Drago Hedl

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Inačica 336137 od 18. studenoga 2021. u 04:27 koju je unio WikiSysop (razgovor | doprinosi) (Bot: Automatska zamjena teksta (-{{Commonscat(.*?)}} +))
(razl) ←Starija inačica | vidi trenutačnu inačicu (razl) | Novija inačica→ (razl)
Skoči na:orijentacija, traži
Drago Hedl
Drago Hedl.jpg
Rođenje 24. siječnja 1950.
Osijek, Hrvatska
Zanimanje Pisac, književni kritičar, istraživački novinar, reporter, kolumnist
Nacionalnost Hrvat
Period pisanja 1969. -
Književne vrste književna kritika, biografija
Portal o životopisima

Drago Hedl (Osijek, 24. siječnja 1950. – ), istraživački novinar, reporter, scenarist, romanopisac i književni kritičar.

Životopis

Počeci

Završio studij književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao književne kritike i eseje od 1969. Od 1980. profesionalni novinar. Dobitnik nagrade Knight International Journalism Award.[1]

Novinarski rad

U doba komunističkog režima između ostaloga je nazivao je blaženog Alojzija Stepinca "krvnikom među svecima". U takav kontekst stavljao je i blaženog Ivana Merza. Prema priopćenju Iustitia et pax Hedl je pozivao “na represiju prema onima koji drukčije misle i tako ugrožavao živote nevinih ljudi".[2]

U osječkome Glasu Slavonije bio je zaposlen od 1980. Glavni urednik tog lista je bio od 1986. do 1991. Istjeran je s tog mjesta oružanom akcijom HDZ pod zapovjedništvom Branimira Glavaša.[3][4]

Od 1991. do 1994. bio je osječki dopisnik i ratni reporter splitske Slobodne Dalmacije. Nakon toga se pridružio londonskome IWPR (Institutu za ratno i mirnodopsko izvještavanje) za koji je nekoliko godina vodio programe poučavanja mladih novinara s Balkana. Istodobno je i kasnije pisao za splitski Feral Tribune, i riječki Novi list. Bio je dugogodišnji suradnik američkoga Radija ‘’Slobodna Europa’’. Njegove članke su objavljivali mnogi istaknuti dnevnici i tjednici, među njima londonski The Guardian, The Times i züriški Die Wochenzeitung. Od 2008. do umirovljenja 2015. bio je uposlen u zagrebačkome Jutarnjem listu kao šef osječkog dopisništva i kao glavni "istraživački novinar" u listu. Od tada je vodeći istraživački novinar informativnog portala Telegram.hr.

Hedl je poznat po svome istraživačkome novinarskom radu u otkrivanju ratnih zločina u Domovinskom ratu, pretežno u Feral Tribuneu. Za to je nagrađen, među ostalim, i Knightovom međunarodnom novinarskom nagradom koju dodjeljuje International Center for Journalists. U obrazloženju je navedeno: „Drago Hedl je pretrpio prijetnje smrću, vladine prijetnje, prebijanja sa strane lokalnih političara i vojnika, među ostalim, i verbalne uvrede zbog svog izvještavanja o ratnim zločinima u Jugoslaviji devedesetih“.[5]

U Jutarnjem listu pa u Telegramu.hr Hedl se izrazito angažirao u otkrivanju zatajene imovine i privrednih prijestupa mjesnih i nacionalnih političara. Njegova istraživanja su, na primjer, prisilila Tomislava Tolušića da 2019. odstupi s dužnosti ministra u vladi Andreja Plenkovića.

Sudski procesi

Pravomoćno je proglašen krivim i presuđen za klevetu zbog svoga pisanja zbog

  • slučaja maloljetničke prostitucije u osječkom “sivom domu”.[2]
  • zbog klevete načelnika Osječke policijske, Tomislava Bilandžića.[2]


Knjige i scenariji

Autor je više knjiga, te filmskih scenarija, među kojima je i Vukovar – posljednji rez[6], u režiji Janka Baljka u srpsko-hrvatskoj koprodukciji 2006.

Bibliografija

  • Smijeh na kiši (1969.)
  • Osječka slikovnica (1984.)
  • Naši obračuni s Krležom (1987.)
  • Žifci u škripcu (1988.)
  • Ratne reportaže (1993.)
  • Glavaš : kronika jedne destrukcije (2010.)
  • Skriveno lice : biografija trećeg hrvatskog predsjednika (2010.)
  • Donjodravska obala (2014.)

Nagrade i priznanja

  • Otokar Keršovani, za životno djelo u novinarstvu
  • Nagrada HND Marija Jurić Zagorka 2000. za radijski intervju
  • Knight International Journalism Award 2006.
  • Dr. Erhard Busek Award for Better Understanding in South East Europe[7] (SEEMO) 2011.
  • Red Stjepana Radića (za osobit ljudski i profesionalni doprinos borbi za ljudska prava, promicanje pravde i demokracije te otkrivanje istine) 2011. dodijelio mu je Ivo Josipović[8]
  • Kovačićevo pero 2014. za roman Donjodravska obala.

Izvori

Vanjske poveznice