Razlika između inačica stranice »Anatole France«
(Bot: Automatski unos stranica) |
m (izbriši nepotrebne poveznice) |
||
Redak 41: | Redak 41: | ||
* '''''"[[Život u cvatu]]"''''' | * '''''"[[Život u cvatu]]"''''' | ||
{ | { | ||
{{Nobelova nagrada za književnost}} | {{Nobelova nagrada za književnost}} |
Inačica od 09:08, 2. ožujka 2022.
- PREUSMJERI Predložak:Infookvir književnik
Jacques Anatole François Thibault, poznatiji pod pseudonimom Anatole France (Pariz, 16. travnja 1844. - Saint-Cyr-sour-Loire, 12. listopada 1924.) francuski je književnik i Nobelovac.
Rođen u obitelji poznatog pariškog knjižara, rano ulazi u svijet knjiga, među kojima će kao književnik i bibliotekar provesti sav svoj život. Afera Alfred Dreyfus, u kojoj se oštro založio za reviziju procesa, znači prekretnicu u njegovu životu i stvaranju - izlazi iz knjiške izolacije, pristupa socijalistima i prelazi na ideološki angažiranu književnost.
U prvom razdoblju svog književnog rada France je prije svega estet i deletant, te objavljuje stihove u duhu Parnasa, impresionističke kritike i romane, u kojima, bez obzira tretira li suvremenu ("Zločin Silvestra Bonnarda", 1881.) ili povijesnu tematiku ("Thaïs", 1890., "Pečenjarnica kraljice Pédauque", 1893. i dr), dominira skepticizam i esteticizam.
Nakon Dreyfusove afere daje oštru društvenu kritiku u "Suvremenoj historiji"' i u nizu filozofsko-satiričkih romana ("Otok pingvina", 1908., "Bogovi žeđaju", 1912., "Pobuna anđela", 1914.). Napisao je i nekoliko djela autobiografskog karaktera ('"Knjiga moga prijatelja"', 1885., '"Mali Pierre"', 1918. i dr.).
Mada nije nikad postigao široku popularnost, France je bio jedan od najistaknutijih književnika na razmeđu stoljeća i glas svijesti svoje generacije, a skepticizmom, duhovitošću i ironijom, rafiniranim smislom za ljepotu i izvanrednim stilom, privlači i danas intelektualnu književnu publiku.
Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost za 1921. godinu.
Ostala djela:
{