Pečuh: razlika između inačica
Nema sažetka uređivanja |
Nema sažetka uređivanja |
||
| Redak 36: | Redak 36: | ||
Od. 1543. do 1686. Pečuh je okupiralo [[Osmansko Carstvo]], i iz tog razdoblja sačuvani su brojni spomenici, poput džamije paše Kazima na trgu ''Széchenyi''. | Od. 1543. do 1686. Pečuh je okupiralo [[Osmansko Carstvo]], i iz tog razdoblja sačuvani su brojni spomenici, poput džamije paše Kazima na trgu ''Széchenyi''. | ||
U pečuški kraj su u 17. stoljeću doselili Hrvati iz skupine Bošnjaka. Trag tog vremena je ime gradske četvrti [[Đukiš]]a<ref name="kapolnapok">[http://kapolnapok.gyukes.hu/programs_HR.pdf ''Dan stanovnika Đukiša 2010. Tradicionalan susret u subotu, prije proštenja Svetog Bartola. Kulturne priredbe u Đukišu. Programi 2010.'']. KápolNapok. Pristupljeno 4. studenoga 2023.</ref> (mađ. ''Gyükés''). 1630. se u povijesnim dokumentima spominju Hrvati na području Pečuha, Pečvara, Mohača i | U pečuški kraj su u 17. stoljeću doselili Hrvati iz skupine Bošnjaka. Trag tog vremena je ime gradske četvrti [[Đukiš]]a<ref name="kapolnapok">[http://kapolnapok.gyukes.hu/programs_HR.pdf ''Dan stanovnika Đukiša 2010. Tradicionalan susret u subotu, prije proštenja Svetog Bartola. Kulturne priredbe u Đukišu. Programi 2010.'']. KápolNapok. Pristupljeno 4. studenoga 2023.</ref><ref>[https://zornicanova.hu/prostenja-u-nekim-hrvatskim-naseljima-u-madarskoj/ ''Proštenja u nekim hrvatskim naseljima u Mađarskoj'']. Zornica nova. 14. kolovoza 2013. Pristupljeno 4. studenoga 2023.</ref> (mađ. ''Gyükés''). 1630. se u povijesnim dokumentima spominju Hrvati na području Pečuha, Pečvara, Mohača i Sigeta. U Pečuhu su imali dvije kolonije, Hrvata iz Bosne i iz Dubrovnika.<ref>Juraj Lončarević: ''Hrvati u Mađarskoj i Trianonski ugovor''. Zagreb : Školske novine, 1993., str. 77.</ref> | ||
Bošnjački Hrvati su jedan tamošnji vinograd nazivali ''Gyukics''. Druga teorija o imenu je da je četvrt dobila ime po srebru, po albanskoj riječi gyümés, što znači srebro. Sumnja se da je ovdje nađena srebrna ruda. Treća teorija je da dolazi iz mađarskog i da znači korijenje. Ovdje je prema tome nekada bila veća šuma, a nakon sječe šuma, panjevi i korijenje mogu dugo ostati u zemlji, čime je obronak postao plodno, ukorijenjeno područje, a odatle bi se moglo skratiti na današnji oblik Gyükes. Riječ je nastala pretvorbom güker (korijen) > gükeres > gükes > güekés. Đukiš se nalazi podno vrha [[Misina|Misine]] do kojeg vodi cesta. | Bošnjački Hrvati su jedan tamošnji vinograd nazivali ''Gyukics''. Druga teorija o imenu je da je četvrt dobila ime po srebru, po albanskoj riječi gyümés, što znači srebro. Sumnja se da je ovdje nađena srebrna ruda. Treća teorija je da dolazi iz mađarskog i da znači korijenje. Ovdje je prema tome nekada bila veća šuma, a nakon sječe šuma, panjevi i korijenje mogu dugo ostati u zemlji, čime je obronak postao plodno, ukorijenjeno područje, a odatle bi se moglo skratiti na današnji oblik Gyükes. Riječ je nastala pretvorbom güker (korijen) > gükeres > gükes > güekés. Đukiš se nalazi podno vrha [[Misina|Misine]] do kojeg vodi cesta. | ||
| Redak 42: | Redak 42: | ||
