Bošnjačko-hrvatski sukob: Livno

Livno

Bošnjačko-hrvatski sukob u Livnu i okolici nije se osjetio, zbog pravodobne točne informacije koje su dobile hrvatske snage i pravovremene reakcije.

Situacija pred akciju

Mnogi Muslimani u Livnu su početkom rata mislili da će JNA za koji mjesec ući u grad i držali se politike "da to nije njihov rat". Rat su kao i drugdje dočekali potpuno nenaoružani. Prve i najžešće napade na Livno dočekali u podrumima nadajući se dolasku JNA. Posljedica držanja te skupine Muslimana jest jakost Udbe koja je bila infiltrirana i među Hrvate. Pouzdanička mreža bila je jaka među Srbima. Livanjska UDBA posjedovala je popise preko kojih je distribuirala oružje preko SDS-a i organizirala pomagače JNA na Kupres. Projugoslavenska skupina Muslimana potajice je surađivala sa Srbima. U ratu je ta skupina slala neprijatelju podatke hrvatskih položaja. Raketiranje odašiljača na Tušnici 1992. primjer je da su neki ljudi odavali podatke neprijatelju. Ipak, mnogi su Muslimani ostali prohrvatski. Muslimani koji su bili u HVO i pogotovo oni koji su bili u HOS-u bili su provjereni ljudi i ostali su s Hrvatima do kraja. Nakon napada JNA na grad indiferentni, neopredijeljeni i zavedeni Muslimani shvaćaju što se zbiva i priključuju se u HVO. HVO ih je rasporedio na pasivne crte obrane, poput 5. sektora gdje nije bilo borbe. Taj sektor na Cincaru nije bez veze dodijeljen, jer su ti Muslimani bili nepouzdani i kolebljivi sve do zadnjeg dana kada je počeo srpski napad na Rujane i Čelebić. Nakon što je priveden velik broj sumnjivih Srba te nešto manji broj sumnjivih Muslimana, srpski osvajač nije više granatirao s točnošću hrvatske položaje. Mirni odnosi Hrvata i Muslimana bili su sve do uoči akcije razoružanja.

Do proljeća 1993. odnosi Hrvata i Muslimana bili su izvrsni, a tada su smijenjenu lokalni vođe SDA naklonjeni Hrvatima i dovedeni neki drugi ljudi. Još je srpnja 1993. godine situacija bila da nije bilo sukoba između Hrvata i Bošnjaka na području Livna. Livanjska brigada HVO tad je imala oko 4.200 ljudi, od čega je bilo oko 900 Bošnjaka.

Hrvatski obavještajci su doznali za muslimanske planove o napadu na Livno iz smjera Bugojna ili Uskoplja i pričuvne planove o uspostavi muslimanske enklave pod zaštitom Unprofora. S obzirom na loša iskustva izdaje Muslimana i udara s leđa kao što se dogodilo u Bugojnu, Mostaru (ubijanje suboraca Hrvata na spavanju u vojarni) i još nekim mjestima. Muslimanski vođe računali su na faktor iznenadenja kojim su se poslužili u tim gradovima, gdje su saveznike Hrvate sredili nespremne,

Datoteka:Početak sukoba.jpg

Početak bošnjačko-hrvatskog sukoba. Krajnje lijevo - Livno. Između Livna i Bugojna rijetko naseljeno kupreško područje. Desno su Bugojno, dio Uskoplja te Rama pod stalnim muslimanskim napadima.

Na razoružavanje se pristalo kada su otkriveni planovi ABiH o napadu prema Livnu od smjera Bugojna/dijela Uskoplja pod kontrolom ABiH, pri čemu su odmetnuti livanjski Muslimani iz HVO-a trebali dati podršku. Pričuvni plan je bio da u slučaju da ne uspije spajanje s Bugojnom, da se drži Gornji grad, u kojem živi većina Bošnjaka u Livnu, i dio prema Cincaru te da se uz pomoć međunarodnih snaga uspostavi zaštićena zona. Taj plan je bio da UNPROFOR u Gornjem gradu napravi tampon zonu poput one u Uskoplju i tako dobije svoju "Opštinu". Scenaristi te ideje su te odmetnute Muslimane uvjerili u čekanje pravog trenutka za akciju, a da se dotad oslanjaju na HVO u logistici i naoružanju i prave "tihe zalihe" za poslije. Poslije razoružavanja nađena su ta skladišta.

Za razliku od ABiH, HVO nije bio fingirano multietnički, nego je do tada bio vojna formacija u BiH s najvećim brojem pripadnika drugih nacionalnosti u usporedbi s muslimanskom ABiH i srpskom VRS. U operativnom području sjeverozapadne Hercegovine značajniji postotak Muslimana bio je u brigadama Petar Krešimir IV. iz Livna, Rame i Prozora. Brigada Rama početkom lipnja 1993. imala je u svojem sastavu 23,3% Muslimana, livanjska brigada Petar Krešimir IV 24,85% Muslimana, a brigada Kralj Tomislav iz Tomislavgrada, Kupresa i Posušja 9,69% Muslimana.

Akcija

Prikaz oslobađanja Kupresa u listopada-studenoga 1994. godine u vojnoj suradnji HVO i ABiH, nakon kraja neprijateljstava. Slika pokazuje operativnu blizinu Livna Bugojnu, izloženost srpske obrane na Kupresu kao i veći muslimanski interes stvaranja operativne dubine prema saveznicima Hrvatima preko Kupresa gdje je vrlo malo Muslimana (8,33% 1991.) rastežući si linije opskrbe uz izlaganje bokova prema VRS, nego oslobađanje znatno bližeg naseljenijeg i bliskijeg, većinski muslimanskog Donjeg Vakufa (55,03% 1991.), gdje bi brzina i kvaliteta opskrbe i mogućnost topničke potpore mnogo veća.

