Markantun de Dominis

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Inačica 354988 od 29. studeni 2021. u 06:12 koju je unio WikiSysop (razgovor | doprinosi) (Bot: Automatska zamjena teksta (-{{Commonscat(.*?)}} +))
(razl) ←Starija inačica | vidi trenutačnu inačicu (razl) | Novija inačica→ (razl)
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Monsinjor
Markantun de Dominis
splitski nadbiskup i metropolit
Primas Dalmacije i cijele Hrvatske

Rođen 1560.
Rab
Umro 8. rujna 1624.
Rim
Služba 1602.-1616.
Portal: Kršćanstvo
Portal o životopisima
Naslovnica Dominisove knjige Eurip ili o plimi i oseci mora

Markantun de Dominis (hrv. Marko Antun Domnianić ili Marko Antun Gospodnetić[1][2], Rab, 1560. - Rim, 8. rujna 1624.), hrvatski isusovac, matematičar, fizičar i filozof. Bio je senjski biskup (1600.-1602.), splitski nadbiskup i primas Dalmacije i cijele Hrvatske (1602.-1616.).[3]

Životopis

Rodom je od plemićke obitelji Dominis s otoka Raba, koja po predaji potječe od krčkih knezova Frankapana. Nakon školovanja u isusovačkim kolegijima u Italiji, predavao je retoriku, logiku, filozofiju, matematiku i prirodopis u Bresci i Padovi.[4]

Godine 1596. istupio je iz isusovačkog reda i postao upravitelj senjske biskupije, da bi četiri godine kasnije imenovan njenim biskupom. U Senju se zadržao dvije godine, da bi ga 15. studenog 1602. godine papa Klement VIII. imenovao splitskim nadbiskupom. U Splitu je napisao životno djelo De republica ecclesiastica u kojem se zalaže za dijalog unutar Crkava i njihovo ujedinjenje što ga čini pretečom ekumenizma.[5]

U periodu 1604.-1607. boravio je u Rimu i Veneciji, a potom se vraća u Split gdje piše traktat De radiis visus et lucis in vitris, perspectivis et iride, objavljen u Veneciji 1611. godine. Godine 1615. sukobio se s klerom i drugim biskupima, nakon čega je otišao u Veneciju i odrekao se titule splitskog nadbiskupa (1616.). U Heidelbergu objavio je žestoku kritiku Katoličke Crkve. Iz Njemačke odlazi u Englesku, gdje mu je u Cambridgeu dodijeljen doktorat teologije čime je postao prvi Hrvat koji je na nekom engleskom sveučilištu dobio tu titulu.[6]

U Londonu je 1617. godine objavio prvi svezak knjige De republica ecclesiastica koja uskoro potom dolazi na Index Librorum Prohibitorum. Iste godine držao je predavanja u Oxfordu i Cambridgeu.

Godine 1622., nakon izbora pape Grgura XV. napustio je London i preko Bruxellesa vratio se u Rim. Dvije godine kasnije došao je u sukob sa Inkvizicijom, proglašen je heretikom, te zatočen u dvorac Sant Angelo, gdje je umro prirodnom smrću.[7] Nakon smrti, 20. prosinca je nad njegovim lešom proglašena osuda u crkvi Santa Maria iznad Minerve. Inkvizicijskom je odredbom njegov leš izvađen iz lijesa, provučen ulicama Rima, i javno spaljen u Campo di Fiore, te bačen u Tiber skupa sa njegovim pisanim djelima, 21. prosinca 1624. godine.

Znanstveni doprinos

U 16. stoljeću pokusima je istraživao disperziju bijele svjetlosti i na taj način tumačio pojavu duge. U djelu Euripus seu de fluxu et reflexu maris sententia (1624.) objašnjava da je uzrok plimi i oseki mora utjecaj Sunca i Mjeseca na morske vode.[8] Početkom 18. stoljeća, Newton u svom djelu Optics (1704.) odaje priznanje Dominisu za objašnjenje duge pomoću dvaju lomova i jednog odbijanja svjetlosti na kapljicama kiše.

Bilješke

  1. ↑ Tudjina, Vesna, Ime, prezime i godina rođenja M. A. de Dominisa, u Senjski zbornik 33, 45-50 (2006.)
  2. ↑ HKV
  3. ↑ Markantun de Dominis - amoic.hr
  4. ↑ Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, sv. V., str. 162.
  5. ↑ Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, sv. V., str. 162.
  6. ↑ Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, sv. V., str. 162.
  7. ↑ Markantun de Dominis - amoic.hr
  8. ↑ Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, sv. V., str. 162.

