Merkur

Ovo je glavno značenje pojma Merkur. Za druga značenja pogledajte Merkur (razdvojba).

1. PREUSMJERI Predložak:Infookvir planet

Merkur je planet najbliži Suncu; vrlo izdužene staze, kojoj numerički ekscentricitet iznosi 0,206, pa pokazuje relativistički zakret perihela. Maksimalna kutna udaljenost (elongacija) od Sunca iznosi 28°. Nema prirodnog satelita. U prosjeku je od Sunca udaljen 0,387 astronomskih jedinica (AJ) ili 57,91 milijuna kilometara, a približava se na 0,31 AJ (46 001 200 km) ili udaljuje na 0,47 AJ (69 816 900 km). Oko Sunca obiđe za zvjezdanu godinu (sideričku godinu) jednaku 88 dana. Promjer mu je 4 879,4 km, masa 0,055 Zemljine mase, srednja gustoća 5 430 kg/m³. Os vrtnje okomita je na stazu. Okreće se vrlo sporo i njegov siderički dan traje 58,65 dana, što iznosi 2/3 sideričke godine, dok mu sinodički (Sunčev) dan traje 176 dana. Zbog njegova svojstvena gibanja promatrač bi na Merkuru doživio dvostruk izlazak Sunca ili dvostruko podne.

Merkur je gotovo tri puta manji od Zemlje, s površinskim ubrzanjem od 0,38 ubrzanja na Zemlji. Nema atmosferu u uobičajenom smislu, a zapaženi su plinovi kisik, vodik, helij i argon. Temperatura površine mijenja se od 100 K (- 173 °C)po noći do 700 K (+ 427 °C) po danu. Dio Merkurove površine snimila je svemirska letjelica Mariner 10 godine 1974. i 1975., od 2008. oko Merkura obilazi letjelica MESSENGER. Površina mu je prekrivena kraterima i malim "morima", te jako nalikuje Mjesečevoj površini: zbog jače privlačne sile, krateri su mu zbijeniji. Najveća je zaravan Ravnica vrućine (lat. Caloris Planitia). Na kori se vide ostatci velikih pomaka i stezanja planetnoga tijela uzrokovanoga hlađenjem. Središte mu se sastoji pretežno od metala (procjenjuje se da je omjer željeza prema stijeni 70 : 30) i ima slabo magnetno polje. U naizmjeničnim vremenskim razmacima od 7 i 13 godina, vidi se kako prividno prelazi (tranzit) preko Sunčeva kruga.

Po uzoru na stara češka imena planeta, kajkavci su jedno vrijeme za Merkur upotrebljavali ime Dobropas (Dobrobasz po starom kajkavskom pravopisu), dok je u Zori dalmatinskoj za Merkur upotrebljen naziv Sunčarica. Zbog blizine Sunca, rijetko je u povoljnom položaju za promatranje, a i tada je vidljiv iznad obzora samo kratko vrijeme prije izlaska ili nakon zalaska Sunca. Merkur nema prirodnih satelita. Merkur je bio rimski bog trgovine i putovanja, glasnik bogova. Stari su mu Grci nadjenuli čak tri imena: opće ime Stilbon, Apolon za jutarnju pojavu, te večernje ime Hermes, prema bogu medicine, magije, trgovine, lopova, govornika i okultnoga.

Fizička svojstva

Atmosfera

Svemirska letjelica Mariner 10 je ustanovila da nad površinom Merkura lebdi oko milijun molekula plina u kubičnom centimetru, što odgovara tlaku 10⁻¹⁷ Pa (10⁻¹² bar). Merkurova atmosfera je vrlo rijetka, oko 10¹² puta rjeđa od Zemljine. Zbog toga se najčešće smatra da Merkur nema atmosferu. Ustanovljeni su helij, vodik i kisik. Zbog visokih temperatura i slabe gravitacije, atomi i molekule atmosfere neprestano odlaze s planeta. Izgubljena atmosfera obnavlja se na sljedeće načine: česticama Sunčevog vjetra zarobljenih Merkurovim magnetskim poljem, isparavanjem polarnog leda i isparavanjem prilikom udara mikrometeora.

Površinska temperatura

Usporedba veličina Merkura, Venere, Zemlje i Marsa.

Mozaik slika Merkura snimljena sa svemirske letjelice MESSENGER.

