Toggle menu
309,3 tis.
61
18
533,2 tis.
Hrvatska internetska enciklopedija
Toggle preferences menu
Toggle personal menu
Niste prijavljeni
Your IP address will be publicly visible if you make any edits.

Markantun de Dominis

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Inačica 354988 od 29. studeni 2021. u 06:12 koju je unio WikiSysop (razgovor | doprinosi) (Bot: Automatska zamjena teksta (-{{Commonscat(.*?)}} +))
(razl) ←Starija inačica | vidi trenutačnu inačicu (razl) | Novija inačica→ (razl)
Monsinjor
Markantun de Dominis
splitski nadbiskup i metropolit
Primas Dalmacije i cijele Hrvatske

Rođen 1560.
Rab
Umro 8. rujna 1624.
Rim
Služba 1602.-1616.
Portal: Kršćanstvo
Portal o životopisima
Naslovnica Dominisove knjige Eurip ili o plimi i oseci mora

Markantun de Dominis (hrv. Marko Antun Domnianić ili Marko Antun Gospodnetić[1][2], Rab, 1560. - Rim, 8. rujna 1624.), hrvatski isusovac, matematičar, fizičar i filozof. Bio je senjski biskup (1600.-1602.), splitski nadbiskup i primas Dalmacije i cijele Hrvatske (1602.-1616.).[3]

Životopis

Rodom je od plemićke obitelji Dominis s otoka Raba, koja po predaji potječe od krčkih knezova Frankapana. Nakon školovanja u isusovačkim kolegijima u Italiji, predavao je retoriku, logiku, filozofiju, matematiku i prirodopis u Bresci i Padovi.[4]

Godine 1596. istupio je iz isusovačkog reda i postao upravitelj senjske biskupije, da bi četiri godine kasnije imenovan njenim biskupom. U Senju se zadržao dvije godine, da bi ga 15. studenog 1602. godine papa Klement VIII. imenovao splitskim nadbiskupom. U Splitu je napisao životno djelo De republica ecclesiastica u kojem se zalaže za dijalog unutar Crkava i njihovo ujedinjenje što ga čini pretečom ekumenizma.[5]

U periodu 1604.-1607. boravio je u Rimu i Veneciji, a potom se vraća u Split gdje piše traktat De radiis visus et lucis in vitris, perspectivis et iride, objavljen u Veneciji 1611. godine. Godine 1615. sukobio se s klerom i drugim biskupima, nakon čega je otišao u Veneciju i odrekao se titule splitskog nadbiskupa (1616.). U Heidelbergu objavio je žestoku kritiku Katoličke Crkve. Iz Njemačke odlazi u Englesku, gdje mu je u Cambridgeu dodijeljen doktorat teologije čime je postao prvi Hrvat koji je na nekom engleskom sveučilištu dobio tu titulu.[6]

U Londonu je 1617. godine objavio prvi svezak knjige De republica ecclesiastica koja uskoro potom dolazi na Index Librorum Prohibitorum. Iste godine držao je predavanja u Oxfordu i Cambridgeu.

Godine 1622., nakon izbora pape Grgura XV. napustio je London i preko Bruxellesa vratio se u Rim. Dvije godine kasnije došao je u sukob sa Inkvizicijom, proglašen je heretikom, te zatočen u dvorac Sant Angelo, gdje je umro prirodnom smrću.[7] Nakon smrti, 20. prosinca je nad njegovim lešom proglašena osuda u crkvi Santa Maria iznad Minerve. Inkvizicijskom je odredbom njegov leš izvađen iz lijesa, provučen ulicama Rima, i javno spaljen u Campo di Fiore, te bačen u Tiber skupa sa njegovim pisanim djelima, 21. prosinca 1624. godine.

Znanstveni doprinos

U 16. stoljeću pokusima je istraživao disperziju bijele svjetlosti i na taj način tumačio pojavu duge. U djelu Euripus seu de fluxu et reflexu maris sententia (1624.) objašnjava da je uzrok plimi i oseki mora utjecaj Sunca i Mjeseca na morske vode.[8] Početkom 18. stoljeća, Newton u svom djelu Optics (1704.) odaje priznanje Dominisu za objašnjenje duge pomoću dvaju lomova i jednog odbijanja svjetlosti na kapljicama kiše.

Bilješke

  1. Tudjina, Vesna, Ime, prezime i godina rođenja M. A. de Dominisa, u Senjski zbornik 33, 45-50 (2006.)
  2. HKV
  3. Markantun de Dominis - amoic.hr
  4. Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, sv. V., str. 162.
  5. Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, sv. V., str. 162.
  6. Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, sv. V., str. 162.
  7. Markantun de Dominis - amoic.hr
  8. Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, sv. V., str. 162.

Literatura

Vanjske poveznice

Titule u Katoličkoj crkvi
Prethodnik
Antun de Dominis
senjski biskup
1600.–1602.
Nasljednik
Marcello Marchesi
Prethodnik
Ivan Dominik Marcot
splitski nadbiskup
1602.–1616.
Nasljednik
Sforza Ponzoni