Granica između Irana i Iraka duga je 1.599 km, od tromeđe s Turskom na sjeveru do plovnog puta Shatt al-Arab (poznat kao Arvand Rud u Iranu) i prema Perzijskom zaljevu na jugu.[1] Iako je granica prvi put određena 1639. godine, i danas traju određeni sporovi, posebno oko plovidbe Shatt al-Arabom.
Granična crta
Granica započinje na sjeveru, na tromeđi s Turskom (na 37°8′4″N 44°47′05″E / 37.13444°N 44.78472°E. Zatim nastavlja prema jugu nizom nepravilnih linija kroz planine Zagros, otprilike prema jugoistoku, osim kratkih dijelova gdje prati rijeke (kao što su Zab as Saghir i Diyala) i mjesta gdje se irački teritorij uvlači u Iran istočno od grada Silêmanî u okrugu Penjwen. Istočno od Al Amaraha nepravilne crte prestaju, a granica se nastavlja prema jugu kroz četiri ravne dionice kroz močvaru do rijeke Nahr al-Khayin. Granica slijedi ovu rijeku kratko prema Shatt al-Arab, čiji thalweg zatim slijedi do Perzijskog zaljeva na "najnižoj točki niske vode" na ušću Šat al-Araba u 29°51′16″N 48°44′45″E / 29.85444°N 48.74583°E (WGS84).
Povijest
Osmansko doba (1500.-1920.)
Osmansko je carstvo osvojilo veći dio današnjeg Iraka od Safavidske Perzije u Osmansko-safavidskom ratu 1532.–1555.. Rat je zaključen amasijskim mirom kojim je potvrđena osmanska vlast nad Mezopotamijom.[2] Osmanska kontrola Mezopotamije potvrđena je nakon Osmansko-safavidskog rata (1623. - 1639.), koji je okončan Zuhabskim ugovorom.[3][4] Zuhabskim ugovorom bilo je određeno da će granica između dva carstva ići između planina Zagros i rijeke Tigris, iako u to vrijeme nisu povučene precizne crte.[5]
Tijekom osmansko-hotakijskog rata (1722. - 1727.) Osmanlije su u savezu s Rusijom napale Iran, te su kroz ugovor iz Hamedana dobili velike dijelove sjeverozapadnog Irana.[5] Sljedeći je rat uslijedio u 1740-ima, koji je okončan Kerdenskim ugovorom 1746., kojim su iranske dobio natrag svoje zapadne pokrajine i čime je ponovno potvrđena granica Zuhaba iz 1639.
Osmansko-perzijski rat (1821. - 1823.) završio je potpisivanjem Prvog ugovora iz Erzuruma, kojim je ponovno potvrđena granica Zuhaba iz 1639. godine.[5] Pogranična komisija u kojoj su sudjelovali iranski, osmanski, ruski i britanski dužnosnici pomogla je u određivanju granice, što je rezultiralo Drugim ugovorom iz Erzuruma iz 1847. godine, koji je granicu iz 1639. godine potvrdio s nekim malim izmjenama.[6] Novi ugovor prvo je pokrenuo pitanje plovnog puta Šat al-Arab. Granica je postavljena na istočnoj obali rijeke tako da je čitav plovni put ostao pod osmanskom kontrolom, istovremeno dopuštajući da "perzijska plovila imaju pravo slobodno ploviti bez ikakvih smetnji i smetnji". Četverosmjerno granično povjerenstvo nastavilo je s radom sljedećih godina, a nakon mnogo rada i kartografskih rasprava izrađena je detaljna karta 1869. godine.
Unatoč radu komisije, sporovi oko preciznog poravnanja granica nastavili su se. Osmanlije i Iran dogovorili su se da će raditi na preciznijem razgraničenju 1911. godine, na nagovor Rusije i Britanije, koje su oboje imale kolonijalne težnje u regiji. [5] [7] [8] [9] Od studenog 1913. do listopada 1914. granična komisija uspostavila je Carigradski protokol, pružajući detaljno razgraničenje cijele granice, a također je potvrdila osmansku kontrolu nad Shatt al-Arabom. Općenito je linija trebala pratiti istočnu obalu plovnog puta, osim u regiji koja okružuje iranski grad Khorramshahr, gdje je trebala slijediti thalweg. Povjerenstvo za granice s četiri države potom je pregledalo granicu na terenu i razgraničilo je stupovima, izradivši detaljnu seriju karata s prikazom potvrđene granice.