Toplinski uvjeti u kojima se nalazi Merkurovo tlo najoštriji su u čitavu Sunčevu sustavu. Prosječna temperatura Merkurove površine je 452 K, ali se mijenja u širokom rasponu od 90 K (- 180 °C) do 700 K (+ 420 °C). Razlog ovako velikih razlika je Merkurova spora rotacija oko vlastite osi. Strana okrenuta Suncu izložena je dugotrajnom zagrijavanju, pa prosječna dnevna temperatura iznosi 623 K. Kada točka na površini dođe na noćnu stranu, počinje sporo hlađenje. Prosječna temperatura na noćnoj strani je 103 K.

Zbog vrlo velike eliptičnosti putanje, veliki je i raspon energije koju Merkur prima od Sunca. Kada je najbliže Suncu, subsolarna točka (točka na kojoj je Sunce u zenitu) prima čak deset puta više energije po jedinici površine nego Zemlja, dok na dijelu putanje najdaljem od Sunca ta točka prima samo četiri puta više energije. Merkur nema tekućine na površini, niti gušću atmosferu, čija bi strujanja ublažila temperaturne razlike kao što se to događa u slučaju Venere i Zemlje. Godišnja doba ovise zato o položaju na izduženoj stazi, a i o planetarnoj dužini mjesta na kugli. Zemljopisne dužine od 0° i 180° dobivaju u prosjeku dva i po puta više topline nego zemljopisne dužine na 90° i 270°. Zanimljivo je vladanje temperatura ispod površine, koja djeluje kao dobar toplinski izolator. U ekvatorskom području potpovršinska temperatura uvijek je viša od temperature ledišta vode, a u polarnim područjima uvijek je ispod ledišta. Pošto je Merkurova os vrtnje praktički okomita na stazu, u blizini samog južnog i sjevernog pola postoje krateri čije su udubine uvijek u sjeni, i tamo se pretpostavlja da bi moglo biti smrznute vode.

Reljef

Površina Merkura.

Snimka Merkurova sjevernog pola, gdje je NASA potvrdila otkriće velike količine vodenog leda, unutar tamnog kratera koji se tu nalazi.

Merkurov prijelaz koji se dogodio 8. studenog 2006. (vide se i Sunčeve pjege br. 921, 922, i 923.

Na prvi pogled površina Merkura ne razlikuje se od površine Mjeseca. Svojstveni reljefni oblici jesu krateri, kružna brda, bazeni (velike kružne ravnice nalik Mjesečevim morima) i rasjedi. Krateri se javljaju sa središnjim uzvišenjima i bez njih, sa svijetlijim ili tamnijim dnom. Oko nekih kratera se šire svijetle zrake. Udarni su krateri dobro ocrtani rasprsnutim materijalom, koji je mnogo manje odbačen nego na Mjesecu, zbog većeg ubrzanja slobodnog pada. Brda dosežu visinu od 4 kilometra. Nema izrazite razdiobe na svjetlija kopna i tamnija mora, niti je materijal mora tako taman kao na Mjesecu. Dok na Mjesecu na gusto bombardiranom tlu krateri prekrivaju jedan drugi, na Merkuru se između kratera i bazena javljaju dosta glatke površine, ravnice. Udarni su krateri i do danas očuvani jer na Merkuru nema ni atmosfere ni vulkanske aktivnosti koja bi ih izbrisala.

Najizrazitija tvorevina na Merkuru (od fotografiranih detalja) je Ravnica Vrućine (lat. Planitia Caloris), s promjerom oko 1300 kilometara. To je bazen valovito naboran s koncentričnim planinskim prstenovima i rubnim planinama, te podsjeća na Mjesečevo Istočno more. Zanimljivo je što se točno na antipodu Ravnice Vrućine prostire jako narovašen teren koji je mogao nastati koncentriranjem seizmičkih valova potaknutih udarom od kojeg je oblikovana Ravnica. Dno bazena je napunjeno sa sasušenom lavom i puno je mlađih kratera. Nazvano je Caloris zbog toga što je to najtoplije mjesto na Merkuru. Naime, svaki put kada Merkur dođe na dio putanje najbliži Suncu, upravo se na ovom području nalazi subsolarna točka. Točno na antipodu Ravnici Vrućine se prostire jako brdovit teren koji je nastao koncentriranjem udarnih valova potaknutih udarom koji je oblikovao Ravnicu.

