Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Inačica 436135 od 20. ožujka 2022. u 07:43 koju je unio WikiSysop (razgovor | doprinosi) (bmz)
(razl) ←Starija inačica | vidi trenutačnu inačicu (razl) | Novija inačica→ (razl)
Skoči na:orijentacija, traži

Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba, (najčešće samo Narodno vijeće) bilo je političko tijelo Slovenaca, Hrvata i Srba u Austro-Ugarskoj. Osnovano je 5. listopada 1918. u Zagrebu. Bilo je sastavljeno od oporbenih političara iz Banske Hrvatske i prethodno ustrojenih narodnih organizacija za područje Dalmacije, Istre i Hrvatskog primorja, te Narodnoga sveta za Sloveniju. Poslije se Vijeću priključila i vladajuća Hrvatsko-srpska koalicija. Vijeće je, podržavajući ustroj neovisne države Južnih Slavena, odbacilo manifest cara Karla koji je nudio mogućnost preustroja monarhije u saveznu državu. Dne 19. listopada 1918. Vijeće je preuzelo cjelokupnu vlast proglasivši se jedinim čimbenikom koji može voditi državnopravnu politiku, a nakon raskida svih odnosa s Austro-Ugarskom, 29. listopada 1918. Hrvatski sabor prenio je svu vlast na Vijeće, koje je vodilo Državu Slovenaca, Hrvata i Srba.[1]

Ali je isto tako zaključeno da se naredna sjednica održi u vrijeme kad to potrebe uzištu. Hrvatski sabor nije prestao opstojati nego je i dalje ostao predstavnikom i nosiocem hrvatske državnosti. Delegacija Narodnog vijeća SHS otišla je u Beograd bez ovlaštenja cjelokupnoga Narodnog vijeća i bez odobrenja Hrvatskog sabora; postupila je samovoljno ne držeći se uvjeta koje je Središnji odbor Narodnog vijeća bio utvrdio. Ujedinjenje je bilo izvršeno protiv duha samoodređivanja naroda jer je hrvatski narod tada u ogromnoj većini bio za daljnji opstanak Hrvatske i protivan unitarnoj centralističkoj državi kakva je stvorena 1. prosinca 1918. godine. To ujedinjenje nije nikad odobrio Hrvatski sabor niti ga je prihvatio hrvatski narod. Srpska narodna skupština odobrila je taj čin ujedinjenja 29. prosinca 1920. godine . Tvorci ujedinjenja nisu se usuđivali sazvati Hrvatski sabor da to odobri iako je taj postojao i bio raspušten tek 28. studenoga 1920. godine. Navedeni čin ujedinjenja bio je neovlašten, samovoljan i prijevaran pa je prema tome nezakonit.[2]

Djelovanje

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Država Slovenaca, Hrvata i Srba

Poticaj za njegovo stvaranje dale su četiri stranke iz Banske Hrvatske (Starčevićeva stranka prava, Hrvatska pučka seljačka stranka, Srpska narodna radikalna stranka i Socijaldemokratska stranka), koje su 24. rujna 1918., nakon dvadeset dana pregovora, objavile ujedinjenje s Narodnom organizacijom Srba, Hrvata i Slovenaca u Dalmaciji (osnovana u Splitu 2. srpnja 1918.), Narodnom organizacijom Srba, Hrvata i Slovenaca za Hrvatsko primorje i Istru (osnovana u Sušaku 14. srpnja 1918.) i sa slovenskim Narodnim svetom (osnovana u Ljubljani 16. kolvoza 1918). Dana 5. listopada 1918. predstavnici tih političkih organizacija sastali su se u Zagrebu i utemeljili Narodno vijeće, te pritom sastavili Pravilnik.[3]

U njemu se ističe da je Vijeće političko tijelo koje predstavlja sve Slovence, Hrvate i Srbe s prostora Ugarske i Austrije, a cilj je njegova rada ujedinjenje svih Slovenaca, Hrvata i Srba u nezavisnu državu uređenu u skladu s demokratskim načelima. Dana 8. listopada 1918. u Vijeće se uključila i najjača stranka u Hrvatskom saboru, vladajuća Hrvatsko-srpska koalicija. Plenum Vijeća imao je 80 članova: 28 iz Banske Hrvatske i Rijeke, 7 iz Dalmacije, 3 iz Istre, 14 iz slovenskih zemalja, 18 iz BiH, te 10 iz Baranje, Bačke i Banata. Uži sastav Narodnoga vijeća SHS-a činio je Središnji odbor, koji se sastojao od 30 članova. Predsjedništvo Središnjeg odbora Vijeća, koje je bilo i Predsjedništvo Narodnoga vijeća SHS-a, činili su: predsjednik Anton Korošec, potpredsjednici Svetozar Pribićević i Ante Pavelić, te tajnici Mate Drinković, Srđan Budisavljević i Ivan Lorković.[3]

Karlov prijedlog preuređenja zemlje: "Sjedinjene Države Velike Austrije".

