| Homo heidelbergensis | |
|---|---|
 Lubanja SH-5 Homo heidelbergensisa. Sima de los Huesos, Atapuerca (Španjolska) | |
| Status zaštite | |
 Status zaštite: Izumrli | |
| Raspon fosila | Pleistocen |
| Sistematika | |
| Carstvo: | Animalia |
| Koljeno: | Chordata |
| Razred: | Mammalia |
| Red: | Primates |
| Porodica: | Hominidae |
| Potporodica: | Homininae |
| Tribus: | Hominini |
| Podtribus: | Hominina |
| Rod: | Homo |
| Vrsta: | †H. heidelbergensis |
| Dvojno ime | |
| Homo heidelbergensis Schoetensack, 1908. | |
Homo heidelbergensis, koji se ponekad naziva Homo rhodesiensis, izumrla je vrsta roda Homo koja je prije bar 600 000 (moguće čak i 1 300 000) godina nastanjivala Afriku, Europu i zapadnu Aziju. Živjeli su do prije 200 000 do 250 000 godina. Mozak im je bio iste veličine kao kod današnjeg Homo sapiensa. Vrlo je vjerojatno izravni predak Homo sapiensa (u Africi) i Neandertalaca (u Europi), a moguće i denisovskog čovjeka (u Centralnoj Aziji). Prvi put otkriven je blizu Heidelberga u Njemačkoj 1907. godine, a opisao ga je i imenovao Otto Schoetensack.[1][2][3]
Morfologija i interpretacije
I Homo antecessor i H. heidelbergensis su vjerojatno potekli od morfološki vrlo sličnog Homo ergastera koji je nastanjivao čki kontinent. Pošto je H. heidelbergensis imao veći moždani kapacitet, s prosječnim obujmom od 1100 do 1400 cm³ u odnosu na 1350 cm³ kod današnjih ljudi, kao i napredniji alat i ponašanje, klasificira se ga u zasebnu vrstu. Mužjaci su imali prosječnu visinu od oko 1,75 m i težinu od 62 kg. Prosječna visina ženki iznosila je 1,57 m, a težina 51 kg.[4] Rekonstrukcija 27 potpunih kostiju udova ljudi iz Atapuerce (Burgos, Španjolska) pomogla je u određivanju visine H. heidelbergensisa u odnosu na Homo neanderthalensisa; zaključeno je da je većina H. heidelbergensisa u prosjeku imala visinu od 170 cm, samo neznatno višu od Neandertalaca.[5] Prema Lee R. Bergeru brojni ostaci kostiju ukazuju na to da su neke populacije heidelbergensisa bile "divovi", vrlo često preko 2,13 m visine, te nastanjivale Južnu Afriku prije 500 000 i 300 000 godina.[6]
Društveno ponašanje
Nedavno otkriće 28 ljudskih kostura u jarku na arheološkom nalazištu Atapuerca (Španjolska) ukazuju na to da je H. heidelbergensis možda bio prva vrsta roda Homo koja je sahranjivala preminule.[7]
Steven Mithen[8] vjeruje da je H. heidelbergensis, kao i njegov potomak H. neanderthalensis, ovladao predjezični sustav komunikacije. Nije otkriven bilo kakav oblik umjetnosti ili složenih artefakata osim kamenih alata, iako je crveni oker, mineral koji se može koristiti za stvaranje crvenog pigmenta za bojenje, pronađen u iskopinama Terra Amata na jugu Francuske.
Jezik
Morfologija vanjskog i unutarnjeg uha ukazuje na to da su imali slušnu osjetljivost sličnu onoj kod današnjih ljudi i sasvim drugačiju od one kod čimpanzi. Vjerojatno su bili u stanju diferencirati mnoge različite zvukove.[9] Analiza istrošenosti zuba ukazuje na to da su imali jednaku vjerojatnost biti desnoruki kao i današnji ljudi.[10]
H. heidelbergensis bio je blizak srodnik (najvjerojatnije migracijski potomak) Homo ergastera. Smatra se da je H. ergaster bio prvi hominid koji je vokalizirao,[8] te da je s razvojem H. heidelbergensisa slijedila i razvijenija kultura.
Dokazi lova
Kameni alat star 500 000 godina korišten za lov pronađen je na nalazištu Kathu Pan 1 u Južnoj Africi, a testiran je replikacijom trošnje korištenjem.[11] To bi moglo značiti da su današnji ljudi i Neandertalci naslijedili koplje s kamenim vrhom, a ne da su ga neovisno razvili.[11]
Divergentna evolucija
_1.jpg)
Zbog širenja H. heidelbergensisa iz Afrike u Europu te dvije populacije ostale su većinski izolirane za vrijeme stadija Wolstonija i stadija Ipswichija, posljednjih u nizu produženih glacijalnih perioda u kvartaru. Neandertalci su se vjerojatno odvojili od H. heidelbergensisa prije nekih 300 000 godina u Europi tijekom stadija Wolstonija; H. sapiens se vjerojatno odvojio prije 200 000 i 100 000 godina u Africi. Fosili poput lubanje iz Atapuerce i lubanje iz Kabwea predstavljaju dvije različite grane potekle od H. heidelbergensisa.