Od tektonskih pojava ima dolina nalik Mjesečevoj Alpskoj Dolini i rasjeda svojstvenih za Merkur. Prozvani su resastim rasjedima. Rasjedi su visoki 2 – 3 km, pružaju se stotine kilometara u duljinu, a površine na obje strane rasjeda ničim se ne razlikuju. Misli se da su nastali kao posljedica regionalnog, ako ne i globalnog stezanja planeta prilikom njegova hlađenja. Merkurovo tlo jednako je razmrvljeno i rahlo kao i Mjesečevo. Tvar nalikuje vulkanskoj šljaci i male je odrazne moći (mali albedo). Takvo tlo nastaje pod udarima meteorita, čestica Sunčeva vjetra i uz toplinsku eroziju. Tlo na Merkuru je rahlo i razmrvljeno, kakvo nastaje pod udarima meteorita. Pored meteorita, na Merkurovo tlo djeluje i termička erozija, širenje i skupljanje tla zbog naglih promjena temperature. Isti je proces odgovoran i za nastajanje pustinja na Zemlji.

Led na polovima

Radarska snimanja posljednjih godina otkrila su u blizini Merkurovih polova područja velike radarske refleksivnosti, što bi moglo upućivati na prisustvo leda. Radarski svijetlih područja pronađeno je nekoliko desetaka, a većina ih po položaju, obliku i dimenzijama odgovaraju nekim poznatim kraterima u blizini oba Merkurova pola. Položaj najvećeg radio-svijetlog područja na južnom polu poklapa se s položajem velikog kratera Chao Meng-Fu. Sjeverni Merkurov pol, za razliku od južnog, letjelica Mariner 10 nije fotografirala, pa još ne možemo povezivati radio-svijetla područja s kraterima.

Led na polovima je potvrdila letjelica MESSENGER 2012. godine, otkrivajući velike količine leda, posebno na sjevernom polu.

Depolariziranost reflektiranog vala također upućuje na prisustvo leda, a i otkriće leda na dnu kratera na Mjesečevim polovima daje dodatnu težinu ovoj pretpostavci. Leda bi na Merkuru moglo biti i do tisuću puta više nego na Mjesecu.

Pretpostavlja se da se led nalazi u područjima vječne sjene, na dnu polarnih kratera. Teoretske studije pokazuju da bi temperatura ovih područja mogla biti ispod 102 K (-171 °C), što bi omogućilo očuvanje leda još od vremena nastanka Sunčevog sustava.

Reflektivnost ovih područja nije velika kao kod ledenih satelita kao što su Europa, Ganimed ili Kalisto, no ipak je znatno veća od reflektivnosti ostatka Merkurove površine. Iako i neki drugi materijali poput nekih metalnih sulfida ili nataloženih iona natrija mogu imati sličnu reflektivnost, položaj ovih područja upućuje upravo na vodeni led.

Kako je led uopće dospio na Merkur? Dva su moguća izvora: otpuštanje plinova iz unutrašnjosti i bombardiranje meteoritima. Nažalost, još uvijek nemamo dovoljno informacija o broju kometa i asteroida koji se nalaze (ili prolaze) u blizini Sunca, pa nije moguće donijeti realne procjene o količini raspoložive vode.

Unutarnja struktura Merkura:
1.  Kora: debljine 100–300 km
2.  Plašt: debljine oko 600 km
3.  Jezgra: polumjer oko 1 800 km.

Svojstva unutrašnjosti planeta

Merkurova jezgra se sastoji od relativno velike željezne jezgre (u usporedbi s veličinom jezgre Zemlje). Unutrašnjost se sastoji od 70% metala i 30% silikata. Prosječna gustoća Merkura je 5 430 kg/m³, što je nešto manje od prosječne gustoće Zemlje. Razlog zašto Merkur, unatoč velikoj količini željeza, ima manju gustoću nego Zemlja je u tome što cjelokupna masa Zemlje pritišće planet i stvara veću gustoću. Merkur ima masu od samo 5,5% mase Zemlje. Jezgra Merkura popunjava 42% planetarnog prostora (kod Zemlje samo 17%). Jezgru okružuje plašt debljine 600 km. Merkur nema magme.

Merkurova putanja i vrtnja

Putanja

Prema Općoj teoriji relativnosti, planet u svom obilasku oko Sunca opisuje elipsu koja se polako okreće u svojoj ravnini (Merkurov zakret perihela).

Prikaz Merkurove (eng. Mercury) i Zemljine (eng. Earth) putanje ono Sunca (eng. Sun).