Kapelica na brdu Bertalan sagrađena je 1749. godine na inicijativu pustinjaka koji je tamo živio. Iznad nje je stijena Bertalan i vidikovac Bertalan. Nekada je to bilo poznato ispraćajno mjesto. Mnogi ljudi iz obližnjih sela hodočastili su u kapelu na dan sv. Bartola. Hrvati su ovaj blagdan zvali ''Bartolovo''.<ref>Timár György: A szentistentisztelet Pécsett a középkorban (patrocinium, titulus ecclasiae) In: Pécs szerepe a Mohács előtti Magyarországon. Font Márta (szerk.) Pécs, 2001. str. 70,-71. </ref> | Kapelica na brdu Bertalan sagrađena je 1749. godine na inicijativu pustinjaka koji je tamo živio. Iznad nje je stijena Bertalan i vidikovac Bertalan. Nekada je to bilo poznato ispraćajno mjesto. Mnogi ljudi iz obližnjih sela hodočastili su u kapelu na dan sv. Bartola. Hrvati su ovaj blagdan zvali ''Bartolovo''.<ref>Timár György: A szentistentisztelet Pécsett a középkorban (patrocinium, titulus ecclasiae) In: Pécs szerepe a Mohács előtti Magyarországon. Font Márta (szerk.) Pécs, 2001. str. 70,-71. </ref> | ||
Hrvati su bili većinom, a snažna i intenzivna državna politika mađarizacije u 19. i poč. 20. stoljeća odnarodila je većinu Hrvata, ali i drugih naroda. Raspadom Austro-Ugarske došlo je u pitanje razgraničenje Kraljevine SHS i Mađarske. Srbi koji su vladali Kraljevinom SHS, bavili su se kako u sastav države uvući Banat, a Hrvati u Bačkoj, Baranji, Podravini i Istri odnosno krajevi gdje su bili većinom nisu bili primarni cilj dovođenja u sastav nove države, nego su služili su kao predmetom trgovine koji se žrtvovalo radi dobitaka za krajeve naseljene Srbima na jugoistoku Panonske nizine, u predratnoj Ugarskoj. Stoga na Pariškoj mirovnoj konferenciji bili su sporedni. Kršnjavi je zabilježio u svojijoj knjizi da je 14. rujna 1919. održan skup 200 baranjskih dobrovoljaca koji su zahtijevali da se nova granica povuče do grebena Mečeka iznad Pečuha, da ne bi 50.000 Hrvata ostalo opet u Mađarskoj. Sastavili su memorandum vladi u Beogradu i Jovanu Cvijiću koji je vršio ispitivanja u ti krajevima. Kršnjavi je zabilježio da su se znakovi prošlosti Hrvata ondje gotovo u potpunosti izgubili. Tek je nešto u tvrtkama nazočno "nečistih" mađarskih naziva, dok su radnici u radionicama većinom Hrvati. Te godine su tamošnji Hrvati i Srbi svjedočili da je u njihovom djetinjstvu, 1870-ih, Pečuh još bio mjesto su većina bili Hrvati, čuo se samo hrvatski, srpski i njemački jezik, dok nakon rata ni njihova djeca ne govore jezik predaka nego samo mađarski. Pojedini djelovi grada zadržali su hrvatske nazive kao Podolje, Zidina, Balo Kanj i sl.<ref>Juraj Lončarević: ''Hrvati u Mađarskoj i Trianonski ugovor''. Zagreb : Školske novine, 1993., str. 68.</ref> Srpske postrojbe bile su [[srpska okupacija južne Mađarske poslije Prvoga svjetskog rata|zaposjele grad]] i u njemu boravile do 1919., nakon čega su na zapovijed samo prepustile grad Mađarskoj. | Hrvati su bili većinom, a snažna i intenzivna državna politika mađarizacije u 19. i poč. 20. stoljeća odnarodila je većinu Hrvata, ali i drugih naroda. Raspadom Austro-Ugarske došlo je u pitanje razgraničenje Kraljevine SHS i Mađarske. Srbi koji su vladali Kraljevinom SHS, bavili su se kako u sastav države uvući Banat, a Hrvati u