su nestale, i do danas nisu nađene.[16]
U XVI. stoljeću, ruski monah iz samostana u Pskovu posjetio je Lazarov grob u Larnaci i ponio sa sobom malo dio relikvija. Taj je djelić vjerojatno doveo do izgradnje kapele sv. Lazara u samostanu Pskov, gdje se čuva i danas.[17]
Bishop u Marseilleu
Na Zapadu, prema drugoj srednjovjekovnoj predaji iz Provanse, Lazara, Mariju i Martu su "Židovi, protivni kršćanstvu, stavili na brod bez jedara, vesala ili kormila, te su oni nakon čudesnoga putovanja, pristali u Provanci, na mjestu koje se zove Saintes-Maries."[18] Obitelj se potom razdvojila i pošla propovijedati u različite dijelove jugoistočne Galije; Lazar je pošao u Marseille. Obrativši tamo mnoge na kršćanstvo, postao je prvi biskup u Marseilleu. Tijekom Domicijanova progona, bio je utamničen te mu je odsječena glava u spilji ispod zatvora koji se danas zove Saint-Lazare. Tijelo mu je kasnije preneseno u Autun, gdje je izgrađena katedrala posvećena njemu u čast. Međutim, stanovnici Marseillea tvrde da posjeduju relikviju njegove glave, koju časte i danas.[18]
Hodočasnici posjećuju još jedan navodni Lazarov grob u Opatiji Vézelay u Burgundiji.[19] U Opatiji Presv. Trojstva u Vendômeu, relikvijar čuva suzu koju je Isus isplakao kod Lazarova groba. Zlatna legenda, sastavljena u XIII. stoljeću, također donosi provansalsku predaju.[20]
Izvori
- PREUSMJERI Predložak:Izvori
- ↑ Rimski Martirologij. Baltimore: John Murphy Company, 1916. str. 387.
- ↑ Benediktinski monasi iz Ramsgatea (prir.). The Book of Saints: A Dictionary of Servants of God Canonised by the Catholic Church: Extracted from The Roman and Other Martyrologies. London: A & C Black Ltd., 1921. str. 163.
- ↑ 3,0 3,1 Veliki sinaksarion: Ἀνάστασις τοῦ Λαζάρου. ΜΕΓΑΣ ΣΥΝΑΞΑΡΙΣΤΗΣ.
- ↑ Veliki sinaksarion: Ὁ Ἅγιος Λάζαρος ὁ Δίκαιος, ὁ φίλος τοῦ Χριστοῦ. 17 ΜΑΡΤΙΟΥ. ΜΕΓΑΣ ΣΥΝΑΞΑΡΙΣΤΗΣ.
- ↑ Veliki sinaksarion: Ἀνακομιδὴ καὶ Κατάθεσις τοῦ Λειψάνου τοῦ Ἁγίου καὶ Δικαίου Λαζάρου. 17 Οκτωβρίου. ΜΕΓΑΣ ΣΥΝΑΞΑΡΙΣΤΗΣ.
- ↑ Tenney, Merrill C.. Kenneth L. Barker & John Kohlenberger III. ed. Zondervan NIV Bible Commentary. Grand Rapids, Michigan: Zondervan Publishing House
- ↑ William Barclay, The Parables of Jesus, Westminster John Knox Press, 1999., ISBN 0-664-25828-X, str. 92–98.
- ↑ Iv 11, 1-46
- ↑ Iv 11, 3
- ↑ Iv 11, 25-26
- ↑ Iv 11, 35
- ↑ Iv 12, 2
- ↑ Iv 12, 9-11
- ↑ Za traktat na tu temu u zapadnoeuropskoj umjetnosti, v. raspravu: Franco Mormando, "Tintoretto's Recently Rediscovered Raising of Lazarus u The Burlington Magazine, v. 142 (2000.): str. 624–29.
- ↑ C. Savona-Ventura (KLJ, CMLJ, BCrLJ). Lazarus of Bethany. Grand Priory of the Maltese Island: Military & Hospitaller Order of St. Lazarus of Jerusalem. prosinac 2009. str. 3.
- ↑ 16,0 16,1 16,2 Michaelides, M.G. "Saint Lazarus, The Friend Of Christ And First Bishop Of Kition", Larnaca, Cipar, 1984. Reprint St. Lazarus The Friend Of Christ And First Bishop Of Kition, Cyprus
- ↑ St. Lazarus Church & Ecclesiastical Museum, Larnaca. Ciparska turistička organizacija. p. 4. 17. ožujka 2013.
- ↑ 18,0 18,1 St. Lazarus of Bethany The Catholic Encyclopedia. New York: Robert Appleton Company
- ↑ "Archived copy". Inačica izvorne stranice arhivirana 21. rujan 2013.. http://www.ayioslazaros.org/istoria1_eng.htm Pristupljeno 21. rujan 2013.
- ↑ "Of Mary Magdalene", Legenda Aurea, Book IV.