Literatura

Vanjske poveznice

Titule u Katoličkoj crkvi
Prethodnik
Antun de Dominis 		senjski biskup
1600.–1602. 		Nasljednik
Marcello Marchesi
Prethodnik
Ivan Dominik Marcot 		splitski nadbiskup
1602.–1616. 		Nasljednik
Sforza Ponzoni
v • r • u
(Nad)biskupi salonitanski, splitski, makarski i splitsko-makarski
Salonitanski biskupi
Sv. Venancije (250. – 257.) • Sv. Dujam (284. – 304.) • Prim (305. – 325.) • Maksim I. (326. – 346.) • Leontije (365. – 381.) • Gajan (381. – 391.) • Simferij (391. – 405.) • Hezihij (405. – 426.) • Pashazij (426. – 443.) • Cezarij (443. – 460.) • Justin (460. – 473.) • Glicerije (474. – 480.) • Honorije I. (481. – 505.) • Januarije (505. – 510.) • Stjepan (510. – 527.) • Honorije II. (528. – 547.) • Fortinijan (547. – 554.) • Petar (554. – 562.) • Probin (562. – 566.) • Natalij (582. – 592.) • Maksim II. (596. – 610.) • Teodor (610. – 614.)
Makarski biskupi
Stjepan (oko 533.) • Valentin (1320. – 1367.) • Ivan I. (1367. – 1369.) • Jakov (1369. – 1389.) • Ivan II. (1389. – 1445.) • Franjo (1445. – 1472.) • Andrija (1472. – ?) • • • Bartul Kačić-Žarković (1615. – 1645.) • Petar Kačić-Šilje (1646. – 1660.) • Marijan Lišnjić (1664. – 1686.) • Nikola Bijanković (1698. – 1730.) • Stjepan Blašković (1731. – 1776.) • Fabijan Blašković (1777. – 1819.)
Splitski nadbiskupi
Ivan I. Ravenjanin (7. st.) • Petar I. (?) • Marijan (?) • Martin I. (?) • Leon (?) • Petar II. Splićanin (840. – 860.) • Justin (860. – 876.) • Marin (881. – 886.) • Teodozije Ninski (887. – 890.) • Petar III. Splićanin (893. – 912.) • Ivan II. (914. – 925.)
Splitski nadbiskupi
i metropoliti
Ivan II. (925. – 928.) • Januarije II. (?) • Frontinijan (?) • Martin II. (970. – 1000.) • Pavao (1015. – 1030.) • Martin III. (1030.) • Dobralj (1030. – 1050.) • Ivan IV. (1050. – 1059.) • Lovro Dalmatinac (1059. – 1099.) • Krescencije Rimljanin (1100. – 1114.) • Manasses (1112.) • Grgur (1135.) • Gandino Splićanin (1136. – 1158.) • Absalom (1159. – 1161.) • Petar VI. (1161. – 1165.) • Albert kardinal de Morra (1166.) • Gerardo Veronski (1167. – 1175.) • sv. Rajnerije mučenik (1175. – 1180.) • Petar VII. Ugrin (1185. – 1187.) • Petar VIII. (1188. – 1196.) • Bernard I. iz Perugie (1198. – 1217.) • Slavić (1217. – 1219.) • Guncel (1221. – 1242.) • Stjepan (II.) Babonić, bl. (1242. – 1243.) • Toma Arhiđakon Splićanin (1243. – 1244.) • Hugrin (1245. – 1248.) • Ivan V., bp (1248.) • Rogerije iz Apulije (1249. – 1266.) • Ivan VI. (1266. – 1294.) • Jakob Arhiđakon (1294. – 1297.) • Petar IX. (1297. – 1324.) • Belijan (1324. – 1328.) • Dominik Luccari Splićanin (1328. – 1348.) • bl. Peregrin Saksonac (1348.) • Hugolin Branca (1349. – 1388.) • Andrija I. Gualdo (1388. – 1402.) • Marin a Cutheis (1402.) • Peregrin od Aragonije (1403.) • Dujam II. de Judicibus Splićanin (1407. – 1420.) • Petar X. Dišković (1413. – 1426.) • Franjo Malipiero (1427. – 1428.) • Bartol I. kardinal Zabarella (1428. – 1439.) • Jakobin Badoer (1439. – 1451.) • Lovre II. Zanne (1452. – 1473.) • Petar Riario (1473. – 1474.) • Ivan VII. Zanetin (1474. – 1476.) • Petar XI. kardinal Foscari (1476. – 1479.) • Bartol II. Averoldo (1479. – 1503.) • Bernard II. Zanne (1503. – 1514.) • Andrija II. Corner (1527. – 1536.) • Marko Corner (1536.) • Alojzije Michieli (1566. – 1575.) • Ivan Dominik Marcot (1575. – 1602.) • Markantun de Dominis (1602. – 1616.) • Sforza Ponzoni (1616. – 1640.) • Leonard Bondumier (1641. – 1667/8.) • Bonifacije Albani (1668. – 1678.) • Stjepan I. Cosmi (1678. – 1708.) • Stjepan II. Cupilli (1708. – 1720.) • Ivan Krstitelj Laghi (1720. – 1730.) • Antun Kadčić (1730. – 1746.) • Pacifik Bizza (1746. – 1756.) • Nikola Dinarić (1756. – 1765.) • Ivan Luka de Garagnin (1765. – 1784.) • Lelije de Cippiko (1784. – 1807.)
Splitsko-makarski biskupi
Pavao Klement Miošić (1829. – 1837.) • Beninj Albertini, bp (1839.) • Josip Godeassi (1840. – 1843.) • Alojzije Marija Pini (1844. – 1865.) • Marko Kalogjera (1866. – 1888.) • Filip Frano Nakić (1889. – 1910.) • Antun Đivoje (1911. – 1917.) • Juraj Carić (1918. – 1921.) • Kvirin Klement Bonefačić (1923. – 1954.) • Frane Franić (1954. – 1969.)
Splitsko-makarski nadbiskupi i metropoliti
Frane Franić (1969. – 1988.) • Ante Jurić (1988. – 2000.) • Marin Barišić (2000. – )
Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Markantun_de_Dominis&oldid=354988"