Bačkoj, Baranji, Podravini i Istri odnosno krajevi gdje su bili većinom nisu bili primarni cilj dovođenja u sastav nove države, nego su služili su kao predmetom trgovine koji se žrtvovalo radi dobitaka za krajeve naseljene Srbima na jugoistoku Panonske nizine, u predratnoj Ugarskoj. Stoga na Pariškoj mirovnoj konferenciji bili su sporedni. Kršnjavi je zabilježio u svojijoj knjizi da je 14. rujna 1919. održan skup 200 baranjskih dobrovoljaca koji su zahtijevali da se nova granica povuče do grebena Mečeka iznad Pečuha, da ne bi 50.000 Hrvata ostalo opet u Mađarskoj. Sastavili su memorandum vladi u Beogradu i Jovanu Cvijiću koji je vršio ispitivanja u ti krajevima. Kršnjavi je zabilježio da su se znakovi prošlosti Hrvata ondje gotovo u potpunosti izgubili. Tek je nešto u tvrtkama nazočno "nečistih" mađarskih naziva, dok su radnici u radionicama većinom Hrvati. Te godine su tamošnji Hrvati i Srbi svjedočili da je u njihovom djetinjstvu, 1870-ih, Pečuh još bio mjesto su većina bili Hrvati, čuo se samo hrvatski, srpski i njemački jezik, dok nakon rata ni njihova djeca ne govore jezik predaka nego samo mađarski. Pojedini djelovi grada zadržali su hrvatske nazive kao Podolje, Zidina, Balo Kanj i sl.<ref>Juraj Lončarević: ''Hrvati u Mađarskoj i Trianonski ugovor''. Zagreb : Školske novine, 1993., str. 68.</ref><ref>Neki su zadržali naziv i danas, kao Zidina {{coord|46.08080134403291|18.23382928812352|display=inline}} </ref> | ||
Srpske postrojbe bile su [[srpska okupacija južne Mađarske poslije Prvoga svjetskog rata|zaposjele grad]] i u njemu boravile do 1919., nakon čega su na zapovijed samo prepustile grad Mađarskoj. | |||
U Pečuhu je 1982. osnovan Ženski pjevački zbor „August Šenoa“. Zbor je vodio kantor-učitelj Ladislav Matušek, pa ga je 10 godina vodila Márta Sándorka-Rohonczi. Danas (2023.) ga vodi Marija Bošnjak. Zbor pjeva hrvatske narodne pjesme skoro svih hrvatskih skupina u Mađarskoj. Uz narodne imaju na repertoaru imaju i crkvene pjesme.<ref name="kapolnapok"/> | U Pečuhu je 1982. osnovan Ženski pjevački zbor „August Šenoa“. Zbor je vodio kantor-učitelj Ladislav Matušek, pa ga je 10 godina vodila Márta Sándorka-Rohonczi. Danas (2023.) ga vodi Marija Bošnjak. Zbor pjeva hrvatske narodne pjesme skoro svih hrvatskih skupina u Mađarskoj. Uz narodne imaju na repertoaru imaju i crkvene pjesme.<ref name="kapolnapok"/> | ||
Posljednja izmjena od 4. studeni 2023. u 03:28
| Pečuh | |||
|---|---|---|---|
  Pečuh | |||
| |||
| Regija | Južno Podunavlje | ||
| Županija | Baranjska | ||
| Mikroregija | Pečuška mikroregija | ||
| Najbliži (veći) grad | Kapošvar | ||
| Površina | 162,61 km2 | ||
| Zemljopisne koordinate | 46°04′15″N 18°13′59″E / 46.070833°N 18.233056°E | ||
| Stanovništvo (2001.) | |||
| - Ukupno | 157.680 (2010.) | ||
| - Gustoća | 965/km² st./km2 | ||
| Pošta | 7600-7636 | ||
| Pozivni broj | 72 | ||
| Službena stranica | http://www.pecs.hu | ||
 | |||
Pečuh (mađarski: Pécs, latinski: Quinque Ecclesiae, njemački: Fünfkirchen, srpski: Pečuj ili Печуј, slovački: Päťkostolie, turski: Peçuy) je grad u južnoj Mađarskoj; peti po veličini. Pored oblika Pečuh, Hrvati u Mađarskoj ga zovu i Pečuj, Pečuv, Peču i Petocrikva [1].