Homo neanderthalensis je zadržao većinu osobina H. heidelbergensisa nakon svog procesa divergentne evolucije. Iako rasom niži, neandertalci su bili teže građeni, imali velike čeone grebene, malo izbočeno lice i nisu imali istaknutu bradu. S gotovo identičnim kranijalnim kapacitetom kao i Kromanjonci, imali su i veći mozak od svih ostalih hominida. Homo sapiens, s druge strane, ima najmanje čeone grebene od svih poznatih hominida, viši je i lakše građen, te ima ravno lice i istaknutu bradu. H. sapiens u prosjeku ima veći mozak od H. heidelbergensisa i manji od H. neanderthalensisa. Do danas je H. sapiens jedini poznati hominid s visokim čelom, ravnim licem i tankim i ravnim čeonim grebenima.
Neki vjeruju da je H. heidelbergensis odvojena vrsta, dok drugi smatraju da je kladistički predak drugih vrsta roda Homo ponekada neodgovarajuće povezanih sa odvojenim vrstama po pitanju populacijske genetike.
Među scenarije preživljavanja spadaju:
- H. heidelbergensis > H. neanderthalensis
- H. heidelbergensis > H. rhodesiensis > H. sapiens idaltu > H. sapiens sapiens
Otkriće
.JPG)
Prvi otkriveni fosil te vrste pronađen je 21. rujna 1907. godine u Maueru u Njemačkoj kada je jedan od radnika, Daniel Hartmann, uočio čeljust u pješčanoj jami. Ta čeljust (Mauer 1) bila je u dobrom stanju osim nedostajućih pretkutnjaka, koji su kasnije pronađeni u blizini. Radnik je predao primjerak profesoru Ottu Schoetensacku, koji ga je identificirao i dao naziv fosilu.
Sljedeći primjerci H. heidelbergensisa pronađeni su u Steinheim an der Murru u Njemačkoj (lubanja iz Steinheima, 350 000 godina starosti); Aragu u Francuskoj (Arago 21); špilji Petralona u Grčkoj; fosilne stope Ciampate del Diavolo u Italiji; Daliju u Jinniushanu i u Mabi u Kini. Između 1925. i 1926. Francis Turville-Petre otkrio je "Galilee lubanju" u Mugharet el-Zuttiyehu (Špilji pljačkaša) u Izraelu, što je bio prvi fosil drevnog hominida pronađen u Zapadnoj Aziji.[12]
Čovjek iz Boxgrovea
Britanski znanstvenici pronašli su 1994. na nalazištu kamenolom Boxgrove, nekoliko kilometara od La Manchea, goljeničnu kost hominina. Ta nepotpuna nožna kost stara je između 478 000 i 524 000 godina. Nekoliko zuba H. heidelbergensisa također je pronađeno na istom lokalitetu tijekom sljedećih sezona. H. heidelbergensis bio je rana protoljudska vrsta koja je u to vrijeme nastanjivala Francusku i Veliku Britaniju, i jedna i druga bile su u toj epohi povezane velikom kopnenom masom.
Goljeničnu kost je oštetio veliki mesojed, što vjerojatno ukazuje na to da je tu jedinku ubio lav ili vuk ili da je njeno mrtvo tijelo pronašao neki lešinar.[13]
Sima de los Huesos
Počevši 1992. godine, jedan španjolski tim locirao je više od 5500 ljudskih kostiju starosti bar 350 000 godina u nalazištu Sima de los Huesos u Sierra de Atapuerca na sjeveru Španjolske. Jama sadrži fosile vjerojatno 32 jedinki, zajedno s ostacima medvjeda Ursus deningeri i drugih mesojeda, te ručni sjekač nazvan Excalibur.[14] Pretpostavlja se da je taj ašelejenski ručni sjekač načinjen od crvenog kvarcita neka vrsta ritualnog žrtvenog dara ostavljenog tijekom sahrane. Ukoliko je to istina, on bi predstavljao najstariji trag pogrebnog običaja.[14] Devedeset posto poznatih ostataka H. heidelbergensisa pronađeni su na tom nalazištu. U toj jami pronađeni su:
- Potpuna lubanja (lubanja 5), nazvana Miguelón, i fragmenti ostalih lubanja, kao što je lubanja 4, nazvana Agamenón i lubanja 6, nazvana Rui (od El Cida, lokalnog heroja).
