John od Gaunta, 1. vojvoda od Lancastera

John od Gaunta, 1. vojvoda od Lancastera
Portret koji je oko 1593. naručio Sir Edward Hoby za dvorac Queenborough, vjerojatno zasnovan na Gauntovu nadgrobnom spomeniku. Njegov tabard prikazuje kraljevski grb Kastilje i Leona, uz grb Plantageneta s heraldičkim razlikovanjem.
Vojvoda od Lancastera
Vladavina	13. studenoga 1362. – 3. veljače 1399.
Nasljednik	Henry Bolingbroke
Vojvoda od Akvitanije (kao John II.)
Vladavina	2. ožujka 1390. – 3. veljače 1399.
Prethodnik	Rikard II.
Kastiljski kralj (pretendent)
Pretendent	29. siječnja 1372. – 8. srpnja 1388.
Rođenje	6. ožujka 1340. Ghent, Flandrija
Smrt	3. veljače 1399. dvorac Leicester, Leicestershire, Engleska
Pokop	Stara katedrala sv. Pavla, London
Supruga	Blanche od Lancastera (vj. 1359., u. 1368.) Konstancija Kastiljska (vj. 1371., u. 1394.) Katherine Swynford (vj. 1396.)
Potomstvo više...	Filipa, portugalska kraljica Elizbaeta, vojvotkinja od Exetera Henrik IV., kralj Engleske John Beaufort, 1. grof od Somerseta Katarina, kastiljska kraljica Henry Beaufort Thomas Beaufort, vojvoda od Exetera Joan Beaufort, grofica od Westmorlanda
Dinastija	Plantagenet (po rođenju) Lancaster (osnivač)
Otac	Eduard III., engleski kralj
Majka	Filipa Hainaultska
Opći životopisni podatci Opis vojnoga službovanja Godine u službi 1367.–1388. Ratovi Stogodišnji rat Kastiljski građanski rat Važnije bitke * opsada Limogesa (1370.) Chevauchée iz 1373. opsada Saint-Maloa (1378.) bitka kod Nájera (1367.) Vojska Kraljevina Engleska Odlikovanja Red podvezice

Prikaz podrijetla Johna od Gaunta i njegove prve supruge, Blanche od Lancastera, od kralja Henrika III.

John od Gaunta, 1. vojvoda od Lancastera (6. ožujka 1340. - 3. veljače 1399.) bio je engleski princ, vojskovođa i državnik. Bio je treći od pet sinova engleskog kralja Eduarda III. koji su preživjeli do odrasle dobi. Zbog svoga kraljevskog podrijetla, povoljnih brakova i nekoliko velikodušnih zemljišnih davanja, Gaunt je bio jedan od najbogatijih ljudi svoje ere i utjecajna figura za vrijeme vladavine i njegova oca Eduarda i njegova nećaka Rikarda II. Kao vojvoda od Lancastera utemeljitelj je kraljevske kuće Lancaster, čiji su članovi nakon njegove smrti stupili na prijestolje. Ime je ponio po rodnom gradu, Gentu, koji se na nepravilnom engleskom zvao Gaunt. Kada je kasnije u životu postao nepopularan, širile su se jezive glasine i ismijavanja da je on zapravo sin mesara iz Genta, možda zato što Eduard III. nije bio prisutan pri rođenju. Ta ga je priča uvijek tjerala na bijes.

John je ranu karijeru proveo u Francuskoj i Španjolskoj, boreći se u Stogodišnjem ratu. Poduzeo je neuspio pokušaj da istakne zahtjev za krunom Kastilje, preko svoje druge supruge, i jedno vrijeme se nazivao kraljem Kastilje. Kada je Eduard, Crni Princ, Gauntov stariji brat i nasljednik ostarjelog Eduarda III., zbog slabog zdravlja postao onesposobljen, Gaunt je preuzeo kontrolu nad mnogim vladinim funkcijama i postao jedan od najmoćnijih političkih osobnosti u Engleskoj. Bio je suočen s vojnim poteškoćama u inozemstvu i političkim podjelama kod kuće, a neslaganja u vezi s tim krizama dovela su do napetosti između Gaunta, engleskog parlamenta i vladajuće klase, što ga je jedno vrijeme učinilo izuzetno nepopularnom osobom.

