Golubinci

Golubinci
Koordinate: 44°59′N 20°04′E
Država	Srbija
Pokrajina	Vojvodina
Okrug	Srijemski okrug
Općina	Stara Pazova
Površina
- Ukupna	74.6 km²
Visina	86 m
Stanovništvo (2002.)
- Grad	5.129
- Gustoća	69 stan./km²
Poštanski broj	22308
Pozivni broj	022
Registarska oznaka	RU
Zemljovid
Golubinci

Golubinci su selo u Srijemu, u Vojvodini, Srbija.

Kultura

U Golubincima od 2002. djeluje hrvatsko kulturno prosvjedno društvo Tomislav, koje organizira kulturne manifestacije od regionalnog, općinskog i lokalnog značaja. Najpoznatija je Golubinačke mačkare.

Stanovništvo

Prema popisu stanovništva 1910. godine Golubinci su imali 4.634 stanovnika od toga kao materinji jezik srpski je govorilo 2.648 stanovnika, 1.708 hrvatski, 129 njemački, 110 mađarski, 70 srpski, 2 slovački, 1 hebrejski i 36 ostali, rimokatolika je bilo 1.931 a pravoslavaca 2.683.

U naselju Golubinci prema popisu stanovništva iz 2002. godine živi 5.129 stanovnika, od toga 4.075 punoljetna stanovnika, prosječna starost stanovništva iznosi 40,4 godina (38,6 kod muškaraca i 42,0 kod žena). U naselju ima 1.583 domaćinstava, a prosječan broj članova po domaćinstvu je 3,24.

Prema popisu iz 1991. godine u naselju je živjelo 4.497 stanovnika.

Etnički sastav 2002.
Narod	Stanovnika	%
Srbi	3.878	75,60%
Hrvati	799	15,57%
Romi	152	2,96%
Jugoslaveni	59	1,15%
Slovaci	22	0,42%
Mađari	9	0,17%
Makedonci	9	0,17%
Crnogorci	5	0,09%
Muslimani	5	0,09%
ostali	5	0,09%
nepoznato	116	2,26%

{{Kretanje broja stanovnika 
 |naslov  =
 |dimx    = 350
 |dimy    = 350
 |stanmax = 5129		 	
 |crta1   = 1000
 |crta2   = 500
 |a1      = 1948
 |a2      = 1953
 |a3      = 1961
 |a4      = 1971
 |a5      = 1981
 |a6      = 1991
 |a7      = 2001
 |p1      = 4724	 	 					
 |p2      = 4763  	 			
 |p3      = 4828
 |p4      = 4741  		 	
 |p5      = 4510 		 		
 |p6      = 4497	 		
 |p7      = 5129
 |izvor   =
 }}

Hrvati u Golubincima

Prije srpske agresije na Hrvatsku, u Golubincima je živjelo 39,5% Hrvata.[1].

Nakon etničkog čišćenja ovog sela od Hrvata, u selu je od prijeratnih 2500 ostao samo 899 Hrvata.

Kao vid pritiska, u selo se 1991. godine smjestilo mnoštvo Srba koji su napustili Hrvatsku, u jednom trenutku njih 2500. Srpski izbjeglice su išli od jedne do druge kuće golubinačkih Hrvata, obilježavajući kuće i izbacujući stanare. Grabež je išla do te mjere da je i rkt. župni ured bio obilježen kao "zauzet", a Srbi, koji su se evakuirali organizirano iz Hrvatske, su se tukli međusobno za "bolje" kuće.

6. veljače 1994. godine u Golubincima počinjen je okrutni zločin iz mržnje prema Hrvatima. Žrtva je 26-godišnja Hrvatica Marija Purić. Ubojstvu su prethodile godine zlostavljanja. Od 1992. obitelji Purić telefonski su prijetili, po obrascu poziv poslije ponoći uz psovanje "majke ustaške" i prijetnje da će ih zaklati. Tako je išlo godinama. Mjesec dana prije ubojstva, nepoznata je osoba telefonski nazvala Puriće i zatražilo da sutradan ostave 2.000 njemačkih maraka ispod cigle na prilazu njihovoj kući. Obitelj je to odbila. Jedan ili više ubojica upali su u kasnim večernjim satima preko terase u obiteljsku kuću hrvatske obitelji. Dok je žrtva 26-godišnja Marija Purić u dnevnom boravku gledala televizor, ubojica (ili ubojice) uskočili su u prostoriju. Roditelji su u tom trenutku bili kod kuće ali u drugim prostorijama. Nesretnu žrtvu uboli su nožem u prsni koš više puta. Obitelj je čim je čula buku dotrčala u prostoriju i našli okrvavljenu Mariju. Kolima su ju smjesta odveli u Staru Pazovu u Dom zdravlja, gdje su utvrdili da je umrla. Nova mora uslijedila je poslije. Staropazovska policija iste je noći napravila očevid na mjestu ubojstva. No policija je narednih dana višekratno ispitivala otca i brata žrtve; ispitivani su tendenciozno, što dokazuje i pitanje na ispitivanju "zašto mrzite Srbe". Zbog toga je brat zaključio da ga policija sumnjiči za ubojstvo sestre. Ne mogavši podnijeti da njih žrtve policija tretira kao sumnjivce, napustio je Srbiju. Ubojstvo je unijelo dodatan strah preostalim Hrvatima u Golubincima, a koji su stalno primali prijetnje i često trpili fizička maltretiranja. Ignoriranje od strane državnih ustanova još više je pridonijelo ozračju tjeskobe i straha. Po Staroj Pazovi širile su se zlonamjerne lažne odvratne glasine u svezi s ubojstvom. Ubojstvo nikada nije do kraja istraženo. Nikad nitko nije za njega odgovarao. Nakon ovog ubojstva iz mržnje dio Hrvata odlučio je otići iz rodne Vojvodine.

U većinski dekroatiziranim hrvatskim medijima za tu temu od 2000. nije bilo zanimanja, ako ga je ikad i bilo. U Srbiji zanimanja za temu zločina također nema i uz to se tako nešto niječe (usporedi sumnjičenje članova hrvatske obitelji Purić kojoj su godinama prijetili velikosrpski ekstremisti). Danas je tabu temom da su Hrvati u Vojvodini u prošlosti ili danas šikanirani ili diskriminirani. Štoviše, širi se u Srbiji mit da su se dobrosusjedski odnosi održali unatoč "zločinačkom ponašanju Hrvata u Hrvatskoj" te da "nikome od njihovih sugrađana hrvatske nacionalnosti nije usfalila i jedna vlas s glave, a kamoli život, u fizičkom i svakom drugom značenju".

Šport

Nogometni Jadran, osnovan 1920. godine.

Poznati stanovnici

• Đuro Gašparović, pomoćni đakovački biskup i kasniji biskup srijemske biskupije
• Ilija Žarković, hrv. književnik i rock-glazbenik

Vanjske poveznice

• Teror glasan, država nema
• Članak u "Hrvatskoj riječi" Obnovljen rad "Tomislava"
• Naša priča... o Golubincima, RTV Stara Pazova