Merkurova orbita je ekscentrična i varira 46 do 70 milijuna km u polumjeru. U 19. stoljeću opažene su promjene u Merkurovoj orbiti: točka u kojoj se Merkur najviše približava Suncu (perihel) zakretala se pomalo nakon svakog obilaska. Ova pojava nema objašnjenja u Newtonovoj klasičnoj mehanici i dugo se smatralo da postoji jedan nevidljiv planet, nazvan Vulkan, koji utječe na orbitu Merkura. Izmjereno odstupanje nije se moglo pripisati isključivo gravitacijskom utjecaju poznatih planeta. Pojavom Einsteinove teorije relativnosti pronađeno je objašnjenje za ova mala odstupanja. Zbog velike ekscentričnosti orbite, brzina Merkura se mijenja, a time i njegova masa (relativistički učinak). U tome se razlikovalo predviđanje klasične mehanike: Keplerovi zakoni predviđali su promjenu brzine planeta, ali su podrazumijevali stalnu masu. Ove promjene su male, ali izraženije kod Merkura nego kod drugih planeta, zbog njegove blizine Suncu.

Velika izduženost staze, s apsolutno najvećom brzinom putovanja od svih planeta, uzrok je jednom malom, relativističkom učinku prozvanom zakret perihela. Kada bi u okolini Sunca postojao samo Merkur, položaj velike osi njegove eliptične staze zakrenuo bi se u vlastitoj ravnini za kut 43,03" u 100 godina. Učinak je predvidio Albert Einstein razrađujući relativističku teoriju gravitacije. Očit razlog učinka je u promjeni mase planeta pri promjeni brzine. Kako se u perihelu planet giba mnogo brže nego u afelu, a brzina gibanja je ionako velika, javlja se relativistička promjena mase. Osnovna pretpostavka klasične fizike planeta bila je u stabilnosti njihovih masa. Ako se masa mijenja, tijelo se neće oko Sunca gibati u stalnoj elipsi, već će se elipsa zakretati, i tijelo će opisivati rozetu. Osim relativističkog zakreta, staza Merkura zakreće se i zbog poremećaja ostalih planeta, pa se smjer velike osi elipse zakrene još za oko 500" u 100 godina. Stvaran je zakret perihela jednak zbroju pertubacija i relativističkog učina. Točnost astronomskih motrenja porasla je toliko da je utvrđeno kako je teorija relativističkog učinka točna bar na 1%, ako ne i bolje.

Vrtnja ili rotacija

Merkur vrlo sporo rotira oko vlastite osi. Nekada se smatralo da je zbog plimnih sila sinkroniziran sa Suncem (uvijek okrenut Suncu istom stranom). To bi značilo da se okrene oko sebe točno u istom vremenu u kojem napravi jedan okret oko Sunca - rezonancija 1:1. Međutim, radarska promatranja 1965. pokazala su da je u rezonanciji 3:2. Okrene se tri puta oko vlastite osi za vrijeme dva obilaska oko Sunca. Ova rezonancija je stabilna zahvaljujući velikoj ekscentričnosti Merkurove putanje. Do prvobitnog, pogrešnog zaključka astronomi su došli promatrajući ga uvijek u najpovoljnijoj točki putanje, gdje je uvijek pokazivao istu stranu. Razlog tome je što se uvijek u istoj točki svoje 3:2 rezonancije nalazi u najpovoljnijem položaju za promatranje.

Ovako spora rotacija Merkura ima kao posljedicu neke zanimljive efekte. Promatrač na površini može u određenim uvjetima vidjeti Sunce kako izlazi, vraća se nazad ispod obzora (retrogradno gibanje) i ponovo izlazi. To se događa zbog promjena orbitalne brzine, prema 2. Keplerovom zakonu. Četiri dana prije perihela orbitalna brzina prestiže brzinu rotacije i Sunce se počinje prividno gibati unazad. Četiri dana nakon perihela orbitalna brzina se dovoljno smanji, tako da se Sunce nastavlja normalno gibati.

Merkurov prijelaz ili tranzit

Podrobniji članak o temi: Merkurov prijelaz

Merkur u projekciji prelazi preko Sunčeva kruga (tranzit) češće nego Venera. Zadnja tri prijelaza su se dogodila 1999., 2003. i 2006.; a sljedeći će se pojaviti 2016. Na disku Sunca planet se zapaža kao tamna pokretna točka. Tranziti se prate s najvećom pažnjom jer pomažu da se točnije odrede staze planeta. Trenuci u kojima planet redom dira rub Sunca s vanjske strane, s unutrašnje strane, opet s unutrašnje strane, pa s vanjske strane, zovu se dodirima ili kontaktima: prvi, drugi, treći i četvrti dodir ili kontakt.