John je imao velik utjecaj nad engleskim prijestoljem za vrijeme maloljetnosti kralja Rikarda II., te razdoblja političkih sukoba koji su uslijedili. Posredovao je između kralja i skupine pobunjenih plemića, među kojima je bio i Gauntov sin i nasljednik, Henry Bolingbroke. Nakon Gauntove smrti 1399., njegova imanja i titule proglašeni su oduzetim u korist krunom, a njegov sin, sada razbaštinjen, proglašen je izdajnikom i prognan. Henry Bolingbroke vratio se iz egzila nedugo zatim kako bi polagao pravo na svoje nasljedstvo i svrgnuo Rikarda. Kraljevao je kao engleski kralj Henrik IV. (1399.-1413.), te kao prvi od potomaka Johna od Gaunta koji je zauzeo englesko prijestolje.

John od Gaunta općenito se smatra pretkom svih engleskih monarha, počevši od svoga sina Henrika IV. Njegova izravna muška linija, Kuća Lancaster, vladala je Engleskom od 1399. do vremena Ratova dviju ruža. Za Gaunta se također smatra da je imao petero djece izvan braka: jedno u mladosti s dvorskom damom njegove majke; ostali su, s prezimenom Beaufort, potomci Katherine Swynford, njegove dugogodišnje ljubavnice i treća supruga. Kasnije su bili ozakonjena kraljevskim i papinskim uredbama, ali to nije utjecalo na to da im je Henrik IV. uskratio mjesto u liniji nasljedstva. Preko svoje kćeri Joan Beaufort, grofice od Westmorlanda, bio je predak kraljeva Eduarda IV., Eduarda V i Rikarda III., iz kuće York. Pod pretpostavkom (koja je dovedena u pitanje DNK istraživanjem) da je John biološki otac svog pretpostavljenog sina, Johna Beauforta, 1. grofa od Somerseta, bio je predak Henrika VII. i svih monarha koji su uslijedili nakon njega.

Život

Dvorac Kenilworth Castle, ogromna utvrda koju je John od Gaunta temeljito modernizirao i izgradio novu veliku dvoranu, nakon 1350.

John je bio treći preživjeli sin engleskog kralja Eduarda III. Bio je i treći rođak svoje prve supruge, Blanche od Lancastera; oboje su bili pra-praunučad kralja Henrika III. Vjenčali su se 1359. u opatiji Reading, kao dio nastojanja Eduarda III. da svojim sinovima osigura ženidbe s bogatim nasljednicama. Po smrti svoga svekra, Henryja, prvog vojvode od Lancastera, 1361., John je dobio polovicu njegovih zemalja, titulu grofa od Lancastera, i status najvećega zemljoposjednika na sjeveru Engleske, kao nasljednik Palatinata Lancastera. Također je postao 14. barun od Halton i 11. lord od Bowlanda. John je naslijedio ostatak posjeda Lancaster kada je 10. travnja 1362. Blanchina sestra Maud, grofica od Leicestera (udana za Williama V., grofa od Hainauta) umrla bez potomstva.

John je dobio titulu vojvode od Lancastera od svoga oca, 13. studenoga 1362. Do tada je već bio dobro situiran, posjedovao je najmanje trideset dvoraca i posjeda širom Engleske i Francuske i održavao domaćinstvo koje je po veličini i organizaciji bilo usporedivo s monarhovim. Imao je zemljište u gotovo svim okruzima u Engleskoj, što je bilo vlastelinstvo koje je ostvarivalo neto prihod između 8.000 i 10.000 funti godišnje.

