Ivšićev zakon, također poznat kao Stangov zakon, je naglasni zakon praslavenskoga jezika koji je dobio ime po otkrivačima Stjepanu Ivšiću koji ga je otkrio 1911. godine i Christianu Schweigaard Stangu koji ga je neovisno o Ivšiću otkrio 1957. godine.
Ovaj zakon objašnjava nastanak praslavenskog neoakuta u naglasnoj paradigmi b kroz povlačenje na prethodni slog.
Povlačenje s naglašenih slabih jerova
U kasnom razdoblju praslavenskoga jezika, kratki vokali *ь i *ъ (poznati kao jerovi) razvili su se u "jake" i "slabe" jerove prema Havlíkovom zakonu. Naglašeni slabi jerovi više nisu mogli nositi naglasak i on se povukao na prethodni slog.[1] Taj slog je dobio novi uzlazni naglasak, neoakut.
U starim čakavskim dijalektima i štokavskim dijalektima, npr. u slavonskom dijalektu ovaj neoakut je sačuvan kao zaseban naglasak, različit od starog akuta i cirkumfleksa.
Povlačenje sa središnjeg sloga naglašenog cirkumfleksom
Povlačenje se također dogodilo sa središnjeg sloga naglašenog cirkumfleksom. Primjerice na glagolima sa *-iti. Na primjeru potvrda nȍsīte, vrãtite Ivšić je prepostavio ranije oblike *nosȋte, *vortȋte, koji bi također stvorili neoakut povlačenjem dugog cirukmfleksa na raniji slog.[2]
Posuđenice iz drugih jezika pokazuju kako je Ivšićev zakon djelovao nakon Dybovog zakona i kako ga je djelomice poništio.
Usporedba kasne posuđenice:
- PSl. *kȁrlju > (Dybov zakon) *karlju̍ > (Ivšićev zakon) *kãrlju > čakavski krãlj.
Izvori
Literatura
- Matasović, Ranko (2008), Poredbenopovijesna gramatika hrvatskoga jezika , Zagreb: Matica hrvatska
- Ivšić, Stjepan (1911), "Prilog za slavenski akcenat" , Rad JAZU (187): 133–208
- Stang, Christian (1957), Slavonic accentuation, Oslo
- Kapović, Mate (2008), "Razvoj hrvatske akcentuacije", Filologija, Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, 51: 1–39