Hijacint Bošković

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Inačica 187945 od 4. listopada 2021. u 02:51 koju je unio WikiSysop (razgovor | doprinosi) (Bot: Automatski unos stranica)
(razl) ←Starija inačica | vidi trenutačnu inačicu (razl) | Novija inačica→ (razl)
Skoči na:orijentacija, traži

Hijacint Bošković (Jacint Bošković), rođen kao Ante Bošković (15. travnja 1900., Selca, Brač - Stari Grad, Hvar, 26. prosinca 1947.), bio je hrvatski dominikanac i mislilac. Jedan je od hrvatskih svjetski poznatih teologa[1], važio je kao ugledni filozof, pisac i tomist.[2] Isticao se kao veliki propovjednik.[2]

Životopis

Rodio se u Selcima na Braču 15. travnja 1900.[3] u velikoj obitelji od osmero djece.[3] Osnovnu je školu pohađao u Selcima. U dominikanskim sjemeništima u Bolu i Starom Gradu na Hvaru išao je u gimnaziju.[3] Iznenađujuće za ovakve mislioce, nije ostavljao dojam dobrog učenika, štaviše djelovao je nepokretljiv i skučen, da su ga čak vršnjaci nazivali "mutom".[3] Neaktivnost je došla do učitelja, koji je upozorio Antina oca, koji je potom sinu dao izbor: prihvatiti se motike ili knjige.[3] To je Antu trgnulo iz letargije, što se osjećalo prema kraju školovanja, kad se javljala misaonost i duhovnost.[3]

Zaredio se 1918. u Dubrovniku[4], gdje je ušao u novicijat i uzeo redovničko ime Hijacint.[3]

Studirao je filozofiju u Dubrovniku 1919/1920. na Dominikanskoj visokoj bogoslovnoj školi, a preostalih šest godina studija redovitog filozofijsko-teologijskog studija i dvije godine specijalnog studija filozofije[3] u Rimu na Angelicumu[4] gdje je završio bogoslovlje. U Rimu na Angelicumu[4] završio je filozofiju na poslijediplomskom studiju. Njegov je mislilački talent eksplodirao na filozofskom učilištu, profesori su mu davali voditi usmene rasprave.[3]

Zaredio se za svećenika 1924. godine.[4] 1926. je položio lektorat, diplomski diplomski ispit za profesora filozofije i teologije na dominikanskim učilištima.[3] Lektorska disertacija bila je toliko privukla profesore da su ga kolege od onda zvali "Genij"[3] (od nekadašnjeg "Muta"!). Doktorirao je filozofiju 1928. godine na svom matičnom sveučilištu, Angelicumu.[4] Nakon toga vratio se u Hrvatsku, točnije u Zagreb gdje je bio članom zagrebačkog dominikanskog samostana.[3] Volio je crkvenu glazbu: u Angelicumu je bio orguljaš, u Dubrovnik je osnovao među dominikanskim studentima orkestar, a u Zagrebu je u Maksimiru vodio mali pjevački zbor.[3]

U Dubrovniku je bio profesor filozofskih predmeta na Dominikanskoj bogoslovnoj školi od 1933. u Dubrovniku.[3] U Senju je radio od 1934. do 1939. na Visokoj bogoslovnoj školi.[3] Poslije je opet bio u Dubrovniku učiteljem dominikanskih novica i klerika, ali samo godinu dana.[3] Od 1940. do 1946. bio je rektorom Dominikanske visoke bogoslovne škole.[3]

Poslije rata, 1946. dosegao je u Rimu naslov magister in sacra theologia, koji je najviši akademski stupanj kod dominikanaca (a koji je vrlo rijedak kod dominikanaca[4]). Sudjelovao je u tomističkom društvu za slavenske zemlje. Predavao je u Dubrovniku na Dominikanskoj bogosloviji te u Senju na Visokoj bogoslovnoj školi. Teško se je razbolio i umro je 1947. u Starom Gradu na Hvaru. [5]

Kad je u Hrvatsku došao na vlast režim koji je bio marionetom osovinske Njemačke, pokušao je spasiti obitelj Slobodana Langa, čim im se život našao u ugrozi; taj je Boškovićev čin polučio da je Lang "od djetinjstva odgajan u osjećaju zahvalnosti prema fra Hijacintu, dominikancima i svim fratrima".[6]

Ratne je godine i godine poraća (1900.-1947.) proveo u dominikanskom samostanu u Dubrovniku.