Nakon smrti njegova starijeg brata Edwarda iz Woodstocka (poznatog i kao "Crni Princ"), 1376., započeo je Johnov uspon na političku moć, koji se podudarao s raširenim ogorčenjem zbog njegova utjecaja. U vrijeme kada su engleske snage naišle na zapreke u Stogodišnjem ratu protiv Francuske, a vladavina Eduarda III. postajala je nepopularna zbog visokih poreza i njegove afere s Alice Perrers, političko mišljenje usko je povezalo vojvodu od Lancastera s neuspješnom vlašću iz 1370.-ih. Nadalje, dok su kralj Eduard i princ od Walesa bili popularni junaci zbog svojih uspjeha na bojnom polju, John od Gaunt nije osvojio jednako vrijednu vojnu reputaciju koja bi mogla ojačati njegov ugled. Iako se, primjerice, borio u bitci kod Nájere (1367.), njegovi kasniji vojni poduhvati pokazali su se neuspješnima.

Kad je Eduard III. umro 1377. godine, a Johnov desetogodišnji nećak stupio na prijestolje kao Rikard II., Johnov je utjecaj ojačao. Međutim, nepovjerenje je ostalo, a neki su ga sumnjičili da želi i sam zauzeti prijestolje. John se trudio da se nikad ne poveže s protivljenjem prema Rikardovu kraljevanju. Kako je de facto bio vladar tijekom Rikardove maloljetnosti, donio je nepromišljene odluke o oporezivanju koje su dovele do seljačkog bunta 1381., kada su pobunjenici uništili njegov dom u Londonu, Savojsku palaču. Za razliku od nekih Rikardovih nepopularnih savjetnika, John je u vrijeme ustanka bio odsutan iz Londona i tako izbjegao izravan gnjev pobunjenika.

Godine 1386. John je napustio Englesku kako bi polagao pravo na prijestolje Kastilje, jure uxoris, po pravu svoje druge supruge, Konstancije Kastiljske, kojom se oženio 1371. Međutim, kriza je uslijedila gotovo odmah u njegovoj odsutnosti, a 1387. godine loša je prava kralja Rikarda dovela Englesku na rub građanskog rata. Tek je John, po povratku u Englesku 1389., uspio uvjeriti lordove žalitelja i kralja Rikarda da postignu kompromis u vremenu relativne stabilnosti. Tijekom 1390.-ih, Johnova reputacija posvećenosti dobrobiti kraljevstva uvelike je obnovljena.

Tijekom svoga drugog braka, John od Gaunta stupio je u izvanbračnu vezu s Katherine Swynford, kćerkom običnog viteza, koja mu je rodila četvero djece za. Svi su oni rođeni izvan braka, ali su se pozakonili nakon kasnije ženidbe svojih roditelja. Izvanbračni odnos potrajao je sve do 1381. godine, kada je bio prekinut iz političke potrebe. Dvije godine nakon smrti Constance of Castile, 13. siječnja 1396., dKatherine i John od Gaunta vjenčali su se u katedrali u Lincolnu. Djeca su nosila prezime "Beaufort" po vojvodiu nekadašnjem francuskom posjedu. Djeca Beaufort, tri sina i kći ozakonjena su kraljevskim i papinskim uredbama nakon što su se John i Katherine vjenčali. Kasniju odredbu da im je posebno zabranjeno nasljeđivanje prijestolja - izraz excepta regali dignitate („osim kraljevskoga statusa“) umetnuo je njihov polubrat Henrik IV., ali je on pravno sporan.

John je umro prirodnom smrću, 3. veljače 1399., u dvorcu Leicester, a treća supruga Katherine bila je uz njega.

Vojno zapovjedništvo u Francuskoj

Zbog svoga položaja, John od Gaunta bio je jedan od glavnih vojnih zapovjednika u Engleskoj u 1370.-im i 1380.-im, premda njegovi poduhvati nisu nikada nagrađeni onim zvjezdanim uspjehom koji je starijeg brata Eduarda, Crnog Princa, učinio tako karizmatičnim ratnim vođom.