- Potpuna zdjelica (zdjelica 1), nazvana Elvis, u spomen Elvisu Presleyu.
- Čeljust, zubi i mnoge postkranijalne kosti (bedrene kosti, kosti ruke i stopala, kralješci, rebra itd.)
Obližnja nalazišta sadrže jedine poznate i kontroverzne ostatke Homo antecessora.
U tijku je diskusija o tome da li su ostaci u Sima de los Huesos ostaci H. heidelbergensisa ili ranog H. neanderthalensisa.[15]
Suffolk, Engleska
U liticama kod Pakefielda blizu Lowestofta u Suffolku 2005. godine pronađen je kremeni alat i zubi vodenog štakora vrste Mimomys savini, koji je ključna vrsta za datiranje. To ukazuje na to da su hominini u Engleskoj stari nekih 700 000 godina i moguće je da su mješanci H. antecessora i H. heidelbergensisa.[16][17][18][19][20]
Schöningen, Njemačka
Koplja iz Schöningena su osam drvenih kopalja za bacanje iz paleolitika koja su otkrivena između 1994. i 1998. godine, pod ravnanjem dr. Hartmuta Thiemea, u otvorenom rudniku lignita kod Schöningena, u okrugu Helmstedt (Njemačka), zajedno s oko 16 000 životinjskih kostiju. Stara više od 300 000 godina,[21][22][23][24] ona predstavljaju najstarija potpuno očuvana oružja za lov i smatraju se prvim tragom aktivnog lova kod H. heidelbergensisa. Ta otkrića trajno su izmijenila sliku kulturološkog i socijalnog razvoja ranog čovjeka.
Literatura
- ↑ "Homo heidelbergensis". Natural History Museum, London. http://www.nhm.ac.uk/nature-online/life/human-origins/early-human-family/homo-heidelbergensis/index.html Pristupljeno 18. ožujka 2013.
- ↑ "Homo heidelbergensis : Evolutionary Tree information". Smithsonian National Museum of Natural History. http://humanorigins.si.edu/evidence/human-fossils/species/homo-heidelbergensis Pristupljeno 18. ožujka 2013.
- ↑ Mounier, Aurélien; Marchal, François; Condemi, Silvana (2009.). "Is Homo heidelbergensis a distinct species? New insight on the Mauer mandible". Journal of Human Evolution svezak 56 (broj 3): str. 219. – 246.. doi:10.1016/j.jhevol.2008.12.006. PMID 19249816
- ↑ "Evolution of Modern Humans: Homo heidelbergensis". Behavioral Sciences Department, Palomar College. http://anthro.palomar.edu/homo2/mod_homo_1.htm Pristupljeno prosinac 2012.
- ↑ Carretero, José-Miguel; Rodríguez, Laura; García-González, Rebeca; Arsuaga, Juan-Luis; Gómez-Olivencia, Asier; Lorenzo, Carlos; Bonmatí, Alejandro; Gracia, Ana et al. (2012.). "Stature estimation from complete long bones in the Middle Pleistocene humans from the Sima de los Huesos, Sierra de Atapuerca (Spain)". Journal of Human Evolution svezak 62 (broj 2): str. 242. – 255.. doi:10.1016/j.jhevol.2011.11.004. PMID 22196156. Lay summary – ScienceDaily (6. lipnja 2012.)
- ↑ Burger, Lee (prosinac 2007.). "Our Story: Human Ancestor Fossils". The Naked Scientists. http://www.thenakedscientists.com/HTML/content/interviews/interview/833/
- ↑ The Mystery of the Pit of Bones, Atapuerca, Spain: Species Homo heidelbergensis, Institut Smithsonian, pristupljeno 15. prosinca 2011.
- ↑ 8,0 8,1 Mithen, Steven (2006). The Singing Neanderthals, ISBN 978-0-674-02192-1
- ↑ Martínez I, Rosa M, Arsuaga JL, Jarabo P, Quam R, Lorenzo C, Gracia A, Carretero JM et al. (2004.). "Auditory capacities in Middle Pleistocene humans from the Sierra de Atapuerca in Spain". Proceedings of the National Academy of Sciences svezak 101 (broj 27): str. 9976. – 9981.. Bibcode 2004PNAS..101.9976M. doi:10.1073/pnas.0403595101. JSTOR 3372572. PMC 454200. PMID 15213327. //www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC454200/
- ↑ Lozano, Marina; Mosquera, Marina; De Castro, José María Bermúdez; Arsuaga, Juan Luis; Carbonell, Eudald (2009.). "Right handedness of Homo heidelbergensis from Sima de los Huesos (Atapuerca, Spain) 500,000 years ago". Evolution and Human Behavior svezak 30 (broj 5): str. 369. – 376.. doi:10.1016/j.evolhumbehav.2009.03.001
- ↑ 11,0 11,1 Wilkins, Jayne; Schoville, Benjamin J.; Brown, Kyle S.; Chazan, Michael (2012). "Evidence for Early Hafted Hunting Technology". Science svezak 338 (broj 6109): str. 942. – 946.. Bibcode 2012Sci...338..942W. doi:10.1126/science.1227608. PMID 23161998. Lay summary – The Guardian (15. studenog 2012.)