Akcija razoružavanja u Livnu i okolici pokazala je točnost obavijesnih procjena. Stoga su zbog vojno-političke situacije na drugim područjima hrvatske snage bile prisiljene izvesti akciju razoružavanja radi spriječavanja sukoba. Akciji razoružavanja prethodio je sastanak s hrvatskim i bošnjačkim političkim predstavnicima. Trebalo je biti dogovoreno izvršenje demobilizacije i predaje naoružanja bez upotrebe sile, ali sastanak je završio bez uspjeha. Prvi znaci opravdane sumnje bilo je muslimansko skidanje oznaka HVO, a stavljanje "ljiljana" pa je HVO postupio po obrascu "mi naoružali, mi razoružali".

Akcija razoružavanja bošnjačkih pripadnika Hrvatskog vijeća obrane u selima livanjske okolice sprovedena je u Grborezima 21. srpnja 1993. godine te nešto prije u Guberu i Komoranima. Zadaća se svela na to da je Muslimanima pročitan proglas o razoružavanju. Većina stanovništva bila je upoznata sa razoružavanjem. Razoružavanje je mirno proteklo u selima Guber i Komorani, te u Grborezima sve do jednih kuća oštećenih. Ondje je otvorena vatra na HVO. Nakon pucnjave pronađene su dvije osobe u zasjedi te puškomitraljez.

Razoružani Bošnjaci prevezeni su autobusom u selo Orguz. Zapovjednik HVO je otišao do autobusa i rekao vojsci da dobro pripaze da netko ne bi došao i pobio razoružane Bošnjake. Nakon Grboreza, zapovjednik HVO Andabak krenuo je na pregovore u Livnu. Razoružavanje u Gornjem gradu i na još nekim lokacijama nije prošlo bez žrtava. Muslimani su se povukli u Gornji grad i uspostavili svoju kontrolnu točku i nitkome nisu dali ući i tako je trajalo par dana. Kriza nije potrajala dugo. Okončala je isti dan. U pregovorima za predaju Muslimani su prvo tražili da UNPROFOR dođe kao "tampon zona", što je bio scenarij sličan onom u Hrvatskoj gdje je JNA dolazila kao "tampon zona" između hrvatskih snaga i pobunjenih Srba. Odmetnicima su odbijeni zahtjevi i dat im je ultimatum za predaju. Bilo je kratko puškaranje. Muslimani su ušli i u hrvatske kuće iz kojih su pucali po HVO-u. Borbe su trajale pola dana. Muslimani su ubili dvojicu pripadnika HVO-a. Pucali su s vodovoda i ubili policajca. Poginulo je nekoliko muslimanskih odmetnika. Muslimani su na kraju prihvatili ultimatum i predali svoje oružje Hrvatskom vijeću obrane i poslije sukoba nije bilo. Razoružani Muslimani sprovedeni u lokalne škole. Osobno su razdužili oružje HVO. Nitko nije u tim smještajima ubijen i nitko od zatvorenih nije boravio duže u njima od dva mjeseca.

Nakon razoružanja Muslimana u Gornjem gradu u Livnu pronađene su nesrazmjerno veće količine oružja i streljiva nego što ih je po operativnim i strateškim potrebama trebalo biti ondje. Nađena su cijela tajna skladišta te postavljena bomba blizu stožera HVO.

Srpnja 1993. livanjska brigada je zbog te sigurnosne akcije ostala bez 750 pripadnika zbog razoružavanja Muslimana. Hrvatski zapovjednici poslije rata izloženi su pritiscima raznim suđenjima.

Druge lokacije

Akcija razoružavanja sprovedena je istih dana u Livnu i Tomislavgradu. Kap koja je prelila čašu bio je pad Bugojna. U Tomislavgradu su Muslimani postrojeni kod stare gimnazije i kod robne kuće. U isto vrijeme doznalo se da u Livnu nisu htjeli predati oružje. Razoružanje je sprovedeno i u Stocu i Čapljini, gdje su razoružani i pozatvarani pripadnici ABiH odmah po početku izgreda u Mostaru, dok Muslimani u HVO i civili nisu dirani sve do pada Bijelog Polja 30. lipnja, nakon čega se i njih uzelo pod nadzor i stavilo u posebni smještaj.

Izvori

Bošnjačko-hrvatski sukob
Sukob po bojištima		Sukobljeni		Vojne snage		Vođe
Mostar i dolina Neretve Dolina Neretvice i Konjic Jablanica Prozor-Rama, Uskoplje i Bugojno Dolina Lašve Kreševo Kiseljak Fojnica Kakanj i Vareš Maglaj i Zavidovići Zenica i Žepče Livno Sarajevo		Hrvatska Republika Herceg-Bosna Republika Bosna i Hercegovina		HVO ~50.000 vojnika Armija RBiH ~80.000 vojnika		Mate Boban (Predsjednik HR Herceg-Bosne) Bruno Stojić (Ministar obrane HR Herceg-Bosne) Glavni stožer Hrvatskog vijeća obrane (Zapovjednici: Milivoj Petković i Slobodan Praljak) Valentin Ćorić (Zapovjednik vojne policije HVO-a) Alija Izetbegović (Predsjednik R. Bosne i Hercegovine) Sefer Halilović (Zapovjednik Armije RBiH 1992.-1993.) Rasim Delić (Zapovjednik Armije RBiH 1993.-1995.) Arif Pašalić (Zapovjednik 4. korpusa Armije RBIH) Ratni zločini Armije RBiH nad Hrvatima u Domovinskom ratu