Razlika između inačica stranice »Mijo Mandić«
(Bot: Automatski unos stranica) |
m (bnz) |
||
| Redak 1: | Redak 1: | ||
Mijo Mandić''' (mađ: Mándity Mihály) ([[Kaćmar]], [[Mađarska]], [[12. rujna]] [[1857.]] - [[Subotica]], [[9. siječnja]] [[1945.]]) je [[Bačka|bački]] [[hrvatska književnost|hrvatski]] novinar, učitelj i književnik. Počasni je građanin grada Subotice.<ref name="nadanašnjidan">[http://radiosuboticadanas.info Radio Subotica, program na hrvatskom] [[Lazar Merković]]: Na današnji dan, 12. rujna. Pristupljeno 12. rujna 2012.</ref> | |||
Pisao je [[pripovjetka|pripovjetke]] i povijesne [[novela|novele]]. Pisao je i molitvenike i udžbenike, a pamti ga se i kao autora hrvatsko-mađarskog [[rječnik]]a [[1880.]]. <br /> | Pisao je [[pripovjetka|pripovjetke]] i povijesne [[novela|novele]]. Pisao je i molitvenike i udžbenike, a pamti ga se i kao autora hrvatsko-mađarskog [[rječnik]]a [[1880.]]. <br /> | ||
Trenutačna izmjena od 07:07, 19. ožujka 2022.
Mijo Mandić (mađ: Mándity Mihály) (Kaćmar, Mađarska, 12. rujna 1857. - Subotica, 9. siječnja 1945.) je bački hrvatski novinar, učitelj i književnik. Počasni je građanin grada Subotice.[1]
Pisao je pripovjetke i povijesne novele. Pisao je i molitvenike i udžbenike, a pamti ga se i kao autora hrvatsko-mađarskog rječnika 1880..
Bio je učenikom i ideološkim sljedbenikom hrvatskog preporoditelja u Bačkoj, Ivana Antunovića.[2]
O Mandiću
Rodio se u Kaćmaru, u ugarskom dijelu Austro-Ugarske.
Osnovno i srednje školovanje je imao u rodnom Kaćmaru. U daljnjem obrazovanju mu je znatno pomogao preporoditelj bačkih Hrvata Ivan Antunović.
Kulturni rad
Mijo Mandić je bio pokretačem, urednikom i suradnikom časopisa i dnevnika Nevena, kojeg je pokrenio 15. siječnja 1884. u Baji.
Drugi veliki pravac njegovog djelovanja u području kulture je bila borba za uvođenje hrvatskog jezika u škole, čime je navukao neprijateljski stav ondašnje ugarske vlasti.
Prosvjetne vlasti su išle dotle, da su mu 1892. uvjetovale dobivanje radnog mjesta u struci u Subotici time da se mora odreći uređivanja Nevena, lista kojeg je on pokrenuo osam godina prije. Zbog potrebe za pouzdanijim radnim mjestom, ali ne htjevši izdati interese svog naroda, prihvatio je ponudu, ali u stvarnosti je nastavio biti urednikom u Nevenu. [3]
Kasnije je bio i suradnikom i urednikom subotičkog lista na mađarskom Szabadka és Vidéke.
Surađivao je i sa Subotičkom Danicom (za koju je pisao i pod pseudonimima).
Pripadao je struji intelektualaca među bunjevačkim Hrvatima (među ostalima su bili i Kalor Milodanović i Nikola Kujundžić), koja je smatrala da podunavski Hrvati trebaju formirati svoj književni standard utemeljen na štokavskoj ikavici. Argumentirao je to time da su tim jezikom pisali najveći dalmatinski, slavonski i podunavski pisci, kao što su primjerice Bartol Kašić, Matija Relković i Emerik Pavić [4].
Bio je sudionikom akcije 1913. godine, u kojoj je sa Pajom Kujundžićem, Blaškom Rajićem, Stipanom Vojnićem-Tunićem i drugima poduzeo da se otvori privatna škola na hrvatskom jeziku. Išli su sa zahtjevom otvaranja privatne škole, iz razloga što ugarske vlasti, koje su vodile snažnu asimilatorsku politiku (posebice snažnu prema bunjevačkim Hrvatima), nisu uopće kazivale namjeru otvaranja državnih škola na hrvatskom jeziku. Isto je učinjeno, s druge strane, i zbog problema koje su Hrvati Bunjevci imali sa susjedima Srbima, čijim je kulturnjačkim krugovima, zadojenih velikosrpstvom, bilo važnije širenje nametanje srpske ideje, nego pomoć susjedima Hrvatima u kulturnoj i jezičnoj emancipaciji ("... novosadska "Zastava" prebacuje Srbima oko Matice srpske, što se nije povela propaganda među Bunjevcima da bi se priznali za Srbe"[5]).
Nakon 1918., jedno je vrijeme bio školskim nadzornikom i ustrojiteljem nastave za niže školstvo u Subotici.
Spasio i sačuvao veliki dio građe nekadašnjeg bibliotičko-muzejskog udruženja, kad su ga za to zadužili 1918 g. Poslije je postao direktor današnje Gradske knjižnice.[6]
1938. je godine proglašen za počasnog građanina Subotice.[7]
Književni rad
Svojim djelima je ušao u antologiju proze bunjevačkih Hrvata iz 1971., sastavljača Geze Kikića, u izdanju Matice hrvatske.
Djela
- Bunjevačko plemstvo (prilog u Subotičkoj Danici)
Izvori
- Geza Kikić: Antologija proze bunjevačkih Hrvata, Matica Hrvatska, Zagreb, 1971.
- ↑ Radio Subotica, program na hrvatskom Lazar Merković: Na današnji dan, 12. rujna. Pristupljeno 12. rujna 2012.
- ↑ Radio-Subotica Sjećanje na Iliju Kujundžića i Miju Mandića
- ↑ Radio Subotica Borba za materinji jezik u školama prije 100 godina, 5. ožujka 2008.
- ↑ Centar za politološka istraživanja Robert Skenderović: Uloga jezika u nacionalnim integracijama Hrvata i Srba u ugarskom Podunavlju
- Preusmjeri Predložak:PDF
- ↑ Matija Poljaković: Pregled povijesti Hrvata Bunjevaca, Subotička Danica, 1971.
- ↑ Gradski muzej u Subotici - povijest muzeja autor teksta Peter Ric
- ↑ Otvorena izložba Počasni građanin Subotice Mijo Mandić, Udruga novinara Croinfo, rujan 2015., pristupljeno 20. travnja 2016.
Vanjske poveznice
- Hrvatski iseljenicki zbornik 2004. Glasila - novine u bačkih Hrvata
- Croatia.ch Povijest hrvatskog plemstva u Bačkoj
- Croatica.hu Glasnik
- Oktatási és Kulturális Minisztérium Okvirni program hrv. jezika i književnosti za dvojezične škole
- Bunjevačke Školovanje uz Antunovićevu podrušku
- Preusmjeri Predložak:PDF
Nedovršeni članak Mijo Mandić koji govori o hrvatskom književniku iz Mađarske treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima uređivanja Hrvatske internetske enciklopedije.