Pečuh se nalazi na obronku planine Mečeka, u blizini granice s Hrvatskom. Oduvijek je bio multikulturalni grad s velikom koncentracijom nacionalnih manjina Hrvata i Podunavskih Švaba koji žive u gospodarskom i kulturnom autonomijom. Pečuh je najveće sveučilišno središte u Mađarskoj s više od 34.000 studenata[2].
Moto grada je: "Grad bez granica".
Povijest[uredi]
Pečuh je jedan od najstarijih gradova u Mađarskoj s naseobinama iz prapovijesti. Na ovom mjestu su početkom 2. stoljeća Rimljani osnovali grad Sopianae, a naseljavali su ga većinom Kelti i Panonci (srodnici Ilira). Do 4. stoljeća postao je glavnim gradom provincije Valeria kao važno središte kršćanstva, poznat kao Quinque Ecclesiae ("pet crkava").
Pod imenom Pechyut se prvi put javlja 1235. godine u jednom dokumentu nakon najezde Mongola, gdje se spominje kao pécsi út (mađarski: put za Pécs). Ime potječe iz slavenskog jezika, a znači "peć", dok na turskom "beş" znači 5 (što aludira na njegov hrvatski naziv Petocrikva). Već u gradskoj povelji iz 1290. godine grad se službeno zove Pécs.
God. 1367., hrvatsko-ugarski kralj, Ludovik I. Anžuvinac, je u Pečuhu osnovao prvo mađarsko sveučilište i jedno od najstarijih u Središnjoj Europi. Za vrijeme biskupa, pjesnika i humanista, Ivana Česmičkog (Janus Pannonius), u 15. stoljeću, Pečuh je bio središtem umjetnosti i kulture.
Od. 1543. do 1686. Pečuh je okupiralo Osmansko Carstvo, i iz tog razdoblja sačuvani su brojni spomenici, poput džamije paše Kazima na trgu Széchenyi.
U pečuški kraj su u 17. stoljeću doselili Hrvati iz skupine Bošnjaka. Trag tog vremena je ime gradske četvrti Đukiša[3][4] (mađ. Gyükés). 1630. se u povijesnim dokumentima spominju Hrvati na području Pečuha, Pečvara, Mohača i Sigeta. U Pečuhu su imali dvije kolonije, Hrvata iz Bosne i iz Dubrovnika.[5]
Bošnjački Hrvati su jedan tamošnji vinograd nazivali Gyukics. Druga teorija o imenu je da je četvrt dobila ime po srebru, po albanskoj riječi gyümés, što znači srebro. Sumnja se da je ovdje nađena srebrna ruda. Treća teorija je da dolazi iz mađarskog i da znači korijenje. Ovdje je prema tome nekada bila veća šuma, a nakon sječe šuma, panjevi i korijenje mogu dugo ostati u zemlji, čime je obronak postao plodno, ukorijenjeno područje, a odatle bi se moglo skratiti na današnji oblik Gyükes. Riječ je nastala pretvorbom güker (korijen) > gükeres > gükes > güekés. Đukiš se nalazi podno vrha Misine do kojeg vodi cesta.