1947. su ga pozvali u Rijeku za profesora na Visoku bogoslovnu školu, što je prihvatio.[3] Sve je prekinuto bilo nakon liječničkog pregleda kad su mu dijagnosticirali tešku bolest.[3] Brat ga je odveo u Stari Grad na Hvaru, gdje je zadnja dva mjeseca svog života boravio kod sestara dominikanki.[3]

Rad

Sljedbenik je sv. Tome Akvinskoga. Pisac je koji je važan za kulturnu povijest. U knjizi " Kršćanska misao u XX. stoljeću" tisakni su izabrani ulomci iz njegova djela "Filozofski izvori fašizma i nacionalnoga socijalizma", napisanoga 1939. godine (temeljem njegovih predavanja iz 1938.[5]). Bošković razmatra karakter totalitarne države i odnos pojedinca prema državi (i obratno) te piše : "Ako čovjeka shvaćamo samo kao dio cjeline, onda ćemo dosljedno apsorbirati čovjeka u državi. Čovjek ne će vrijediti ništa izvan države. Naprotiv, ako vidimo da je čovjek osoba, onda ćemo morati kazati sa sv. Tomom, da je država za čovjeka, a ne obratno. Čovjek kao osoba je slobodno biće, koje ne može ništa vremenito zadovoljiti. On je određen neizmjernim i nalazi svoje smirenje i svoju sreću samo u Bogu. Bilo država, bilo koja druga institucija, samo su vremenita sredstva. u čovjeku će uvijek ostati nešto, čime će se osoba izdizati iznad vlasti države".[7][8]

Svojim je pisanjem osudio nacizam, što je bio dio vala rasprave o osudi nacizma koje su napisali hrvatski bogoslovi, katolički laici, sveučilišni profesori te redovnici iz velikih redova kao što su dominikanci, franjevci i isusovci.[9] Pri tom valja istaknuti da je bio prvi u Europi koji je otvoreno analizirao nacističko zlo.[10]. Zbog toga se može reći da zajedno s Marijom Bridom "formira slobodarski dvojac koji nas navodi da Selca, kao što ih se uobičavalo nazivati mjestom biskupa i pjesnika, dodatno nazovemo i mjestom filozofa slobode".[10]

Djela

Članke je objavio u Bogoslovskoj smotri, Hrvatskoj prosvjeti, Hrvatskoj straži, Luči, Katoličkom listu, Selu i gradu, Životu s Crkvom i drugima.[3]. Pokrenuo je nakladu Istinu koja je izdavala hrvatsku asketsko-mističku reviju Duhovni život[2] kojoj je bio urednikom.[11] Surađivao je u svim svescima Hrvatske enciklopedije.[3]

Napisao je ove knjige:[3]

1. Jsoucnost Bozi (dorađeno O četvrtom dokazu sv. Tome Akvinskoga za postojanje Boga, prevedeno na češki), 1930. i 1932.
2. Problem spoznaje, Zagreb 1931.
3. De obiectivitate cognitionis, Olomouc 1931.
4. Albert Veliki, Zagreb 1932.
5. Nove struje u modernoj filozofiji, Zagreb 1934.
6. Relatio artis ad moralitatem, Gniezno 1935.
7. Svećenička žrtva (pod pseudonimom »J. Zumbulov«), Zagreb 1938. (životopis Zvonka Benzije)[12]
8. Filozofski izvori fašizma i nacionalnog socijalizma, Zagreb 1939.
9. Sv. Toma Akvinski i Duns Skot, Zagreb 1940.
10. Sjedinjenje s Bogom, Zagreb 1943.