Kolonijalni i neovisni Irak (1920.-danas)
Tijekom Prvog svjetskog rata arapska pobuna, podržana od Britanije, uspjela je ukloniti Osmanlije s većine Bliskog istoka. Kao rezultat tajnog anglo-francuskog sporazuma Sykes-Picot iz 1916. godine Britanija je stekla kontrolu nad osmanskim vilajetima Mosula, Bagdada i Basre, koje je organizirala u Irački mandat 1920.[5] Zadržana je bivša osmansko-iranska granica, koja sada tvori granice između Irana i Iraka, a također i Irana i nove Republike Turske uspostavljene 1923. Irak je kasnije stekao neovisnost 1932.
Granicu je 1934. osporio Iran osporio u Ligi naroda, dovodeći u pitanje valjanost i Erzurumskog ugovora i Carigradskog protokola.[5] Spor je riješen 1937. godine, slijedeći opće crte stare granice, s izuzetkom područja neposredno oko iranskog grada Abadana, gdje je granica pomaknuta s istočne obale do talvega, kao što je to učinjeno oko Khorramshahra dva desetljećima ranije.[10]
Iako je to riješilo glavne pritužbe Irana, nije uspjelo odgovoriti na pitanje slobode plovidbe u Shatt al-Arabu. Pitanje je ostalo otvoreno u sljedećim desetljećima, a Irak 1970-ih, nakon uspona Sadama Husseina , usvoja asertivniju vanjsku politiku. Iran je 1969. godine objavio da napušta ugovor iz 1937. godine, što je rezultiralo sukobima 1974.-1975. s Irakom na Shatt al-Arab. [11] [12] [13] Za odmazdu, Irak je podržao arapske separatiste u iranskoj naftom bogatoj provinciji Khuzestan, a Iran je podržavao kurdske pobunjenike u Iraku. [10] Mirovni sporazum potpisan je 6. ožujka 1975. u Alžiru u kojem su se obje strane obvezale na daljnje razgraničenje granice, kako na kopnu, tako i u Shatt al-Arab, na temelju Ugovora o Ezurumu i Carigradskog protokola. [5] [14] Te je godine u Bagdadu potpisan dodatni ugovor kojim se potvrđuju odredbe Alžirskog ugovora, zajedno s kartama koje označavaju granicu.
Odnosi su se još jednom pokvarili 1979. godine, kad je Saddam Hussein formalno stupio na dužnost, a iranski šah zbačen u Islamskoj revoluciji i zamijenjen šiitskom teokracijom pod ajatolahom Ruhollah Homeinijem. Rat je izbio 1980. kada je Irak napao Iran, što je dovelo do osmogodišnjeg iransko-iračkog rata.[15] Gotovo čitav kopneni rat vodio se u neposrednoj blizini međunarodne granice. Sukob je rezultirao pat-pozicijom, a nakon završetka borbi nije došlo do promjena na granici.[16] Odnosi su obnovljeni 1990. i znatno su se poboljšali od svrgavanja Sadama Husseina 2003. godine.