Upoznat sa stanjem u Češkoj i Slovačkoj te među Južnim Slavenima, car i kralj Karlo I. (IV.) objavio je 16. listopada 1918. Manifest, u kojem je obećao uređenje Austro-Ugarske Monarhije po načelu federalizma. No 19. listopada 1918. Središnji odbor Narodnoga vijeća SHS-a objavio je Deklaraciju, kojom je odbacio Manifest Karla I. (IV.). U Deklaraciji je izražen zahtjev za osnivanjem potpuno samostalne i nezavisne južnoslavenske države: Narodno vijeće SHS preuzima u svoje ruke vođenje narodne politike i zahtijeva ujedinjenje cjelokupnog našeg naroda Slovenaca, Hrvata i Srba na čitavom njegovom etnografskom teritoriju, bez obzira na ma koje pokrajinske i državne granice, u kojima danas živi - u jednu jedinstvenu potpuno suverenu državu uređenu na načelima političke, ekonomske demokracije, što u sebi sadržava dokidanje svih socijalnih i ekonomskih nepravdi i nejednakosti.[4] Time je Narodno vijeće SHS-a potpuno preuzelo cjelokupnu vlast, proglasivši se jedinim čimbenikom koji može voditi državnopravnu politiku. U skladu s tim, 21. listopada 1918. Središnji odbor Narodnoga vijeća SHS-a donio je odluku o osnivanju sekcija koje su se trebale brinuti za cjelokupan društveni, politički i gospodarski život. Pročelnik sekcije za narodnu obranu bio je Mate Drinković, agrarne sekcije Stjepan Radić, financijsko-političke sekcije Ivan Lorković, a sekcije za financiranje Narodnoga vijeća Grga Budislav Angjelinović.[3]

Narod pred Saborom oduševljeno pozdravlja odluku o raskidu veza s Austro-Ugarskom 29. listopada 1918. godine.

Dana 25. listopada 1918. dvadeset zastupnika Hrvatskoga sabora, na poticaj Središnjega odbora Vijeća, podnijelo je u Saboru zahtjev da se konačno riješi pitanje raskida državnih odnosa s Austro-Ugarskom Monarhijom i osamostaljenja Južnih Slavena u smislu spomenute Deklaracije. Dana 29. listopada 1918. Sabor je prihvatio podneseni prijedlog i donio odluku o raskidu državnopravnih odnosa i veza Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s Monarhijom. Na sjednici održanoj 24. studenog 1918. Središnji odbor Narodnoga vijeća SHS-a donio je odluku o ujedinjenju Države SHS s Kraljevinama Srbijom i Crnom Gorom, a 27. studenog Središnji odbor Vijeća poslao je u Beograd izaslanike, među kojima se za ujedinjenje najviše zauzimao Svetozar Pribićević. Konačno, 30. studenog poseban odbor sastavljen od trojice članova Narodnoga vijeća SHS-a i trojice predstavnika srbijanske vlade, ugovorio je način ujedinjenja, koje je 1. prosinca 1918. proglasio regent Aleksandar I. Karađorđević.[3]

Članovi

Narodno vijeće imalo je 28 članova iz Hrvatske, Slavonije i Rijeke, 18 iz Bosne i Hercegovine, 14 iz Slovenije, 10 iz Bačke, Banata i Baranje, 7 iz Dalmacije i 3 iz Istre.[5]