Nakon jednog obilaska oko Sunca (revolucije), Merkur se zavrtio ono svoje osi (rotacija) 1.5 puta, što znači da nakon puna dva obilaska oko Sunca Merkur ima obasjanu potpuno isti dio njegove kugle (sfere).

Zvjezdano i Sunčevo vrijeme

Merkurov Sunčev ili sinodički dan traje 176 Zemljinih kalendarskih dana i dvostruko je duži od zvjezdane (sideričke) godine. To je posljedica usklađenosti vrtnje i obilaska oko Sunca (sinkronizacije rotacije i revolucije). Naš Mjesec i neki drugi mjeseci ustalili su gibanja tako da su im periodi vrtnje i obilaska izjednačeni. U slučaju Merkura oni su sumjerljivi (komenzurabilni):

${P_{d}}=\,{\frac {n}{m}}\,\cdot {P_{g}}$ ; $\,{\frac {n}{m}}\,=\,{\frac {2}{3}}\!$

Sunčev dan S_d jednak je:

${S_{d}}=\,{\frac {n}{m}}\,-n\cdot {P_{g}}=2\cdot {P_{g}}=3\cdot {P_{d}}$

Dakle, tri siderička dana P_d traju točno koliko i dvije sideričke godine P_g ili jedan Sunčev dan S_d. U gibanjima Merkura postoji i jedna slučajna podudarnost. Merkurova sinodička godina traje 116 dana, što je blisko dvostrukom sideričkom danu. Vjerojatno je u vezi s tim slučajnim podudaranjem došlo do zabune pri vizualnom određivanju perioda vrtnje.

Do usklađenosti vrtnje i obilaska oko Sunca (sinkronizacije rotacije i revolucije) dolazi u toku vremena, a pojava je praćena preuređenjem unutrašnje građe Merkura - centar mase (baricentar) odvaja se od geometrijskog centra, kao što je ustanovljeno i kod Mjeseca. Merkurova vrtnja i obilazak oko Sunca tako su usklađeni da mu je isti promjer u trenutku svakog prolaska perihelom uperen u Sunce. Merkur se svojom putanjom giba znatno mijenjajući brzinu. Nejednoliko gibanje izduženom stazom, u sprezi s jednolikom vrtnjom oko svoje osi, dovodi na njegovu nebu do osebujnog gibanja Sunca na nebeskoj sferi.

Slika prikazuje jačinu Merkurove magnetosfere.

Magnetosfera

Magnetsko polje Merkura je jačine 0,7% Zemljinog, što je relativno jaka magnetosfera s obzirom na brzinu rotacije planeta i sastav jezgre i plašta. Izvor ovako jakog magnetskog polja mogula bi biti cirkulacija tekućih rastaljenih tvari oko jezgre planeta, no kako Merkur nije toliko vruć u unutrašnjosti da bi se otopili cink ili željezo, moguće je da oko jezgre struje tvari koji imaju nižu temperaturu taljena kao sumpor. Također se smatra mogućim da je merkurovo magnetsko polje ostatak efekta koji je magnetizirao skrutnuti materijal. Os magnetskog polja nagnuta je 12° prema osi vrtnje. U središtu Merkur mora imati mnogo teških elemenata, kao što je željezo. Zbog velike prosječne gustoće (5.4 puta veće od gustoće vode), metalna jezgra zauzima tri četvrtine dubine. Jakost nađenog magnetskog polja teško je opravdati, jer se planet sporo okreće, a brza vrtnja i žitka, električki vodljiva unutrašnjost, smatraju se nužnim preduvjetima za pojavu planetskog magnetskog polja.

Moguća nastanjivost u prošlosti

Na temelju studija izviještenih u ožujku 2020. može postojati znanstvena potpora s obzirom na to da su dijelovi planeta Merkura možda bili naseljeni, a možda su čak životni oblici, iako vjerojatno primitivni mikroorganizmi, mogli postojati i na planeti.

Povijest istraživanja

Svemirska letjelica Mariner 10 je istraživala Merkur.

Umjetničko viđenje MESSENGER-a u orbiti oko Merkura.