Nakon nastavka rata s Francuskom 1369. godine, John je poslan u Calais s grofom od Hereforda i malom engleskom vojskom s kojom je provalio u sjevernu Francusku. Dana 23. kolovoza sučio se sa znatno većom francuskom vojskom pod zapovjedništvom Filipa, vojvode od Burgundije. Izvršavajući svoju prvu zapovijed, John se nije usudio napasti tako nadmoćnu silu i dvije su se vojske nekoliko tjedana sučeljavale preko močvare sve dok Engleze nije ojačao grof od Warwicka, nakon čega su se Francuzi povukli ne nudeći bitku. John i Warwick tada su odlučili napasti Harfleur, bazu francuske flote na Seini. Ojačani njemačkim plaćenicima, koračali su na Harfleur, ali su ih zadržale francuske gerilske operacije dok se grad pripremao za opsadu. John je napadao grad četiri dana u listopadu, ali je izgubio je previše ljudi zbog dizenterije i bubonske kuge, da je odlučio napustiti opsadu i vratiti se u Calais. Tijekom ovog povlačenja, vojska se morala boriti preko Somme protiv francuske vojske koju je vodio Hugh de Châtillon, a koji je zarobljen i prodan Eduardu III. Sredinom studenoga preživjeli bolesni vojnici vratili su se u Calais, gdje je grof od Warwicka umro od kuge. Iako se činilo da je pohod neslavno završio, John je prisilio francuskoga kralja Karla V. da napusti planove za invaziju na Englesku te jeseni.

U ljeto 1370. John je poslan s malom vojskom u Akvitaniju kako bi ojačao snage svoga bolesnog starijeg brata, Crnog Princa i svoga mlađeg brata Edmunda od Langleyja, grofa od Cambridgea. S njima je sudjelovao u opsadi Limogesa (rujan 1370.). Preuzeo je opsadnu operaciju i u jednom trenutku se uključio u borbu prsa o prsa u podzemnim tunelima. Nakon ovog događaja, Crni je Princ dao Johnu namjesništvo u Akvitaniji i otplovio je za Englesku, ostavivši Johna na čelu. Iako je gotovo godinu dana pokušavao obraniti vojvodstvo od francuskog napada, zbog nedostatka resursa i novca nije mogao učiniti više od čuvanja ono malo teritorija koje su Englezi još uvijek kontrolirali, a u rujnu 1371. dao je ostavku na zapovjedništvo i vratio se u Englesku. Neposredno prije nego što je napustio Akvitaniju, oženio se infantom Konstancijom Kastiljskom u rujnu 1371. u Roquefortu, blizu Bordeauxa. Sljedeće godine sudjelovao je s ocem Eduardom III. u neuspjelu pokušaju invazije na Francusku s velikom vojskom, koju su otežala tri mjeseca nepovoljnih vjetrova.

Vjerojatno najznačajniji Johnov poduhvat dogodio se između kolovoza i prosinca 1373., kada je pokušao osloboditi Akvitaniju kopnenim putem, vodeći vojsku od oko 9000 jahača iz Calaisa na velikom chevauchéeu od sjeveroistočne do jugozapadne Francuske, na pohodu od 900 kilometara. Ova četveromjesečno jahanje neprijateljskim teritorijem, izbjegavajući francusku vojsku na putu, bio je hrabar udar koji je zadivio suvremenike, ali nije postigao gotovo ništa. Obuzeti francuskim zasjedama sa svih strana, te napadnuti bolešću i gladovanjem, John od Gaunta i njegovi jahači probijali su se kroz Champagne, istočno od Pariza, u Burgundiju, preko Središnjeg masiva, i na kraju dolje u Dordogne. Ne uspijevajući napasti nijednu snažno utvrđenu utvrdu i gradove, napadači su opljačkali sela, što je oslabilo francusku infrastrukturu, ali je vojna vrijednost štete bila samo privremena. Koračajući zimi na visoravni Limousin, gdje su Francuzi likvidirali zaostale vojnike, ogroman broj vojnika i još veći broj konja umrli su od hladnoće, bolesti ili gladi. Vojska je 24. prosinca 1373. stigla do Bordeauxa, kojeg su držali Englezi, teško oslabljeni, s gubitkom najmanje jedne trećine u akciji i još jedne trećine od bolesti. Po dolasku u Bordeaux, još ih je više podleglo bubonskoj kugi koja je bjesnila u gradu. Bolesna, demoralizirana i pobunena, vojska nije bila u prilici braniti Akvitaniju, a vojnici su počeli dezertirati. John nije imao sredstava kojima bi ih mogao platiti i usprkos njegovim molbama iz Engleske nije poslano ništa, pa je u travnju 1374. napustio taj poduhvat i otplovio kući.

