Toggle menu
310,1 tis.
50
18
525,6 tis.
Hrvatska internetska enciklopedija
Toggle preferences menu
Toggle personal menu
Niste prijavljeni
Your IP address will be publicly visible if you make any edits.

Drago Hedl

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Drago Hedl

Rođenje 24. siječnja 1950.
Osijek, Hrvatska
Zanimanje Pisac, književni kritičar, istraživački novinar, reporter, kolumnist
Nacionalnost Hrvat
Period pisanja 1969. -
Književne vrste književna kritika, biografija
Portal o životopisima

Drago Hedl (Osijek, 24. siječnja 1950. – ), istraživački novinar, reporter, scenarist, romanopisac i književni kritičar.

Životopis

Počeci

Završio studij književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao književne kritike i eseje od 1969. Od 1980. profesionalni novinar. Dobitnik nagrade Knight International Journalism Award.[1]

Novinarski rad

U doba komunističkog režima između ostaloga je nazivao je blaženog Alojzija Stepinca "krvnikom među svecima". U takav kontekst stavljao je i blaženog Ivana Merza. Prema priopćenju Iustitia et pax Hedl je pozivao “na represiju prema onima koji drukčije misle i tako ugrožavao živote nevinih ljudi".[2]

U osječkome Glasu Slavonije bio je zaposlen od 1980. Glavni urednik tog lista je bio od 1986. do 1991. Istjeran je s tog mjesta oružanom akcijom HDZ pod zapovjedništvom Branimira Glavaša.[3][4]

Od 1991. do 1994. bio je osječki dopisnik i ratni reporter splitske Slobodne Dalmacije. Nakon toga se pridružio londonskome IWPR (Institutu za ratno i mirnodopsko izvještavanje) za koji je nekoliko godina vodio programe poučavanja mladih novinara s Balkana. Istodobno je i kasnije pisao za splitski Feral Tribune, i riječki Novi list. Bio je dugogodišnji suradnik američkoga Radija ‘’Slobodna Europa’’. Njegove članke su objavljivali mnogi istaknuti dnevnici i tjednici, među njima londonski The Guardian, The Times i züriški Die Wochenzeitung. Od 2008. do umirovljenja 2015. bio je uposlen u zagrebačkome Jutarnjem listu kao šef osječkog dopisništva i kao glavni "istraživački novinar" u listu. Od tada je vodeći istraživački novinar informativnog portala Telegram.hr.

Hedl je poznat po svome istraživačkome novinarskom radu u otkrivanju ratnih zločina u Domovinskom ratu, pretežno u Feral Tribuneu. Za to je nagrađen, među ostalim, i Knightovom međunarodnom novinarskom nagradom koju dodjeljuje International Center for Journalists. U obrazloženju je navedeno: „Drago Hedl je pretrpio prijetnje smrću, vladine prijetnje, prebijanja sa strane lokalnih političara i vojnika, među ostalim, i verbalne uvrede zbog svog izvještavanja o ratnim zločinima u Jugoslaviji devedesetih“.[5]

U Jutarnjem listu pa u Telegramu.hr Hedl se izrazito angažirao u otkrivanju zatajene imovine i privrednih prijestupa mjesnih i nacionalnih političara. Njegova istraživanja su, na primjer, prisilila Tomislava Tolušića da 2019. odstupi s dužnosti ministra u vladi Andreja Plenkovića.

Sudski procesi

Pravomoćno je proglašen krivim i presuđen za klevetu zbog svoga pisanja zbog

  • slučaja maloljetničke prostitucije u osječkom “sivom domu”.[2]
  • zbog klevete načelnika Osječke policijske, Tomislava Bilandžića.[2]


Knjige i scenariji

Autor je više knjiga, te filmskih scenarija, među kojima je i Vukovar – posljednji rez[6], u režiji Janka Baljka u srpsko-hrvatskoj koprodukciji 2006.

Bibliografija

  • Smijeh na kiši (1969.)
  • Osječka slikovnica (1984.)
  • Naši obračuni s Krležom (1987.)
  • Žifci u škripcu (1988.)
  • Ratne reportaže (1993.)
  • Glavaš : kronika jedne destrukcije (2010.)
  • Skriveno lice : biografija trećeg hrvatskog predsjednika (2010.)
  • Donjodravska obala (2014.)

Nagrade i priznanja

  • Otokar Keršovani, za životno djelo u novinarstvu
  • Nagrada HND Marija Jurić Zagorka 2000. za radijski intervju
  • Knight International Journalism Award 2006.
  • Dr. Erhard Busek Award for Better Understanding in South East Europe[7] (SEEMO) 2011.
  • Red Stjepana Radića (za osobit ljudski i profesionalni doprinos borbi za ljudska prava, promicanje pravde i demokracije te otkrivanje istine) 2011. dodijelio mu je Ivo Josipović[8]
  • Kovačićevo pero 2014. za roman Donjodravska obala.

Izvori

Vanjske poveznice