Ljelje

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Inačica 155826 od 23. rujna 2021. u 06:59 koju je unio WikiSysop (razgovor | doprinosi) (Bot: Automatski unos stranica)
(razl) ←Starija inačica | vidi trenutačnu inačicu (razl) | Novija inačica→ (razl)
Skoči na:orijentacija, traži
Ljelje
 Ovom članku su potrebni dodatci tekstu (ilustracije, slike, zvučni zapisi).
Pomozite Wikipediji, obogatite ovaj članak koristeći datoteke sa Zajedničkog poslužitelja.
  1. PREUSMJERI Predložak:UNESCO – nematerijalna svjetska baština

Ljelje su djevojke iz sela Gorjani kod Đakova koje u proljeće, o blagdanu Duhova, odjevene kao kraljice obilaze selo i izvode ritual sastavljen od osobitih pjesama i mačevnog plesa.[1]

Običaj ne potječe iz turskog doba, kako se često priča, nego iz pradavnih vremena Slavena. Uloge kraljica i kraljeva (djevojaka sa urešenim šeširima na glavi kao oznakama muškoga spola), te čauša, zastavnika, djeveruša i djevera otkrivaju svadbenu tematiku ovih ophoda. Smatra se da je Ljelja žena slavenskog boga Peruna. Premda značenje i izvor ovog rituala nije pouzdano poznat, seljani ga smatraju simbolom sela Gorjani i prikazom ljepote i elegancije njihovih mladih.

Kraljice-ljelje (kraće "ljelje") i kraljevi (kraljičari) su naziv za duhovski ophod djevojaka. Počiva na mitskoj priči o nebeskim kraljicama i kraljevima koji nemaju sveze s ovozemaljskim kraljevstvom. Ljelja i Ljeljo su djeca boga Peruna prema hrvatskim vjerovanjima. Izgubljena su djeca i ne znaju da su svojta. U kršćanskoj tradiciji su njihova imena promijenjena u Jura i Mara. Običaj se najdulje zadržao u Đakovštini.[2]

Običaj je u kasnom srednjem vijeku bio poznat Hrvatima diljem prostora koje nastanjavaju. Tako su Gundulić i Palmotić dobro poznavali taj običaj, uspoređivali su ih s Amorom i Kupidom.[3]

Godišnji proljetni ophod kraljice u Gorjanima, Slavonske kraljice ili Ljelje, narodni običaj, upisan je 1966. godine kao hrvatska kulturna baština. Prepoznat je 2007. kao nematerijalna svjetska baština i 2009. godine upisan je na UNESCO-v popis nematerijalne svjetske baštine u Europi.[4]

Slavonske kraljice, mačevni ples djevojaka, koji je u tradicijskoj kulturi sjeverne Hrvatske povezan s pomičnim blagdanom Duhova, danas zbog svoje atraktivnosti možemo češće vidjeti na sceni nego u seoskome okružju.[5]

Opis

Kada Ljelje obilaze selo, dijele se na desetak kraljeva opasanih sabljama i muškim šeširima ukrašenim cvijećem i manji broj kraljica koje, poput mladenki, na glavama imaju bijele vijence.

Prilikom obilaska raznih obitelji u selu, one odabiru iz svog širokog repertoara, one pjesme koje su primjerene toj obitelji. Najčešće pjevaju djevojci, mladiću ili mlađoj nevjesti. Potom kraljevi izvode ples sa sabljama, a kraljice pjesmom komentiraju plesne figure (zveckanje i križanje mačeva, te provlačenje ispod uzdignutih mačeva). Slijedi narodni ples uz pratnju gajdaša (u novije vrijeme tamburaša) kojemu se mogu pridružiti i ukućani. Nakon što ih počaste hranom i pićem povorka odlazi u drugu kuću.

Drugog dana Duhova odlaze u susjedno selo ili obližnji gradić. Na kraju slijedi zajednička gozba i zabava kod jedne od sudionica.

Cijelo selo, uključujući osnovnu školu, crkvu i mnoge seoske obitelji, pomaže u organiziranju ovog ophoda, koji znači mnogo djevojkama koje su odabrane da budu Ljelje.

Izvori

  1. ↑ Godišnji ophod kraljice ili Ljelje iz Gorjana na stranicama Ministarstva kulture Republike Hrvatske
  2. ↑ Razgovor: Marija Novak, etnografkinja i folkloristica /razgovarala Branka Hlevnjak, str. 3-4, Hrvatsko slovo, Zagreb, petak, 23. studenoga 2007.
  3. ↑ Razgovor: Marija Novak, etnografkinja i folkloristica /razgovarala Branka Hlevnjak, str. 4, Hrvatsko slovo, Zagreb, petak, 23. studenoga 2007.
  4. ↑ Opis nematerijalne svjetske baštine na službenim stranicama UNESCO-a (engl.)
  5. ↑ Mačevni plesovi na culturnet.hr

Poveznice

Vanjske poveznice

v • r • u
Svjetska baština u Hrvatskoj
Flag of UNESCO.svgKulturna baština (8)
Dubrovnik (1979.) • Biskupska zgrada Eufrazijeve bazilike, Poreč (1997.) • Katedrala Sv. Jakova u Šibeniku (2000.) • Mletačke utvrde od 15. do 17. stoljeća: Stato da Terra i zapadni Stato da Mar1) (2017.) • Split s Dioklecijanovom palačom (1979.) • Starogradsko polje na Hvaru (2008.) • Stećci, srednjovjekovni nadgrobni spomenici2) (2016.) • Trogir (1997.)
Hrvatska zastava
Prirodna baština (2)
Plitvička jezera (1979.) • Bukove prašume u Karpatima i drugim područjima Europe3) (2017.)
Nematerijalna
svjetska baština (14)
Bećarac, pjevanje i sviranje iz istočne Hrvatske (2011.) • Festa Svetog Vlaha, zaštitnika Dubrovnika (2009.) • Hrvatsko čipkarstvo (2009.) • Hvarska procesija Za križen (2009.) • Istarsko dvoglasno pjevanje i sviranje na istarskoj ljestvici (2009.) • Klapsko pjevanje iz Dalmacije (2012.) • Mediteranska prehrana4) (2013.) • Nijemo kolo iz Zagore (2011.) • Ojkanje (2010.) • Proizvodnja drvenih dječjih igračaka Hrvatskog Zagorja (2009.) • Proljetni ophod kraljica (Ljelje) u Gorjanima (2009.) • Sinjska alka (2010.) • Tradicija pravljenja licitara (2010.) • Zvončari Kastavštine (2009.) • Međimurska popevka (2018.) • Suhozid5) (2018.)

1) Zajednička svjetska baština Italije, Crne Gore i Hrvatske  2) Zajednička svjetska baština Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Srbije i Hrvatske  3) Zajednička svjetska baština 13 europskih zemalja [1]  4) Zajednička svjetska baština Cipra, Grčke, Hrvatske, Italije, Španjolske, Maroka i Portugala  5) Zajednička svjetska baština Cipra, Grčke, Hrvatske, Italije, Španjolske, Francuske, Slovenije i Švicarske

Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Ljelje&oldid=155826"