Boris I.: razlika između inačica

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Skoči na: orijentacija, traži
m Bot: Automatska zamjena teksta (-{{Commonscat(.*?)}} +)
m bnz
 
Nije prikazana jedna međuinačica
Redak 1: Redak 1:
<!--'''Boris I.'''-->{{Monarh
{{Infookvir monarh
| ime                  = Boris I.
| ime                  = Boris I.
| slika                = [[Slika:Boris Mihail.jpg|170px|Mihael Boris I.]]
| slika                = [[Slika:Boris Mihail.jpg|170px|Mihael Boris I.]]

Posljednja izmjena od 30. travanj 2022. u 02:06

Boris I.
Mihael Boris I.
Knez Bugarske
Supruga Marija
Djeca
Vladimir
Simeon
Ana
Otac Presijan I.

Boris I., poznat i kao Mihael Boris I. (?, oko 830.Preslav, 2. svibnja 907.), bugarski knez (852.-889.) iz klana Dulo. U pravoslavnoj crkvi štuje se kao Sveti Car Mihael Boris I.[1] Kršteno ime Mihael dobio je po svom kumu, bizantskom caru Mihaelu III. ( 842.-867.). Tijekom njegove vladavine u Bugarskoj je započelo pokrštavanje stanovništva te su državi dani čvrsti temelji za razvoj i napredovanje.

Životopis

Naslijedio je prijestolje nakon smrti oca Presijana I. 852. godine. Ratovao je s Grcima te je uspio zauzeti dio Makedonije. Nakon toga je ratovao sa Srbima, Hrvatima i Francima, ali bez uspjeha. Isprva je imao diplomatske kontakte s rimskim papom, ali je naposljetku, 864. godine, prihvatio je kršćanstvo pod pokroviteljstvom bizantskog cara Mihaela III. Nakon što je Boris i dio plemstva prihvatio kršćansku vjeru, izbio je ustanak u Bugarskoj, koji je Boris ugušio tako što je ubio pedeset i dvoje velikaša zajedno s njihovim obiteljima.[2]

Poslije propalih pregovora s patrijarhom Focijem I. o statusu bugarske Crkve, Boris se okrenuo papi Nikoli I. (858.-867.) koji je na to poslao svoje izaslanstvo u Bugarsku. Kada su propali pregovori s papom Hadrijanom II. (867.-872.), Boris se opet okrenuo Carigradu. Godine 870. Bizant mu je dopustio osnivanje samostalne bugarske arhiepiskopije. Godine 886. pružio je utočište Klementu, Naumu i Angelariusu, učenicima Ćirila i Metoda, protjeranima iz Moravske.

Godine 889. odrekao se prijestolja koje je prepustio sinu Vladimiru i povukao se u samostan. Međutim, kada je Vladimir stao na čelo pobune protiv kršćanske vjere, vratio se u aktivnu politiku, svrgnuo Vladimira s prijestolja i dao ga oslijepiti te je prijestolje predao trećem sinu, Simeonu I. Velikom (893.-927.).[3] Nakon toga, vratio se u samostan i umro kao redovnik.[4]

Bilješke

Vanjske poveznice