Nosa
Nosa (mađ. Nosza) je naselje seosko-salašarske vrste u Vojvodini, u području Grada Subotice, tik uz granicu s općinom Kanjižom. Selo nije samostalno, nego je upravno pripojeno obližnjem Hajdukovu i vodi se kao dio iste mjesne zajednice. Katastarski većim dijelom pripada području K. O. Palić, a sa manjim dijelom općini Kanjiži.
Zemljopis
Nosu sa sjevera i istoka obilazi rječica Kireš. Nosa se prostire na istoku do Starotorinskog puta. Dalje ka jugoistoku su Male Pijace, a sjeverno preko Segedinskog puta je Kraljev Brig. Na zapadu se Nosa prostire do ušća Kireša u Ludaško jezero.[1]
Ime
Prema pučkoj etimologiji ime je nastalo iz uzvika „hajde” koje se na arhaičkom mađarskom kaže "nosa". „Hajde, idemo zajedno! Hajde, ne daj se!” uzvikivali bi, prema predanju, mladi iz ovog mjesta kad bi na nekoj zabavi došli u sukob sa mladima iz drugih sela.
Upravna organizacija
Kao što je i samo Hajdukovo, u čijem je sastavu, do 1978. bilo dijelom Palića,[2] početkom 1990-ih predloženo je pripajanjem Nose prvo Šupljaku, a poslije Hajdukovu.
Nosa pripada mjesnoj zajednici Hajdukovu, budući da u lokalnim samoupravama nije rijetkost da se administracija dvaju ili više manjih mjesta rješava u jednoj mjesnom uredu (primjerice Gornji i Donji Tavankut su dva naselja, ali imaju jednu zajedničku mjesnu zajednicu).
Hajdukovo se nalazi na sjeveru, a Nosa na istoku Ludaškog jezera, dva mjesta razdvaja 1,45 km puta uz jezero.[3]
Povijest
Okolina je nastanjena od najranijih vremena. Uz obalu Ludaškog jezera pronađene su ostave žita iz neolita, a iskopavanja 1950. na Bisernoj obali otkrila su 6 eneolitskih grobova i naselje iz ranog neolita. Nađena su i kremena oruđa iz rane prapovijesti.
Na podruju Nose je nekoliko vrlo važnih arheoloških lokaliteta iz raznih epoha povijesti: Stara Torina, Hinga i Pereš.
Na lokalitetu imena Stara Torina (mađ. Kővágó[4]) otkrivena je crkva sa grobljem iz IX.–XI. (XIII.) st., u kojem je sahranjeno najmanje 946 osoba iz razdoblja doseljavanja Mađara.[5] Od pokopanih, pronađeno je čak 327 djece, čija velika smrtnost je dovedena u svezu s nekakvom epidemijom. Ovako velik broj grobova ukazuje i na dužu ruralnu nastanjenost u ovoj oblasti.[6]
Nadomak sela je umjetni brježuljak Hinga, koji datira iz brončanog doba. Na njemu je u ranom srednjem vijeku stajala crkva, okružena grobljem. Ostatak crkve je otkriven ali ujedno i uništen 1940. gradnjom bunkera tijekom vojnih operacija. Do arheološkog proučavanja ostataka groblja došlo je 1948–49.-e godine, kada je utvrđeno da su grobovi iz 12. do 15. stoljeća. I samo okružje Hinge je bogato arheološkim slojevima, ovde su nalažene nekropole iz sarmatskog perioda, iz vremena seobe naroda, te iz 11. st..[7]
U neposrednoj blizini je registrirani mezolitski lokalitet Pereš, spomenik kulture od velikog značaja.
U 18. stoljeću se Nosa javlja kao zasebno selo, istog imena. Oblik ondašnjeg naselja bio je svojstven karakterističan za panonski tip salašarskog uređenja, zajednica sa raštrkanim kućama i šorevima. Nosa je i danas najsvojstveniji oblik vojvođanskog sela sa dugim, ušorenim ulicama.
Stanovništvo
Nosa ima oko 100 domaćinstava sa 600 stanovnika,[8] pretežno mađarske nacionalnosti. Broj stanovnika je znatno pao, jer 2007. je bilo oko 850 stanovnika. Stanovništvo se uglavnom bavi poljodjelstvom i voćarstvom.
Ostalo
Izvori
- ↑ OpenStreetMap. Pristupljeno 15. siječnja 2026.
- ↑ Subotica i okolna naselja i sela. Portal Poreklo. 11. lipnja 2012.
- ↑ Specijalni rezervat prirode nalazi se dvadesetak kilometara severoistočno od Subotice. On uključuje Ludaško jezero i njegove obale duž sela Ludaš, Šupljak, Hajdukovo i Nosa." str. 81 u: Analiza ekonomskog i socijalnog statusa marginalizovanih naselja u pograničnim oblastima AP Vojvodine. IPA projekt Zavoda za urbanizam Vojvodine, Novi Sad, 2013.
- ↑ Milan Knežev, ured. (2013). Otkrivanje našeg zaboravljenog kulturnog i prirodnog nasleđa u Mađarsko–Srpskom pograničnom regionu” (PDF). Novi Bečej. str. 78. Pristupljeno 10. siječnja 2022. „Arheološki ostatci crkvenih građevina otkopanih na lokalitetima Stara Torina ili Kevago (Kővágó) između Palića i Hajdukova i Mali Horgoš ili Crkvine kod Subotice datirani su u razdoblje prve polovice 13. stoljeća. Obije su građevine male jednobrodne crkve četvorokutne oltarske apside s istovremeno građenim (Mali Horgoš, dokumentacija PZZZSK 52/B, inv. br. 5078) ili naknadno dozidanim zvonikom (Stara Torina) čiji su temelji građeni u tehnici trpanca, od lomljenog kamena vezanog razmućenom glinom. Na osnovi uzetih uzoraka može se pretpostaviti da je za izgradnju ovih objekata rabljen lokalni porozni kamen, slabije tvrdoće, što ukazuje na vjerojatnu primjenu ritskog vapnenca."
- ↑ László Szekeres (1994.). Hajdújárás–Kővágó (Egy Árpád-kori templomrom Szabadka határában). In: A kőkortól a középkorig. Tanulmányok Trogmayer Ottó 60. születésnapjára: Szeged. str. 463–470. ISBN 963 7217-26 6.
- ↑ M. Đurić, P. Milovanović, A. Janović, M. Drašković, K. Đukić and P. Milenković (2008): Porotic Lesions in Immature Skeletons from Stara Torina, Late Medieval Serbia. International Journal of Osteoarchaeology 18: 458–475
- ↑ Arheološka zbirka. Arhivirano 29. srpnja 2017. Gradski muzej Subotica
- ↑ Konkursna dokumentacija izrade projektno-tehničke dokumentacije za vodovod Hajdukovo-Nosa. Grad Subotica. Arhivirano 30. ožujka 2019. str 4/35. Grad Subotica, 2015.
- ↑ Nosa x
| ||||||||