Kapelica na brdu Bertalan sagrađena je 1749. godine na inicijativu pustinjaka koji je tamo živio. Iznad nje je stijena Bertalan i vidikovac Bertalan. Nekada je to bilo poznato ispraćajno mjesto. Mnogi ljudi iz obližnjih sela hodočastili su u kapelu na dan sv. Bartola. Hrvati su ovaj blagdan zvali Bartolovo.[6]
Hrvati su bili većinom, a snažna i intenzivna državna politika mađarizacije u 19. i poč. 20. stoljeća odnarodila je većinu Hrvata, ali i drugih naroda. Raspadom Austro-Ugarske došlo je u pitanje razgraničenje Kraljevine SHS i Mađarske. Srbi koji su vladali Kraljevinom SHS, bavili su se kako u sastav države uvući Banat, a Hrvati u Bačkoj, Baranji, Podravini i Istri odnosno krajevi gdje su bili većinom nisu bili primarni cilj dovođenja u sastav nove države, nego su služili su kao predmetom trgovine koji se žrtvovalo radi dobitaka za krajeve naseljene Srbima na jugoistoku Panonske nizine, u predratnoj Ugarskoj. Stoga na Pariškoj mirovnoj konferenciji bili su sporedni. Kršnjavi je zabilježio u svojijoj knjizi da je 14. rujna 1919. održan skup 200 baranjskih dobrovoljaca koji su zahtijevali da se nova granica povuče do grebena Mečeka iznad Pečuha, da ne bi 50.000 Hrvata ostalo opet u Mađarskoj. Sastavili su memorandum vladi u Beogradu i Jovanu Cvijiću koji je vršio ispitivanja u ti krajevima. Kršnjavi je zabilježio da su se znakovi prošlosti Hrvata ondje gotovo u potpunosti izgubili. Tek je nešto u tvrtkama nazočno "nečistih" mađarskih naziva, dok su radnici u radionicama većinom Hrvati. Te godine su tamošnji Hrvati i Srbi svjedočili da je u njihovom djetinjstvu, 1870-ih, Pečuh još bio mjesto su većina bili Hrvati, čuo se samo hrvatski, srpski i njemački jezik, dok nakon rata ni njihova djeca ne govore jezik predaka nego samo mađarski. Pojedini djelovi grada zadržali su hrvatske nazive kao Podolje, Zidina, Balo Kanj i sl.[7][8]
Srpske postrojbe bile su zaposjele grad i u njemu boravile do 1919., nakon čega su na zapovijed samo prepustile grad Mađarskoj.
U Pečuhu je 1982. osnovan Ženski pjevački zbor „August Šenoa“. Zbor je vodio kantor-učitelj Ladislav Matušek, pa ga je 10 godina vodila Márta Sándorka-Rohonczi. Danas (2023.) ga vodi Marija Bošnjak. Zbor pjeva hrvatske narodne pjesme skoro svih hrvatskih skupina u Mađarskoj. Uz narodne imaju na repertoaru imaju i crkvene pjesme.[3]
God. 1998., UNESCO je Pečuhu dodijelio nagradu "Grad mira" zbog promicanja manjinskih kultura, te tolerancije i prihvaćanja izbjeglica tijekom Domovinskog rata[9].
God. 2010., zajedno s Essenom i Carigradom, Pečuh je proglašen za europski glavni grad kulture.
Obnova gradskih trgova, ulica i pregrađa, knjižnice, koncertnih dvorana i kulturnih centara, traje od kad je gradonačelnik Páva Zsolt preuzeo vlast 30. ožujka 2007. godine[10].
Znamenitosti[uredi]
- PREUSMJERI Predložak:UNESCO – svjetska baština
- Ranokršćanska nekropola Sopianae potječe iz 4. stoljeća, a ima podzemne grobne komore, oslikanih zidova rijetkim kršćanskim temama, i nadzemne memorijalne kapele. Upisana je na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Europi 2000. godine kao spomenik iznimne važnosti koji svjedoči o snazi kršćanske zajednice u provinciji Rimskog Carstva.
- Najbolji pokazatelj povijesti grada je središnji gradski trg Istvána Széchenyija na kojem se nalazi džamija paše Gazi Kazima koja, iako je u 17. stoljeću posvećena za crkvu, na vrhu kupole još ima islamski simbol - polumjesec i zvijezdu. Na trgu se nalaze srednjovjekovna katedrala, te historicističke Hotel Nádor (1846.), gradska vijećnica i zgrada općine.
- Katedrala sv. Bertalana je građena od 11. do 13., a Biskupski dvor je iz 12. stoljeća.
- Sveučilište u Pečuhu potječe iz 1367. godine, i uz njega je i botanički vrt.
- Toranj Barbakán je iz 15. stoljeća.
- Od turske arhitekture tu su: Džamija Jakovali Hasana, ostaci Memi Pašinih kupki i Mauzolej čuda Idris Babe.
- Sinagoga iz 1869. godine
- Poštanski muzej
- Muzej Janusa Pannoniusa
- Muzej renesanse
- Muzej Kosztka Csontváry
- Muzej porculana Zsolnay
- Muzej Victor Vasarely
- Muzej Amerigo Tot
- Hrvatsko kazalište Pečuh
- Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj i
- Kulturno Društvo August Šenoa.
- Kulturna četvrt Zsolnay, na mjestu tvorničkog kompleksa tvornice Zsolnay, poznata po Zsolnayevoj keramici i porculanu.