Naselja u blizini granice
Iran
- Piranshahr
- Sardasht
- Maraghan
- Alut
- Baneh
- Qohabad
- Nanur
- Qamishaleh
- Sadabad
- Marivan
- Hani Garmaleh
- Nowdesheh
- Marrehkhel
- Kheyli Mara
- Surmar
- Baveysi-ye Mashian
- Baveysi-ye Seyyed Mohammad
- Tappeh Maran
- Qasr-e Shirin
- Naft shahr
- Pasgah-e Meyan Tang
- Sar Ney
- Salehabad
- Mehran
- Dobrij
- Kanjan Cham
- Khorramshahr
- Abadan
- Shalamcheh
Irak
- Qaladiza
- Tutkan
- Kani Spika
- Said Sadiq
- Halabja
- Sazan
- Girdanawe
- Hajilar
- Qoratu
- Khanaqin
- Makatu
- Mandali
- Ney Khezer
- Zurbatiyah
- Badra
- Al Qurnah
- Basra
- Al-Faw
Granični prijelazi
Četiri su granična prijelaza između Irana i iračkog Kurdistana : Hadži Omeran (u guvernorati Erbil ), Parviz Khan, [17] Bashmaq, [18] i (od 2016.) kod Sayran Bana koji se nalazi u gradu Penjwen u guvernuratu Sulaymaniyah. [ <span title="This claim needs references to reliable sources. (April 2020)">citat potreban</span> ] Između ostatka Iraka i Irana postoje granični prijelazi kod Khosravija, Mehrana, Chazabeha / Al Shaiba, Salamcheha i Soomara / Mandalija. [18]
Vidi također
- Polje Al-Fakkah - sporno naftno polje na granici
- Iransko-irački odnosi
Izvori
- ↑ CIA World Factbook - Iraq, https://www.cia.gov/library/publications/the-world-factbook/geos/iz.html, pristupljeno 4. travanj 2020.
- ↑ 'The Reign of Suleiman the Magnificent, 1520–1566', V.J. Parry, in A History of the Ottoman Empire to 1730, ed. M.A. Cook (Cambridge University Press, 1976), 94.
- ↑ Somel, Selçuk Akşin, Historical Dictionary of the Ottoman Empire, (Scarecrow Press Inc., 2003), 306
- ↑ "The Origin and Development of Imperialist Contention in Iran; 1884–1921". History of Iran. Iran Chamber Society. Inačica izvorne stranice arhivirana 17. rujan 2018.. http://www.iranchamber.com/history/articles/origin_development_imperialist_contention_iran1.php Pristupljeno 17. rujan 2018.
- ↑ 5,0 5,1 5,2 5,3 5,4 5,5 5,6 International Boundary Study No. 164 – Iran-Iraq Boundary, 13. srpanj 1978., https://fall.fsulawrc.com/collection/LimitsinSeas/IBS164.pdf, pristupljeno 4. travanj 2020.
- ↑ Victor Prescott and Gillian D. Triggs, International Frontiers and Boundaries: Law, Politics and Geography (Martinus Nijhoff Publishers, 2008: ISBN 90-04-16785-4), p. 6.
- ↑ Kazemzadeh, Firuz. Russia and Britain in Persia, 1864–1914: A Study in Imperialism. New Haven, CT: Yale University Press, 1968.
- ↑ Siegel, Jennifer. Endgame: Britain, Russia, and the Final Struggle for Central Asia. London and New York: Tauris, 2002.
- ↑ White, John Albert. Transition to Global Rivalry: Alliance Diplomacy and the Quadruple Entente, 1895–1907. Cambridge, U.K., and New York: Cambridge University Press, 1995.
- ↑ 10,0 10,1 Karsh, Efraim (25 April 2002). The Iran–Iraq War: 1980–1988, 1–8, 12–16, 19–82, Osprey Publishing.
- ↑ Bulloch, John (1989). The Gulf War: Its Origins, History and Consequences, 1st published, London: Methuen.
- ↑ Pipes, Daniel. "A Border Adrift: Origins of the Iraq-Iran War". New Weapons. http://www.danielpipes.org/article/164 Pristupljeno 7. rujan 2014.
- ↑ Abdulghani, J. M.. Iraq and Iran: The Years of Crisis.
- ↑ Karsh, Efraim The Iran-Iraq War 1980–1988, London: Osprey, 2002 page 8
- ↑ Cordesman. The Lessons of Modern War: Volume;– The Iran–Iraq Conflict, Westview Press.
- ↑ Tarock. The Superpower's Involvement in the Iran Iraq War.
- ↑ "Parviz Khan border point official". Archive.is. Inačica izvorne stranice arhivirana 18. veljača 2013.. http://edition.presstv.ir/detail/36964.html Pristupljeno 7. lipanj 2019.
- ↑ 18,0 18,1 Caravanistan - Iran-Iraq border crossings, https://caravanistan.com/border-crossings/iran/#iran-iraq-border-crossings, pristupljeno 5. travanj 2020.
| |||||
| |||||