Johnova posljednja kampanja u Francuskoj dogodila se 1378. Planirao je veliku ekspediciju jahača na velikoj armadi brodova koji će pristati u Brest i preuzeti kontrolu nad Bretanjom. Nije se moglo pronaći dovoljno brodova koji bi mogli prevoziti konje, a ekspedicija je bila zadužena osvojiti St Malo. Englezi su 14. kolovoza uništili tovar u luci St. Malo i započeli napad na grad kopnom, ali Johna je ubrzo omela veličina njegove vojske koja se nije mogla hraniti jer je francuska vojska pod Olivierom de Clissonom i Bertrandom du Guesclinom zauzela okolna sela. U rujnu je opsada jednostavno napuštena i vojska se neslavno vratila u Englesku. Johnu od Gaunta pripisana je glavnina krivnje za debakl.

Dijelom kao rezultat tih neuspjeha, kao i neuspjeha drugih engleskih zapovjednika u ovom razdoblju, John je bio jedna od prvih važnih osoba u Engleskoj koja je zaključila da je rat s Francuskom neodrživ zbog velikih resursa Francuske u bogatstvu i radnoj snazi. Počeo je zagovarati mirovne pregovore; već 1373., tijekom svoga velikog pohoda preko Francuske, uspostavio je kontakt s Guillaumeom Rogerom, bratom i političkim savjetnikom pape Grgura XI., kako bi papi dao do znanja da će biti zainteresiran za diplomatsku konferenciju pod papinskim pokroviteljstvom. Ovaj je pristup posredno doveo do anglo-francuskog kongresa u Brugesu 1374.–1377., što je rezultiralo kratkotrajnim primirjem iz Brugesa između dviju strana. John je i sam bio delegat na raznim konferencijama koje su na kraju rezultirale primirjem iz Leulinghema 1389. Činjenica da se poistovjetio s pokušajima sklapanja mira doprinijela je njegovoj nepopularnosti u razdoblju kada je većina Engleza vjerovala da će pobjeda biti njihova, samo da Francuzi budu odlučno poraženi kao što su bili 1350.-ih. Drugi motiv bilo je Johnovo uvjerenje da će se samo postizanjem mira s Francuskom moći osloboditi dovoljne snage da se provede svoje polaganje prava na prijestolje Kastilje.