-
Toranj Barbakan -
Katedrala sv. Bertalana -
Neobarokna crkva na glavnom trgu -
Gradska vijećnica -
Mađarsko narodno kazalište -
Trg Széchenyi s džamijom -
Zsolnay porculan na česmi u Pečuhu
Uprava[uredi]
Pečuh je sjedište Baranjske županije i pečuške mikroregije, ali i sjedište rimokatoličke pečuške biskupije.
U Pečuhu se nalazi jedinica Hrvatske manjinske samouprave u Republici Mađarskoj. Delegat Hrvatske državne samouprave u Mađarskoj za Pečuh ulazi kao predstavnik Baranje. U sastavu od ožujka 2007. je to Mišo Hepp [11].
Promet[uredi]
Važnim je prometnim čvorištem. Iz Pečuha prema jugu vodi željeznička pruga Pečuh – Mohač. Od Pečuha prema zapadu vodi željeznička pruga Velika Kaniža – Pečuh.
Stanovnici[uredi]
Prema popisu iz 2005. godine ima 156.576 stanovnika.
Pečuh je grad u kojem živi i znatan broj Hrvata. Hrvatska manjina ima tu gimnaziju (Hrvatski školski centar Miroslava Krleže u Pečuhu), radio program na Hrvatskom jeziku, Hrvatsko kazalište, Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj i Kulturno Društvo August Šenoa.
Ranokršćansko groblje u Pečuhu uvršteno je u UNESCOv popis mjesta svjetske baštine u Europi.
Poznate osobe[uredi]
Poznate osobe koje su rođene, živjele i radile u Pečuhu.
Poznati Mađari[uredi]
|
Poznati Hrvati[uredi]
Poznati Srbi[uredi]
|
Športska društva[uredi]
- nogometni klub Pécsi MFC
Izvori[uredi]
- ↑ Folia onomastica croatica 14/2005. Živko Mandić: Hrvatska imena naseljenih mjesta u Madžarskoj,
- Preusmjeri Predložak:PDF
- ↑ Mađarsko visoko školstvo (PDF)
- ↑ 3,0 3,1 Dan stanovnika Đukiša 2010. Tradicionalan susret u subotu, prije proštenja Svetog Bartola. Kulturne priredbe u Đukišu. Programi 2010.. KápolNapok. Pristupljeno 4. studenoga 2023.
- ↑ Proštenja u nekim hrvatskim naseljima u Mađarskoj. Zornica nova. 14. kolovoza 2013. Pristupljeno 4. studenoga 2023.
- ↑ Juraj Lončarević: Hrvati u Mađarskoj i Trianonski ugovor. Zagreb : Školske novine, 1993., str. 77.
- ↑ Timár György: A szentistentisztelet Pécsett a középkorban (patrocinium, titulus ecclasiae) In: Pécs szerepe a Mohács előtti Magyarországon. Font Márta (szerk.) Pécs, 2001. str. 70,-71.
- ↑ Juraj Lončarević: Hrvati u Mađarskoj i Trianonski ugovor. Zagreb : Školske novine, 1993., str. 68.
- ↑ Neki su zadržali naziv i danas, kao Zidina 46°04′51″N 18°14′02″E / 46.08080134403291°N 18.23382928812352°E
- ↑ Pečuh, grad mira, Intervju s gradonačelnikom Zsoltom Pavom, 4. travnja 1998. Posjećeno 1. listopada 2010.
- ↑ http://www.peh.hu/index.php?tid=4&act=show&cid=625&o=1 Što je izgrađeno u Pečuhu do sada], sa www.peh.hu, 8. svibnja 2009.; posjećeno 1. listopada 2010. (mađ.)
- ↑ ÖRF Odibrani delegati za Državnu samoupravu, 5. ožujka 2007.
Vanjske poveznice[uredi]
- Pécs (na hrvatskom)
- (mađ.) Pécs
- Glas Koncila broj 40 (1737) Hrvatska nazočnost u "gradu s pet crkava", 7. listopada 2007.
- Pečuški portal Građevine u Pečuhu
| ||||||||||||||||||||
Nedovršeni članak Pečuh koji govori o gradu u Europi treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima uređivanja Hrvatske internetske enciklopedije.