Focije I. (grč. Φώτιος, Phōtios; Carigrad, oko 820. – Bordi u Armeniji, 6. veljače 893.) bio je od 858. do 867. i od 877. do 886. carigradski patrijarh.[1] Općenito ga se drži najmoćnijim i najutjecajnijim carigradskim patrijarhom nakon Ivana Zlatoustog. U pravoslavnim crkvama štuje se kao svetac.
Životopis
Malo je poznato o njegovu porijeklu ili obitelji, osim da je bio u rodu s patrijarsima Tarasijem i Ivanom VII. Gramatikom. Bizantski pisci izvješćuju kako mu je car Leon VI. jednom ljutito rekao da sliči Hazaru, no nije jasno je li to bila samo općenita uvreda ili ukazuje i na Focijevo etničko porijeklo.
Ubrzo nakon dovršetka obrazovanja, Focije je postao učitelj gramatike, retorike, teologije i filozofije, a uspon u karijeri vjerojatno mu je omogućilo vjenčanje njegova brata, Sergija, s Irenom, sestrom carice Teodore. Focije je postao zapovjednik straže, potom i glavni carski tajnik (grč. prōtasēkrētis). Jednom je sudjelovao i u posebnom izaslanstvu koje je pošlo među Arape.
Sukob između patrijarha Ignacija i bizantskog namjesnika Bardasa, koji je vladao umjesto svoga nećaka Mihajla III., oko Bardasova vjenčanja s vlastitom snahom, doveo je do uhićenja i svrgavanja patrijarha, te Focijeva uspona. U šest dana Focije je 858. zaređen za svećenika, a potom i episkopa kako bi preuzeo službu patrijarha.
Ignacije je odbio priznati svoje svrgavanje, a njegovi su se istomišljenici utekli rimskome papi, Nikoli I. Kad je 863. Nikola anatemizirao Focija, a ovaj odgovorio izopćenjem Nikole, došlo je do prvog raskola između istočne i zapadne Crkve. Stanje je dodatno bilo otežano pitanjem papinske vlasti nad čitavom Crkvom i sukobom oko jurisdikcije u novoobraćenoj Bugarskoj.
Ubojstvom Focijeva zaštitnika, Bardasa, 866., i cara Mihajla III., 867., došlo je do promjena. Na prijestolje stupa Bazilije I. Makedonac, te svrgava Focija, jer je novi car nastojao sklopiti savez s papom. 876. Focije je ponovno pozvan u Carigrad kako bi odgajao carevu djecu. Smrću Ignacija, u listopadu 877., Focije ponovno postaje patrijarh.
Na Četvrtom carigradskom saboru (879. – 880.), kojega ne priznaje zapadna Crkva, Focije je i službeno vraćen u službu patrijarha. U vrijem sukoba između cara Bazilija I. i njegovog nasljednika Leona VI. Mudrog, Focije je zastupao Bazilijevu stranu, pa je, po Bazilijevoj smrti, morao poći u izgnanstvo u manastir Bordi u Armeniji. Otada o njemu više nema povijesnih podataka, pa tako ni točnog datuma njegove smrti, premda se u tradiciji drži da je umro 6. veljače 893.
Značenje
Za pravoslavlje Focije je uvijek bio simbol suprotstavljanja rimskim papama, dok je za katolike simbol raskolnika. Znanstvenici se danas slažu da je Focije bio osoba vrlo kreposnog života i velikih talenata, te pravi intelektualac. Sam papa Nikola I. spominje Focijeve »velike kreposti i opće znanje.«
Pravoslavna Crkva slavi Focija kao sveca, a blagdan mu je 6. veljače (19. veljače, prema gregorijanskom kalendaru ako dotična Crkva rabi julijanski kalendar).
Djela
Među najznačajnija Focijeva djela pripada Myriobiblon, zbirka izvadaka i sažetaka iz 280 knjiga klasičnih autora. Djelo je danas velikim dijelom izgubljeno.
Leksikon, koji je nastao nakon Myriobiblona, vjerojatno je djelo njegovih učenika, a namjena mu je bila olakšati čitanje starih klasičnih i svetih pisaca, čiji je vokabular i jezik bio zastario. Jedini je rukopis ovog djela Codex Galeanus koji se nalazi u knjižnici »Trinity Collegea« u Cambridgeu.
Najznačajnije teološko djelo svakako je Amfilohija, zbirka 300 pitanja i odgovora o težim odlomcima Svetog pisma.
Vidi još
Izvori i bilješke
- ↑ White, Despina Stratoudaki. "The Life of Patriarch Photios". Patriarch Photios of Constantinople, His Life, Scholarly Contributions, and Correspondence, Together with a Translation of Fifty-two of His Letters. ISBN 978-0-91658626-3. http://www.photius.com/photios/photios15.html Pristupljeno 3. siječanj 2014.