Keramičke pločice
.jpg) | |
Keramičke pločice su tanke ravne ploče koje se koriste u građevinarstvu, ponajviše za uređenje unutrašnjosti, a nešto rijeđe i za izradu fasada.[1]
Koriste se posvuda u crkvama, džamijama, restoranima, trgovinama, bolnicama i stanovima. Njima se oblažu zidovi i podovi, ali i namještaj i peći.[2]
Karakteristike
Tradicionalno se rade od glazirane ili neglazirane gline, ali se današnjim suvremenim dodaju i kojekakvi drugi materijali (staklo, asfalt, cement) ponajviše zbog estetskih, ali i zbog funkcionalnih razloga.[1] Proizvode se tako da se prije pečenja na temperaturama višim od od 900 °C – strojno prešaju.
Postoje dvije vrste keramičkih pločica; zidne i podne.
Zidne pločice su prvi put izrađene u drevnoj Siriji (dolina Tigris – Eufrat) i Perziji. U 13. stoljeću u Perziji su se već naveliko pravile zidne pločice, kako za unutrašnjost, tako i za fasade.
Podne pločice su se ranije najčešće proizvodile u manjim dimenzijama (zbog čvrstoće) u vrlo različitim geometrijskim formama (kvadrat, pravokutnik, trokut, romb...). Pojedinim pločicama dodaje se silicijev karbid da se spriječi klizanje, čak i kad je pločica mokra.[1]
Povijest
Najstariji poznati primjerci su iz Drevnog Egipata datirani u 4. tisućljeću pr. Kr. Kasnije su ih pravili i koristili Asirci, Babilonci i prvi Islamski kalifati. Vrlo stari primjerci pronađeni su u Tunisu (9. stoljeće), iranskom Kašanu (11. stoljeće), a nakon 12. stoljeća brojne bliskoistočne džamije koriste jarko obojene keramičke pločice s reljefima za prikaz ajeta iz Kurana.[2]
Tokom 13. i 14. stoljeća i pojedine europske crkve počinju se dekorirati keramičkim pločicama, iako su glazirane bile skupe, pa su to mogle kupiti samo one bogatije. Mauri su na Iberijski poluotok početkom 14. stoljeća prenjeli s Orijenta vještinu izrade keramičkih pločica, koju u Portugalu i Španjolskoj zovu azulejos (ažuležu) (od španjolskog – azul: plavi).[3] Starije pločice imale su ornamente u skladu s maurskom umjetnošću, a od 15. stoljeća u okviru stila Mudéjar pojavljuju se na njima i renesansni motivi, a od baroka nadalje i scene iz mitologije i religije. Najveći centri proizvodnje bili su Sevilla i Valencia.[3]
Po njemačkim zemljama se u 14. stoljećuu razvila proizvodnja keramičkih pločica koje su se uglavnom koristile za oblaganje kamina. Pored reljefa kao dekoracije, bile su i obojene zelenom, žutom ili smeđom bojom.[1]
.jpg)
Od 16. stoljeća nadalje – maurske pločice polako su se širile prema sjeveru preko Španjolske. Najljepši primjeri iz tog perioda izvedeni su u Alhambri (Granada) i Velikoj džamiji u Córdobi. Nakon 14. stoljeća izrada keramičkih pločica proširila se iz Nizozemske u Englesku.[2] Važan centar za izradu pločica u razdoblju 17. – 18. stoljeće – bila je Nizozemska, a u 19. stoljećuu Velika Britanija je bila lider u masovnoj proizvodnji pločica.[2]
Prve keramičke manufakture u nizozemskom Delftu počele su s radom 1584. U nešto više od pedeset godina, delftski keramičari stekli su ugled vrhunskih majstora, a Delft se pročuo po karakterističnoj plavo – bijeloj keramici. Posao je jedno vrijeme odlično išao, ali kad se pojavila konkurencija – 1725. krenuo je nizbrdo, pa su brojne manufakture počele propadati, tako da je krajem 19. stoljeća preživjela samo jedna.[2]
U Europi su pored Delfta bile popularne i majolika pločice iz Italije i Španjolske zbog svoje glazure, jarkih boja i geometrijskih ornamenata, naročito su se koristile za pokrivanje podova.[2]
Na prijelazu iz 19 u 20. stoljeće iz higijenskih razloga razvio se trend korištenja keramičkih pločica po Kuhinjama i kupaonicama.[2]