- ↑ Cartmill, Matt and Smith, Fred H. (2009). The Human Lineage. John Wiley & Sons. ISBN 0471214914. http://books.google.com/?id=5TRHOmTUTP4C&pg=PA320&lpg=PA320&dq=zuttiyeh#v=onepage&q=zuttiyeh&f=false Pristupljeno 1. ožujka 2013.
- ↑ A History of Britain, Richard Dargie (2007), str. 8. – 9.
- ↑ 14,0 14,1 The first Europeans – one million years ago
- ↑ http://www.nhm.ac.uk/about-us/news/2012/june/largest-group-of-fossil-humans-are-neanderthals-after-all111416.html
- ↑ Parfitt, Simon A.; Barendregt, René W.; Breda, Marzia; Candy, Ian; Collins, Matthew J.; Coope, G. Russell; Durbidge, Paul; Field, Mike H. et al. (2005.). "The earliest record of human activity in northern Europe". Nature svezak 438 (broj 7070): str. 1008. – 1012.. Bibcode 2005Natur.438.1008P. doi:10.1038/nature04227. PMID 16355223
- ↑ Roebroeks, Wil (2005.). "Archaeology: Life on the Costa del Cromer". Nature 438 (broj 7070): str. 921. – 922.. Bibcode 2005Natur.438..921R. doi:10.1038/438921a. PMID 16355198
- ↑ Parfitt, Simon; Stuart, Tony; Stringer, Chris; Preece, Richard (siječanj - veljača 2006.). "700,000 years old: found in Suffolk". British Archaeology svezak 86. Inačica izvorne stranice arhivirana 28. rujna 2013.. http://www.archaeologyuk.org/ba/ba86/feat1.shtml Pristupljeno 22. svibnja 2014.
- ↑ Good, Clare; Plouviez, Jude (2007). The Archaeology of the Suffolk Coast. Suffolk County Council Archaeological Service. http://www.english-heritage.org.uk/publications/suffolk-rczas-archaeological-service-report/archaeologyofthesuffolkcoast.pdf
- ↑ Kinver, Mark (14. prosinca 2005.). "Tools unlock secrets of early man". BBC News. http://news.bbc.co.uk/2/hi/science/nature/4526264.stm Pristupljeno 16. studenog 2012.
- ↑ Hartmut Thieme, Reinhard Maier (Hrsg.): Archäologische Ausgrabungen im Braunkohlentagebau Schöningen. Landkreis Helmstedt, Hannover 1995.
- ↑ Hartmut Thieme: Die ältesten Speere der Welt – Fundplätze der frühen Altsteinzeit im Tagebau Schöningen. In: Archäologisches Nachrichtenblatt 10, 2005, S. 409-417.
- ↑ Michael Baales, Olaf Jöris: Zur Altersstellung der Schöninger Speere. In: J. Burdukiewicz u. a. (Hrsg.): Erkenntnisjäger. Kultur und Umwelt des frühen Menschen. Veröffentlichungen des Landesamtes für Archäologie Sachsen-Anhalt 57, 2003 (Festschrift Dietrich Mania), S. 281-288.
- ↑ O. Jöris: Aus einer anderen Welt – Europa zur Zeit des Neandertalers. In: N. J. Conard u. a. (Hrsg.): Vom Neandertaler zum modernen Menschen. Ausstellungskatalog Blaubeuren 2005, S. 47-70.
Dodatna literatura
- Sauer, A. (1985.). Erläuterungen zur Geol. Karte 1 : 25 000 Baden-Württ.. Stuttgart
- Schoetensack, O. (1908.). Der Unterkiefer des Homo heidelbergensis aus den Sanden von Mauer bei Heidelberg. Leipzig: Wilhelm Engelmann
- Weinert, Hans (1937.). "Dem Unterkiefer von Mauer zur 30jährigen Wiederkehr seiner Entdeckung" (njem.). Zeitschrift für Morphologie und Anthropologie svezak 37 (broj 1): str. 102. – 113.. JSTOR 25749563
- Rice, Stanley (2006). Encyclopedia of Evolution. Facts on File, Inc.
Vanjske poveznice
- Homo heidelbergensis – Program o čovjekovom podrijetlu Instituta Smithsonian, pristupljeno 22. svibnja 2014.
| ||||||||||||||||||||||||||||||||||||