Kongregacija za Istočne Crkve (lat. Congregatio pro Ecclesiis Orientalibus) jedna je od devet kongregacija Rimske kurije odgovorna za kontakt s Istočnim katoličkim Crkvama, pomoć u njihovom razvoju te zaštitu njihovih prava. U potpunosti je odgovorna za sve biskupije raznih istočnih obreda (antiohijskog, aleksandrijskog, bizantskog). O toj kongregaciji ovise Papinski institut za orijentalne studije, Institut sv. Ivana Damaščanskog za istočne svećenike koji studiraju u Rimu i pet kolegija za Armence, Etiopljane, Grke, Ruse i Ukrajince. Osnovana je motuproprijem "Dei Providentis" pape Benedikta XV., 1. svibnja 1917., kao "Svete kongregacije za orijentalne Crkve".
Povijest
6. siječnja 1862. papa Pio IX. je unutar Svete kongregacije za širenje vjere osnovao odsjek za "poslove orijentalnih obreda", koji je prestao postojati 30. studenog 1917.[1]
Ppapa Benedikt XV. je osamostalio ovu kongregaciju motuproprijem "Dei Providentis" 1. svibnja 1917. i dao ime "Sveta kongregacija za orijentalne Crkve". Tada je kongregacijom presjedao papa uključujući nekoliko kardinala, od kojih je jedan djelovao na položaju tajnika.[2] Također su se tu nalazili i vijećnici, izabrani od strane većeg klera. Trenutni prefekt kongregacije je Leonardo Sandri, a tajnik je nadbiskup Cyril Vasil.
Današnji naziv je dao papa Pavao VI. s Apostolskom konstitucijom Ecclesiae "Regimini universae" 15. kolovoza 1967. Za vrijeme pape Ivana Pavla II., s apostolskom konstitucijom "Pastor Bonus" od 28. lipnja 1988. kongregacija prima svoj sadašnji izgled.
Struktura
Patrijarsi i glavni nadbiskupi Istočnih Crkava te predsjednik predsjednik Papinskog vijeća za promicanje jedinstva kršćana, su članovi ove kongregacije po samom zakonu.[3] Dužnosnici i konzultanti se odabira na način da vlada, što je više moguća, raznolikost obreda.[4]
Djelovanje
Ova kongregacija ima ovlasti nad:
- Svim stvarima vezanim za Istočne katoličke Crkve odgovornima Svetoj Stolici (struktura i organizacija Crkva; upravljanje uredima nastave, posvećivanje i vladanje; status, prava i obaveze osoba),
- Ad limina posjetima istočnih biskupa.[5]
U područjima gdje su Istočne Crkve bile dominantne od davnina, apostolsko i misionarsko djelovanje je isključiva odgovornost ove Kongregacije, čak i ako su u prošlosti potisnuti Latinskim obredom.[6]
Zajednica surađuje s Papinskim vijećem za promicanje jedinstva kršćana i Papinskim vijećem za međureligijski dijalog.[7]
Prefekti
(1917. - 1967.)
- * Od 1917. do 1967., papa je također bio i prefekt kongregacije
- Niccolò Marini (1917. – 1922.)
- Giovanni Tacci Porcelli (1922. – 1927.)
- Luigi Sincero (1927. – 1936.)
- Eugène-Gabriel-Gervais-Laurent Tisserant (1936. – 1959.)
- Amleto Giovanni Cicognani (1959. – 1961.)
- Gabriel Acacius Coussa (pro-prefekt 1961., prefekt 1962.)
- Gustavo Testa (1962. – 1967.)
(1967. - ...)
- Gustavo Testa (1967. – 1968.)
- Maximilien de Furstenberg (1968. – 1973.)
- Paul-Pierre Philippe (1973. – 1980.)
- Władysław Rubin (1980. – 1985.)
- Duraisamy Simon Lourdusamy (1985. – 1991.)
- Achille Silvestrini (1991.-2000.)
- Ignacije Moussa Daoud (2000. - 9. lipnja 2007.)
- Leonardo Sandri (9. lipnja 2007. - ...)
Izvori
- ↑ Benedikt XV., Motu Proprio Dei Providentis, 1
- ↑ Benedikt XV., Motu Proprio Dei Providentis, 2
- ↑ Apostolska konstitucija Pastor Bonus, Art. 57 §1
- ↑ Apostolska konstitucija Pastor Bonus, Art. 57 §2
- ↑ Apostolska konstitucija Pastor Bonus, Art. 58 §1
- ↑ Apostolska konstitucija Pastor Bonus, Art. 60
- ↑ Apostolska konstitucija Pastor Bonus, Art. 61