Pierluigi Casiraghi
| Pierluigi Casiraghi | ||
|---|---|---|
| Država |  Italija
| |
| Osobni podatci | ||
| Puno ime | Pierluigi Casiraghi | |
| Nadimak | Gigi | |
| Rođenje | 4. ožujka 1969. | |
| Visina | 182 cm | |
| Položaj | Napadač | |
| Mlađi uzrasti | ||
| Monza | ||
| Igračka karijera* | ||
| Godina | Klub | Nast. (gol.) |
| 1985. – 1989. 1989. – 1993. 1993. – 1998. 1998. – 2000. |
Monza Juventus Lazio Chelsea |
94 (28) 98 (20) 140 (41) 10 (1) |
| Reprezentativna karijera | ||
| 1988. - 1990. 1991. – 1998. |
Italija do 21 Italija
|
7 (1) 44 (13) |
| Trenerska karijera | ||
| 2002. – 2003. 2003. 2006. – 2010. |
Monza (juniori) Legnano Italija do 21
| |
| Bilješke | ||
|
* Nastupi i (golovi) u profesionalnim klubovima | ||
| Portal o životopisima | ||
| Portal o športu | ||
Pierluigi Casiraghi (Monza, 4. ožujka 1969.) je talijanski nogometni trener te bivši nogometaš i nacionalni reprezentativac.
Karijera
Klupska karijera
Casiraghi je rođen u Monzi gdje je 1985. godine započeo karijeru u tamošnjem istoimenom nogometnom klubu. Tijekom prve sezone klub je ispao u Serie C da bi se 1988. ponovo vratio u Serie B. Već sljedeće godine Casiraghija kupuje torinski gigant Juventus. S klubom je već u debitantskoj sezoni osvojio Kup UEFA i Coppa Italiju da bi 1993. s Juveom bio po drugi puta osvajač Kupa UEFA.
1993. godine igrač s rimskim Lazijem potpisuje petogodišnji ugovor. Najuspješnija sezona ondje bila mu je 1996./97. u kojoj je zabio 14 pogodaka u 28 prvenstvenih utakmica. Tijekom posljednje godine u klubu, Casiraghi je igrao jako malo jer je švedski trener Sven-Göran Eriksson preferirao napadački tandem Alen Bokšić - Roberto Mancini.
Igrača u svibnju 1998. kupuje londonski Chelsea za 5,4 milijuna GBP. U to vrijeme u klubu je postojala talijanska kolonija koju su činili Gianfranco Zola i Roberto Di Matteo dok je Gianluca Vialli imao status igrača-trenera. Već nakon nekoliko tjedana u novom klubu, osvojio je prvi trofej pobijedivši madridski Real u utakmici europskog Superkupa koji se tradicionalno igra u Monte Carlu na monegaškom Stade Louis II.[1]
Ipak, Pierluigi je i u Chelseaju imao malu minutažu te je u dvije godine zabio samo jedan prvenstveni pogodak protiv Liverpoola na Anfieldu (1:1). Također, karijeru u Engleskoj mu je obilježila i teška ozljeda križnog ligamenta tijekom sudara s West Hamovim golmanom Shakom Hislopom. Zbog toga je bio na deset operacija ali se nije uspio vratiti profesionalnom nogometu. Zbog toga je 2000. prekinuo igračku karijeru.[2]
Reprezentativna karijera
Casiraghi je bio član talijanske U21 reprezentacije s kojom je 1990. godine igrao u polufinalu europskog prvenstva koje je održano u Francuskoj. Za Azzure je debitirao 13. veljače 1991. u utakmici bez pogodaka protiv Belgije.
S Italijom je nastupio na Svjetskom prvenstvu 1994. u SAD-u u kojem je reprezentacija izgubila u finalu na jedanaesterce od Brazila.[3] Sam Casiraghi je na turniru odigrao utakmice protiv Norveške[4] i Meksika u skupini[5] te Bugarske u polufinalu.[6]
Drugi i posljednji veći turnir na kojem je nastupio bio je EURO 1996. u Engleskoj gdje je Italija neočekivano ispala u skupini. Pierluigi je u prvoj utakmici protiv Rusije zabio oba pogotka za konačnu pobjedu od 2:1[7] a odigrao je i utakmice protiv Češke[8] i Njemačke[9] (kasnijih finalista turnira).
Svoju posljednju utakmicu u nacionalnom dresu ostvario je 22. travnja 1998. u prijateljskom susretu protiv Paragvaja u Parmi.[10] Domaćin je tada pobijedio s 3:1 dok je Casiraghi ušao u igru u 55. minuti kao zamjena za Christiana Vierija.[10]
Trenerska karijera
Nakon što je jednu sezonu vodio juniore Monze, Casiraghi je u svibnju 2003. postao trener niželigaša Legnana.
24. srpnja 2006. imenovan je izbornikom talijanske U21 reprezentacije gdje je naslijedio Claudija Gentilea dok mu je asistent bio bivši suigrač Gianfranco Zola.[11] S mladom selekcijom je već sljedeće godine nastupio na juniorskom europskom prvenstvu na kojem su Azzurrini ispali već u skupini. Na Olimpijadi u Pekingu 2008., Italija je poražena od Belgije u četvrtfinalu s 3:2.[12]
Pod Casiraghijevim vodstvom, u reprezentaciju je doveden i Mario Balotelli iako ga je u to vrijeme vrbovala i reprezentacija Gane da debitira za njihovu seniorsku momčad.
Posljenje veće natjecanje na kojem je Casiraghi vodio Azzurine bilo je europsko juniorsko prvenstvo 2009. u kojem je mlada reprezentacija stigla do polufinala u kojem ju je s minimalnih 1:0 porazila Njemačka[13] koja je kasnije postala europski prvak.[14]
Nakon neuspjeha za plasman na europsko juniorsko prvenstvo 2011. i Olimpijadu 2012. u Londonu, Pierluigi napušta izborničku klupu[15] a nasljeđuje ga Ciro Ferrara.[16]
Osvojeni trofeji
Klupski trofeji
Reprezentativni trofeji
| Turnir | Trofej | Godina |
|---|---|---|
| Svjetsko prvenstvo u SAD-u | Srebro | 1994. |
Izvori
- ↑ 1998: Poyet strikes late for Chelsea
- ↑ The end for Casiraghi
- ↑ 1994 World Cup: Coming to America
- ↑ 1994 FIFA World Cup USA Italy - Norway 1:0
- ↑ 1994 FIFA World Cup USA Italy - Mexico 1:1
- ↑ 1994 FIFA World Cup USA Bulgaria - Italy 1:2
- ↑ Instinctive Casiraghi helps Italy sink Russia
- ↑ Bejbl completes Italian job for Czechs
- ↑ Italy pay penalty for Germany stalemate
- ↑ 10,0 10,1 1998 MATCHES INTERCONTINENTAL
- ↑ Casiraghi and Zola take on Italy Under-21 roles
- ↑ Italy 3:2 Belgium
- ↑ Clinical Germany set up final rematch
- ↑ Germany claim first Under-21 crown
- ↑ Casiraghi lascia l'Under 21 A Sacchi la scelta dell'erede
- ↑ FERRARA È IL NUOVO TECNICO, PERUZZI VICE: LUNEDÌ IN FIGC LA PRESENTAZIONE
Vanjske poveznice
| |||||||||||||||||||||