Popis članova

  1. Ivan Paleček
  2. Živko Bertić
  3. Eduard Lukinić
  4. Većeslav Wilder
  5. Bogdan Medaković
  6. Dušan Popović
  7. Svetozar Pribičević
  8. Milutin Mažuranić
  9. Ivan Ribar
  10. Dušan Peleš
  11. Makso Rošić
  12. Stevan Simeonović-Čokić
  13. Ante Pavelić
  14. Živko Petričić
  15. Cezar Akačić
  16. Nikola Winterhalter
  17. Svetozar Rittig
  18. Grga Anđelinović
  19. Stjepan Radić
  20. Dragutin Kovačević
  21. Žarko Miladinović
  22. Milan Nedeljković
  23. Vitomir Korač
  24. Vilim Bukšek
  25. Srđan Budisavljević
  26. Janko Šimrak
  27. Ivan Lorković
  28. Mate Drinković
  29. Gajo Bulat
  30. Ivo Krstelj
  31. Prvislav Grisogono
  32. don Stanko Banić
  33. Uroš Desnica
  34. Milan Marušić
  35. Đuro Červar
  36. Josip Grašić
  37. Šime Kurelić
  38. Ivan Nepomuk Novak
  39. Jozo Sunarić
  40. Košta Kujundžić
  41. Gligorije Jeftanović
  42. Vojislav Šola
  43. fra Ljubomir Galić
  44. Stjepan Grđić
  45. Luka Čabrajić
  46. Sava Ljubibratić
  47. Vjekoslav Jelavić
  48. Milan Jojkić
  49. Tugomir Alaupović
  50. Vlado Čorović
  51. fra Didak Buntić
  52. Hamid Svrzo
  53. Maksim Đurković
  54. Mehmed Spaho
  55. Dušan Kecmanović
  56. Vojislav Besarović
  57. Pero Stokanović
  58. Danilo Dimović
  59. Halil beg Hrasnica
  60. Simo Eraković
  61. Đuro Džamonja
  62. Antun Korošec
  63. Lovro Pogačnik
  64. Ivan Benković
  65. Bogumil Remec
  66. Izidor Cankar
  67. Josip Jerić
  68. Fran Smodej
  69. Antun Kobal
  70. Vjekoslav Kukovec
  71. Ivan Hribar
  72. Vladimir Ravnikar
  73. Albert Kramer
  74. Ivan Čok
  75. Josip Wilfan
  76. Fran Barac
  77. Božo Vukotić
  78. Matko Laginja
  79. Josip Smodlaka

Vlada

Vlada Narodnog vijeća SHS imala je svoj grb (grb Hrvatske, Slavonije i Dalmacije bez krune), program i osoblje. Na čelu vlade nalazio se ban Antun pl. Mihalovich. Odjeli Narodne vlade Narodnog vijeća djelovali su kao prava ministarstva. Počelo je tako što je Hrvatski sabor imenovao Vladu nakon što je 29. listopada 1918. proglasio Državu SHS, pa je imenovao vladu od 11 odjela, a banu Antunu pl. Mihaloviću produžio mandat te ga tako postavio za predsjednika vlade. Ban je 31. listopada odredio da se u novoj državi koristi kao službeni grb sjedinjeni grb Hrvatske, Slavonije i Dalmacije bez krune. O tome su potom izvijestili sve odjele Zemaljske vlade, sve zemaljske urede, sve velike župane, vladinog povjerenika u Vukovaru, županijske oblasti, gradska poglavarstva, trgovačke komore i Sabor. Od tih 11 odjela, samo su 3 bila neprekidno djelovala od 1868. godine. 1914. stvoren je odjel za narodno gospodarstvo, kojem je djelokrug proširivan pa su se iz njega razvili potkraj 1918. i neki drugi odjeli. Prije proglašenja Države SHS istaknuto je da "...napose rad na gospodarskom polju mora da bude uistinu hrvatski".[6]

Izvori

  1. Opća i nacionalna online enciklopedija
  2. Mandić, Dominik: Hrvati i Srbi, dva stara, različita naroda, VIII poglavlje Neuspjeli pokušaji stapanja Hrvata i Srba u jedan narod sa zajedničkom državnom misli, str. 229.-266.
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 Hrvatska enciklopedija (LZMK)
  4. Ivo Goldstein, 2008, str. 15
  5. [Horvat |Rudolf Horvat]. "Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba". Hrvatska na mučilištu. Zagreb. ISBN 978-953-0-61345-4 
  6. Mira Kolar-Dimitrijević: Gospodarsko-socijalni rad Narodne vlade Narodnog vijeća Države SHS 1918. godine Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, sv. 26, 1993., str. 209., 218.

Literatura

  • Goldstein, Ivo (2008.). Hrvatska 1918.-2008.. Zagreb: Novi Liber (Europapress holding). ISBN 978-953-6045-57-0 

Za daljnje čitanje