Priznanja

Druga nagrada na natječaju svih crkvenih sveučilišta u Rimu, koji je raspisala Papinska akademija Svetog Tome Akvinskog za raspravu O četvrtom dokazu sv. Tome Akvinskoga za postojanje Boga. [3]

Po Boškoviću se zove samostanska knjižnica u zagrebačkom dominikanskom samostanu, koju je Tomo Vereš svojim radom doveo do razine regionalnog spomenika kulture.

O Boškovićevom je radu pisao Petar Strčić, [4]a Tomo Vereš se iznimno potrudio Boškovićeve životopisne podatke.[3]

Izvori

RomanH-01.pngI, heavily serifed.pngRomanC-01.png  
Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežnih stranica Hrvatskog informativnog centra (http://www.hic.hr/).  Vidi dopusnicu za Wikipediju na hrvatskome jeziku: HIC.
Dopusnica nije potvrđena VRTS-om.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.


25px  
Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežnih stranica Portala Hrvatskoga kulturnog vijeća (http://hakave.org/).  Vidi dopusnicu za Wikipediju na hrvatskome jeziku: Hrvatsko kulturno vijeće - hakave.org.
Dopusnica nije potvrđena VRTS-om.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.


Novak.jpg  
Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežnih stranica Matice hrvatske (http://www.matica.hr/).  Vidi dopusnicu za Wikipediju na hrvatskome jeziku: Matica hrvatska.
Dopusnica nije potvrđena VRTS-om.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.
  1. Hrčak Bogoslovska smotra 79 (2009.) 4] Alojz Ćubelić: Tri hrvatska dominikanca (Hijacint Bošković, Dominik Barač i Jordan Kuničić) o totalitarnim ideologijama 20. stoljeća, str. 848.
  2. 2,0 2,1 2,2 Anto Gavrić: Dominikanci - Konferencija viših redovnickih poglavara i poglavarica Bosne i Hercegovine Dominikanci, pristupljeno 7. siječnja 2013.
  3. 3,00 3,01 3,02 3,03 3,04 3,05 3,06 3,07 3,08 3,09 3,10 3,11 3,12 3,13 3,14 3,15 3,16 3,17 3,18 3,19 3,20 3,21 3,22 3,23 3,24 Tomo Vereš: Zaboravljeni hrvatski mislilac: Hijacint Bošković (1900—1947.)
  4. 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 4,5 4,6 Borislav Dadić: Filozofski temelji totalitarnih ideologija dvadesetog stoljeća u misli Hijacinta Boškovića, Obnovljeni život, (58) 1 (2003) str. 24-25
  5. 5,0 5,1 Hana Lencović: Hijacint Bošković, Filozofski izvori fašizma i nacionalnog socijalizma, Dom i svijet, Zagreb, 2000., prikaz RIJEKA, ISSN 1330-6985 nevaljani ISSN, godina XVI., svezak 1., Rijeka, 2011. str. 83-118
  6. Članak o dr Langu Globus, 31.prosinca 1993.
  7. Hrvoje Hitrec: Zbornik radova Trećeg programa Hrvatskog radija: Kršćanska misao dvadesetog stoljeća, Hrvatsko slovo, 23. prosinca 2009., HIC-ove stranice
  8. Hrvoje Hitrec: Kršćanska misao XX. stoljeća, Hrvatsko kulturno vijeće, objavljeno u četvrtak, 18. lipnja 2009.
  9. Hijacint Bošković: Filozofski izvori fašizma i nacionalnog socijalizma, 1939.
  10. 10,0 10,1 Acija Alfirević: 22. pjesnička manifestacija Croatia rediviva u Selcima na Braču, 3. kolovoza. Srž naše nutrine, Vijenac br.482-483, 6. rujna 2012.,
  11. Rudolf Brajičić: Pedeset godišta Života - Obnovljenog života, Obnovljeni život sv.50 br.3-4 lipanj 1995.
  12. Senjski zbornik 26 Mile Bogović: Znamenite ličnosti senjskoga filozofskog i teološkog učilišta 1806.-1940., str. 287-288 (1999.) (pristupljeno 18. kolovoza 2017.)