Karl Friedrich Schinkel
- PREUSMJERI Predložak:Infookvir likovni umjetnik
Karl Friedrich Schinkel (13. ožujka 1781. – 9. listopada 1841), bio je pruski romantičarski arhitekt, urbanist i slikar koji je također dizajnirao i namještaj i kazališnu scenografiju. Schinkel je bio najistaknutiji predstavnik neoklasicizma i neogotike u njemačkoj arhitekturi[1].
Životopis
Schinkel je rođen u Neuruppin u pruskoj markgrofoviji Brandenburg. Oca je izgubio kao šestogodišnjak u katastrofalnom gradskom požaru. Postao je učenikom, ali i prijateljem F. Gillyja (1772.–1800.) i njegova oca, Davida Gillya, u Berlinu. Nakon studijskog puta u Italiju 1805. god. počeo je zarađivati kao slikar. God. 1816., uredio je scenu za Mozartovu operu Čarobna frula; ova scena prekrivena zvijezdama se i dans često postavlja za ovu operu. Upoznavši slikarstvo Caspara Davida Friedricha 1810. god. u Berlinu, spoznao je kako nikada neće sustići ovog slikara u majstorstvu i odlučio se posvetiti arhitekturi. Nakon Napoleonova poraza, Schinkel je nadgledao Prusku komisiju za izgradnju gdje je utjecao na oblikovanje, tada još uvijek neuglednog Berlina, ali i druge projekte u tada ekspanzionističkom pruskom carstvu od Rhinelanda na zapadu do Königsberga na istoku.
Od 1808. do 1817. god. Schinkel je obnovio Dvorac Rosenau u Coburgu, i to u novom neogotičkom stilu.[2] Schinkelov stil u arhitekturi je više inspiriran starogrčkom, nego starorimskom arhitekturom, i to zbog pokušaja da se distancira od tada dominantnog rimskog načina gradnje francuskih okupatora. Zbog toga se smatra tvorcem starogrčkog historicističkog stila. Njegove najslavnije građevine su većinom u Berlinu, poput: Neue Wache (1816.–1818.), Schauspielhaus (1819.–1821.) i Altes Museum (Stari muzej, muzejski otok u Berlinu, 1823.–1830.).
Kasnije se potpuno udaljio od neoklasicizma i posvetio neogotičkoj obnovi, što se vidi na njegovoj crkvi Friedrichwerder (1824.–1831.). Schinkelova Bauakademie (1832.–1836,), njegova nojinovativnija građevina, je nadišla historicističke konvencije i ušla u sferu "modernističke" arhitekture čistih linija, koja će postati dominantna u Njemačkoj tek početkom 20. stoljeća.
Schinkel je zaslužan i za razvoj teorije arhitekture, što dokazuju njegovi brojni neizvedeni planovi, kao npr. obnova Atenske akropole u kraljevsku palaču novog Grčkog kraljevstva ili palače Orianda na Krimu, koje je prikazao u svojim djelima Sammlung architektonischer Entwürfe (1820.–1837.) i Werke der höheren Baukunst (1840.–1842.; 1845.–1846.). Zaslužan je i za dizaj željeznog križa, pruski orden koji je kasnije prihvatila i Njemačka.
Nažalost nije uspio ostvariti svoj potencijal do kraja, predstavljen brojnim skicama, što zbog francuske okupacije, što zbog svoje prerane smrti.
Djela
Srednjovjekovni grad pored rijeke, ulje na platnu, poslije 1813., Stara nacionalna galerija, Berlin. Koncertna dvorana u Berlinu (Schauspielhaus, 1818.-1821.) Palača Ehrenburg u Coburgu (1821.-1841.)
Literatura
- Karl Friedrich Schinkel 1781 - 1841: the drama of architecture, ed. by John Zukowsky. With essays by Kurt W. Forster and Wolfgang Pehnt, ISBN 0-86559-105-9.
- Jörg Trempler: Schinkels Motive. Matthes & Seitz, Berlin 2007, ISBN 978-3-88221-866-4.
- Christoph Werner: Schloss am Strom. Die Geschichte vom Leben und Sterben des Baumeisters Karl Friedrich Schinkel. Bertuch-Verlag, Weimar 2004, ISBN 3-937601-11-2.
Izvori
Vanjske poveznice
|