Merkur je jedan od 6 planeta poznatih u antičko doba. Zapisi sežu do 264. pr. Kr. Imao je dva imena. Ime Apolon bilo je pridijeljeno jutarnjoj pojavi, a ime Merkur večernjoj. Iako se može zapaziti i danju, bolje je iskoristiti priliku za noćno promatranje, uz uvjet da je što dalje od Sunca. Najveći otklon od Sunca iznosi 18° do 28°, ovisno o položaju na izduženoj stazi. Poslije prestanka sumraka može se opaziti još najviše sat i po. Proučavanja Merkura su teška, bez obzira na to da li su vizualna, uz pomoć teleskopa, fotografska ili instrumentalna. Ne jednom se u teleskopu vidjelo ono što se činilo da se vidi, ili pak ono što se htjelo vidjeti.

Zapažajući na Merkuru stalne oznake, Giovanni Schiaparelli (1835. – 1910.) je 1889. odredio period vrtnje i ustanovio (pogrešno) da iznosi 88 dana, isto toliko koliko i zvjezdana godina (siderička godina). I pomoću najboljeg optičkog teleskopa, Merkur se vidi lošije nego Mjesec golim okom. Jednak su period vrtnje (rotacije) potvrdila i fotografska snimanja. Promatrajući nejasnoće na tlu, Eugène Michel Antoniadi (1870. – 1944.) je pretpostavljao da postoji razrijeđena atmosfera, a njenu je moguću gustoću nastojao odrediti Audouin Charles Dollfus (1924. – 2010) 1950. na temelju polarizacije odražene svjetlosti. Našao je da je Merkurova atmosfera bar 1000 puta rjeđa od Zemljine. I kasnija su mjerenja, spektroskopska, potvrdila postojanje plinova. No sve su to bile veoma pretjerane procjene. Nova su znanja dobivena upotrebom radio teleskopa. Najprije je 1962. zabilježeno da tlo isijava radio valove neočekivane jačine. Iako je polovica kruga bila tamna, tlo je zračilo tako snažno kao da je čitav krug na temperaturi od kojih 100 °C. Pojavilo se mišljenje da je tamna strana zagrijana uz strujanje nekih atmosferskih plinova, koji pristižu s osvijetljene strane. Do rješenja se došlo 1965., kada je uz pomoć odjeka radarskih valova utvrđeno da siderički (zvjezdani) period vrtnje traje 58.65 dana, što znači da se svaki dio kugline površine postepeno zagrijava Sunčevom svjetlošću.

Svemirske letjelice otvorile su najnovije doba u poznavanju Merkura. Svemirska letjelica Mariner 10, koja je najprije prošla kraj Venere 5. veljače 1974., a zatim, zanijet njome, skrenula prema Merkuru, ispitivala ga je čak u 3 navrata. 29. ožujka 1974. prišla je Merkuru na udaljenost od 700 kilometara, zatim ga je obišla 21. rujna 1974., da bi mu ponovo prišla 16. ožujka 1975. i snimala s udaljenosti od kojih 300 km. Dogodilo se to zato što je letjelica ušla u putanju oko Sunca, tako da joj se perihel našao blizu afela Merkurove putanje, s periodom okreta (revolucije) od 176 dana, a taj se podudara s dvostrukom Merkurovom godinom. Zbog te sinkronizacije, letjelica je uvijek vidjela istu Merkurovu stranu i snimila samo jednu trećinu površine. Letjelica je posjećivala Merkur i poslije, ali s ugašenim instrumentima. Na osnovi gibanja letjelice u gravitacijskom polju Merkura određena mu je masa.

NASA je u kolovozu 2004. prema Merkuru uputila letjelicu MESSENGER (eng. MErcury Surface, Space ENviroment, GEochemistry and Ranging) koja je provela vrlo detaljna istraživanja ovog planeta. Na putu je proletjela pokraj Zemlje, dva puta pokraj Venere i tri puta pokraj Merkura prije negoli je 18. ožujka 2011. ušla u orbitu. Nakon dva produžetka, letjelici je nestalo goriva pa se kontrolirano srušila na Merkur 30. travnja 2015.

Na putu za Merkur je letjelica BepiColombo, lansirana 20. listopada 2018. koja će nakon nakon jednog preleta Zemlje, dva preleta Venere i šest preleta samog Merkura očekuje se da će stići do Merkura 5. prosinca 2025.

Vanjske poveznice

• Astronomska sekcija Fizikalnog društva Split - Merkur
• Zvizda Sunčarica (Zora Dalmatinska, 1. godina, br. 3 od 15. sičnja 1844, str. 17. Opsega 1)

Ostali projekti

U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Merkur