Na čelu vlade

Po povratku iz Francuske 1374., John je preuzeo odlučniju i uporniju ulogu u pravcu engleske vanjske politike. Od tada pa sve do 1377. godine, on je u biti bio poglavar engleske vlade zbog bolesti svoga oca i starijeg brata, koji nisu bili u mogućnosti vladati. Njegova velika imanja učinila su ga najbogatijim čovjekom u Engleskoj, a njegovo veliko bogatstvo, koje je vidno pokazivao, autokratski stav i ponašanje, ogromna londonska palača (Savojska palača na Strandu) i povezanost s neuspjelim mirovnim procesom u Brugesu učinili su ga najočitijom meta socijalnoga bunta. Njegovo razdoblje na čelu vlade obilježili su takozvani Dobar parlament iz 1376. i Loš parlament iz 1377. Prvi, sazvan da dodijeli ogromne ratne poreze Kruni, pretvorio se u parlamentarnu revoluciju, s Donjim domom (donekle podržanim od strane lordova) koji je izložio svoje žalbe na desetljeća visokih poreza, nesavjesnih vlasti i sumnji na endemsku korupciju među vladajućim klasama. John je ostao izoliran (čak je i Crni Princ podržavao potrebu za reformama) i Donji dom je odbio dati novac za rat ako se većina visokih državnih službenika ne otpusti, a kraljeva ljubavnica, Alice Perrers, još jedna osoba u fokusu općeg prijezira, ne odmakne iz bilo kakve daljnje povezanosti s njim. Ali čak i nakon što je vlada pristala na praktički sve njihove zahtjeve, Donji dom je tada odbio odobriti bilo kakva sredstva za rat, izgubivši time potporu lordova.

Smrt Crnoga Princa, 8. lipnja 1376., i posljednja bolest Eduarda III. na zatvaranju Parlamenta, 10. srpnja, ostavili su Johna u posjedu sve vlasti. Odmah je dao da bolesni kralj odobri pomilovanja svim dužnosnicima koje je uklonio Parlament; Alice Perrers također je vraćena u središte kraljevog domaćinstva. Parlament iz 1377. bio je Johnov protuudarac: presudno je da lordovi više nisu podržavali Donji dom i John je mogao poništiti većinu akata iz 1376. godine. Uspio je i prisiliti Donji dom da pristane na uvođenje prvog poreza - glavarine u engleskoj povijesti - mjere koja je najviše pogodila najsiromašnije članove društva. U Londonu je bilo organizirano protivljenje njegovim mjerama i neredi; grb Johna od Gaunta bio je izvrnut ili oskvrnute gdje god je bio izložene, a prosvjednici su ismijavali njegovo navodno sumnjivo rođenje. U jednom trenutku bio je prisiljen skloniti se preko Temze, dok je njegova savojska palača jedva izbjegla pljačku. Šuškalo se (u što su vjerovali mnogi u Engleskoj i Francuskoj) da je namjeravao zauzeti prijestolje i zamijeniti zakonitog nasljednika, svog nećaka Rikarda, sina Crnog Princa, ali čini se da u tome nema istine, a nakon smrti Eduarda III. i stupanja djetetu Rikarda II. na prijestolje, John nije tražio položaj regenta za sebe i povukao se na svoja imanja.

Johnova osobna nepopularnost i dalje je postojala, a neuspjeh njegove ekspedicije u Saint-Malo 1378. godine nije učinio ništa za njegov ugled. U to vrijeme, također, nekoliko njegovih posjeda oduzela mu je Kruna. Na primjer, njegov brod, Dieulagarde, zaplijenjen je i vezan s drugim kraljevskim brodovima kako bi se otplatili dugovi Sir Roberta de Crulla, koji je krajem vladavine kralja Eduarda III. bio činovnik za kraljeve brodove. Tijekom seljačke pobune 1381., John od Gaunta bio je daleko od središta događaja, u škotskim Markama, ali bio je među onima koje su pobunjenici imenovali kao izdajnike koji će biti obezglavljeni čim ih se pronađe. Savojsku palaču sustavno je uništavala rulja,te je spaljena do temelja. Navodno prijateljski lordovi, pa čak i njegove vlastite tvrđave, zatvorili su mu vrata, a John je bio prisiljen pobjeći u Škotsku s nekoliko pratitelja i prepustiti se milosrđu škotskoga kralja Roberta II., sve dok kriza nije završila.

