Šihabudin Suhravardi

Šihabudin Jahja ibn Habaš ibn Amirak Suhravardi (perzijski: شهاب الدین یحیی ابن حبش بن امیرک ابوالفتوح سهروردی), poznat kao Šejh Išrak (perzijski: شیخ اشراق Učitelj iluminacije), rođen je 1154. godine u Suhravardu, u blizini grada Zandžana u sjeverozapadnom djelu današnjeg Irana. Još kao dijete otišao je u Maragu i tamo slušao predavanja Madždudina Džilija. Kasnije odlazi u Isfahan, jedan od najvažnijih naučnih centara onoga doba, i u tom gradu nastavlja svoje studije do dvadesete godine života. U Isfahanu je svoje znanje usavršio kod Zahirudina Farsija. U tom razdoblju, Suhravardi je izučio tekstove i knjige peripatetičkih muslimanskih filozofa te potpuno predano slijedio osnove islamske peripatetičke filozofske škole. Šihabudin Suhravardi je potpuno obnovio filozofsku misao u islamu. U njegovim djelima, islamska filozofija dobiva novo usmjerenje i kreće ka svom punom procvatu.

Život

Od kada je izučio tekstove i knjige peripatetičkih muslimanskih filozofa pa sve do svoje tridesete godine, Suhravardi neumorno putuje u različite dijelove islamskoga svijeta i susreće se s mnogim muslimanskim misticima: ti susreti, savjeti koje je čuo i njihova posebna ljubav prema duhovnom usavršavanju pomogli su mu u tome da se i sam pripremi za različita intuitivna iskustva. Pisao je o tome kako je mnogostruko sagledavao, okom srca, višnje realnosti iz inteligibilnih i imaginacijskih stupnjeva univerzuma. Zapravo, put u razne zemaljske krajolike podsticao je njegove duhovne pustolovine i davao mu snagu za odlučnije koračanje stazama gnostičkog usavršavanja.

Moć intuicije suočavala je Suhravardija s novim realnostima o kojima je marljivo razmišljao. Mnoga takva iskustva on nije pronalazio u knjigama muslimanskih peripatetičkih filozofa pa se kao Učitelj iluminacije počinje kolebati glede svojih tradicionalnih peripatetičkih usmjerenja. Možda najranije i najpresudnije iskustvo, prije pronalaženja novoga rješenja, u Suhravardijevom životu biva utemeljeno u jednom njegovom snu o kojemu on opširno govori u svojoj knjizi at-Talvihat. Suhravardi na nekoliko stranica tog dragocjenog štiva piše kako je bio obuzet dugim i iscrpljujućim razmišljanjima o istinskoj biti znanja i kako ga nikako nisu zadovoljavala relevantna objašnjenja u najznačajnijim knjigama iz toga doba. Jedne noći, u stanju koje je bilo slično snu, ugledao je „predvodnika mudrosti i Prvog učitelja” Aristotela, čije je lice blistalo a otmjenost očaravala. Dobio je priliku s njim nakratko razgovarati: na kraju razgovora, Aristotel je počeo hvaliti svoga učitelja „Platona božjeg” na način koji je Suhravardiju bio sasvim neočekivan. Zapanjen Aristotelovim riječima, Suhravardi ga je upitao: „A je li netko od muslimanskih filozofa dostigao njegov stupanj?” Aristotel mu je odgovorio odrično. Suhravardi je spomenuo nekoliko poznatih muslimanskih filozofa, a Aristotel je ostao i dalje pri svom stavu. Tijek razgovora nije se promijenio sve dok Suhravardi nije spomenuo istaknute muslimanske mistike Bajazida Bastamija, Sahla Tustarija i druge. U tom trenutku, Aristotelovo lice se ozarilo i on reče: „Upravo oni su istinski filozofi. Nisu se zadržavali na formalnom znanju, nego su prešli na znanje koje je prisutno, neposredno i intuitivno [...]”. Potaknut tim tajnovitim razgovorom, nakon svih dugogodišnjih putovanja, Suhravardi utemeljuje novu iluminativnu filozofiju i počinje pisati svoja najutjecajnija filozofska djela.

