Boris Krstulović (arhitekt)
| Boris Krstulović | |
| Arhitekt / Graditelj | |
|---|---|
| Boris Krstulović (arhitekt) | |
| Nacionalnost | Hrvat
|
| Rođenje | 9. veljače 1932., Split |
| Smrt | 28. studenog 2014., Zagreb |
| Stvaralaštvo | |
| Nagrade i priznanja | Nagrada Vladimir Nazor za arhitekturu i urbanizam |
| Portal o životopisima | |
Boris Krstulović (Split, 9. veljače 1932. - Zagreb, 28. studenog 2014.), hrvatski arhitekt.
Lik i djelo
Boris Krstulović rođen je u Splitu, 9. veljače 1932. U Zagrebu 1950. završio je Drugu mušku gimnaziju, 1956. diplomirao na Arhitektonskom odsjeku Tehničkog fakulteta.[1] Do 1957. radio je u Arhitektonskom projektnom birou „Žerjavić“ u Zagrebu, a od 1958. suradnik je u Zavodu za arhitektonske kompozicije (kod profesora A. Albinija). 1962. postaje asistent u Zavodu za građevne konstrukcije (kod profesora Z. Vrkljana) na Arhitektonsko-Građevinsko-Geodetskom fakultetu. Nakon osamostaljenja Građevinskog fakulteta u Zagrebu 1963. radi ondje kao asistent profesora R. Nikšića, a od 1972. kao docent. Od 1977. do 1991. radi u Građevinskom institutu u Zagrebu. Doktorirao je 1987. (s temom „Specifični princip konstituiranja fleksibilnih arhitektonskih prostora“), 1988. je izabran u zvanje znanstvenog savjetnika i redovitog profesora. Habilitirao je 1972. u postupku na kompleksu Elektroslavonije u Osijeku, na kojemu je začeto specifično načelo fleksibilnih prostora pod jednim sintetiziranim arhitektonskim elementom (primjenjivim na više prostora), čijim se razvojem bavio preko trideset godina. Od 1991-95. bio je voditelj znanstvenog projekta Sustav selekcioniranog krovnog prirodnog osvjetljenja fleksibilnih halskih prostora, a aktivno je sudjelovao u projektu Hrvatski poduzetnik s teorijskim obrazloženjem i praktičnim rješenjem dvaju građevnih elemenata: željeznim dovratnikom i krovnim kupolama za selekcionirano osvjetljenje.
Koristeći suvremene materijale i inovativne i dinamičke konstruktivne elemente ostvario je mnoge funkcionalno usklađene stambene građevine u Zagrebu, Crikvenici (1965.) i Varaždinu (1982.):
- Stambeni kompleks na Zelengaju (1971.)
- Stambene zgrade na Sv.Duhu (1991.)
- Stambeni prostor u Dežmanovom prolazu (2003.)
Plastičnom obradom volumena posebno se ističe u izvedbama poslovnih i javnih građevina:
- Upravno-pogonski kompleks Elektroslavonije u Osijeku (1967.-71.)
- Poslovna zgrada Elektre u Varaždinu (1974.-77.)
- Poslovno pogonski kompleks u Varaždinu (1978.-88.)
Preminuo je 28. studenog 2014. u 83. godini života [2]
Nagrade i priznanja
- Dobitnik Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo u području arhitekture i urbanizma (2009.) [3][4]
Literatura
- Hrvatska enciklopedija, Broj 6 (Kn-Mak), str. 297.. Za izdavača: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb 2004.g. ISBN 953-6036-29-0