Djelo

Filozofska djela

Do kraja trideset i treće godine života, Učitelj iluminacije zaokružio je i upotpunio svoj grandiozni filozofski opus. Kao izvrstan poznavatelj islamske peripatetičke filozofije, izuzetno je jasno izložio i gdjekada izvrgao kritikama osnovne principe te filozofske škole u svojim knjigama: at-Talvihat (hrv. Obznane), al-Mukavamat (Opiranja) i al-Mutarahat (Razgovori). U tim knjigama, Suhravardi se pridržava filozofskih osnova islamske peripatetičke škole iako na nekim mjestima, u okviru spekulativnih diskusija, ukazuje na svoje iluminativne doktrine. No, u isto vrijeme dok je pisao al-Matarahat i al-Talvihat, Suhravardi je sastavljao i svoje markantno životno djelo pod nazivom Hikmat al-išrak (Iluminativna filozofija). On je izuzetno dobro poznavao ograničenja i probleme peripatetičke filozofije i zato ta njegova knjiga predstavlja inovativno otkriće i rješenje koje je za Suhravardija osobito dragocjeno. On piše da učenja izložena u toj knjizi nije mogao pojmiti isključivo snagom razmišljanja, već da ih je iskusio u okrilju intuitivnih spoznaja koje je, kasnije, pojasnio u okvirima filozofskih demonstracija. To je put koji je bliži, uredniji, utemeljeniji i manje zamarajući od puta peripatetičara. U stvari, na tom putu Suhravardi se neposredno i intuitivno suočava s realnošću, zbog čega mu demonstrativna forma njegovih intuicija nije primarno značajna. On kaže: „Čak i kada, primjera radi, ne bih uzeo u obzir demonstraciju, ne bih nikako posumnjao u to.”

Gnostička djela

Osim spomenutih djela, Suhravardi je na arapskom i perzijskom jeziku pisao gnostičke poslanice, kao što su Logat-e muran (Jezik mrava)] i Safir-e simorg (Pjev feniksa). Za sobom je ostavio i nekoliko izvrsnih simboličko-hermeneutičkih filozofskih i gnostičkih spisa poput Avaz-e par-e Džabrail (Pjesma Gavrilova krila), Akl-e sorh (Crveni intelekt) i Kissa al-gurba al-garbijja (Priča o zapadnom otuđenju). U svojim knjigama i poslanicama Suhravardi je preporučio filozofsku tradiciju muslimanskih i istočnih učenjaka iako je živio samo trideset osam lunarnih lunarnih, odnosno trideset šest solarnih godina. Godine 1183. otišao je u Alep za vrijeme vladavine Zahirudina, sina poznatog Salahudina Ajubija. U tom se gradu isticao po svom izvanrednom znanju i posebnom pristupu razumijevanju islamskih učenja. No većinski kler nije prihvaćao njegova ezoterična tumačenja religije jer su se oni, uglavnom, zadržavali na marginalnim formama religijskih nauka. U nekoliko navrata, predstavnici klera su bezuspješno pokušali udaljiti vladara Zahirudina od Suhravardija, kojega je on svestrano poštovao i čiji je naučni rad u potpunosti podržavao. Međutim, predstavnici klera bili su odlučni u tome da se suprostave Suhravardiju koji će, po njihovom uvjerenju, vladara Zahirudina „odvesti na stranputicu”. Zato su se obratili osobno Salahudinu Ajubiju i od njega tražili pomoć. Najzad, Salahudin izdaje naredbu da Učitelj iluminacije bude pogubljen. Njegova naredba izvršena je 1190. godine.

Literatura

Halilović Tehran, Halilović Seid, Halilović Muamer (2014). Kratka istorija islamske filozofije. Centar za religijske nauke „Kom”. Beograd. str. 95.-98.

Vanjske poveznice

• Encyclopædia Britannica: As-Suhrawardī (engl.)
• www.muslimphilosophy.com – životopis Šihabudina Suhravardija (engl.)