Kastiljski kralj

Nakon ženidbe s Konstancijom Kastiljskom 1371., John je preuzeo (službeno od 29. siječnja 1372.) titulu kralja Kastilje i Leona, po ženinu pravu, te je insistirao na tome da mu se engleski plemići odsad obraćaju s "mojim gospodarom od Španjolske". Dodao je svomu grb i grb španjolskoga kraljevstva. Od 1372., John je okupio oko sebe mali dvor izbjegličkih kastiljskih vitezova i dama i postavio kastiljski dvorsku kancelariju koja je u njegovo ime pripremala dokumente u stilu Petra Kastiljskoga, datirane kastiljskim erom i potpisivane španjolskom formulom "Yo El Rey" ("Ja, kralj"). Poduzeo je nekoliko vojnih pokušaja kako bi položio svoje pravo, ali dugi niz godina bili su neuspješni zbog nedostatka financija ili ratova u Francuskoj ili sa Škotskom. Tek 1386. godine, nakon što je Portugal pod svojim novim kraljem Ivanom I. sklopio potpun savez s Engleskom, on se mogao s vojskom iskrcati u Španjolskoj i pokrenuti pohod na prijestolje Kastilje (što u konačnici nije uspjelo). John je otplovio iz Engleske 9. srpnja 1386. s ogromnom anglo-portugalskom flotom koja je prevozila vojsku od oko 5.000 ljudi plus brojno "kraljevsko" domaćinstvo, njegovu ženu i kćeri. Zaustavljajući putovanje kako bi upotrijebio svoju vojsku da otjera francuske snage koje su tada opkolile Brest, 29. srpnja pristao je u Corunnu na sjeveru Španjolske.

John od Gaunta i Ivan I., portugalski kralj, uz večeru raspravljaju anglo-portugalski napad na Kastilju (Jean de Wavrin, Chronique d'Angleterre)

Kastiljski kralj, Ivan od Trastámare, očekivao je da će John pristati u Portugal i koncentrirao je svoje snage na portugalskoj granici. Pogrešno je predvidio Johnovu odluku da napadne Galiciju, najudaljenije i najnezadovoljnije kastiljsko kraljevstvo. Od kolovoza do listopada, John od Gaunta osnovao je osnovni sud i kancelariju u Ourenseu i primio poslušnost galicijskog plemstva i većine gradova Galicije, premda su oni svoju odanost prema njemu uvjetovali time da ga i drugi priznaju kraljem Kastilje. Dok se John od Gaunta kockao u ranoj odlučujućoj bitki, Kastiljci nisu žurili u borbu, pa je zadobio poteškoće u očuvanju vojske i isplatama. U studenom je susreo portugalskog kralja Ivana I. u Ponte do Mouro na južnoj strani rijeke Minho i s njim je sklopio sporazum o zajedničkom anglo-portugalskom upadu u središnju Kastilju početkom 1387. Sporazum je zapečaćen brakom Johnove starije kćeri Philippe s portugalskim kraljem. Međutim, veliki dio Johnove vojske podlegao je bolesti, a kad je započeka invazija, bili su znatno malobrojniji od svojih portugalskih saveznika. Pohod od travnja do lipnja 1387. bio je sramotan neuspjeh. Kastiljci su odbili ponuditi bitku, a galicijsko-anglo-portugalske trupe, osim gubljenja vremena na opsade utvrđenih gradova, svedene su na potragu za hranom u sušnom španjolskom kraju. Stotine Engleza, uključujući bliske prijatelje i pristalice Johna od Gaunta, umrlo je od bolesti ili iscrpljenosti. Mnogi su dezertirali ili napustili vojsku, te jahali prema sjeveru pod francuskim sigurnim prolazima. Ubrzo nakon što se vojska vratila u Portugal, John od Gaunta sklopio je tajni ugovor s Ivanom od Trastámara prema kojem su se on i njegova supruga odrekli svih zahtjeva na kastiljsko prijestolje u zamjenu za velik godišnji danak i brak njihove kćeri Katarine s Ivanovim sinom Henrikom.

Vojvoda od Akvitanije

John je iz Portugala otišao u Akvitaniju, a ostao je u toj provinciji sve dok se u studenom 1389. nije vratio u Englesku. To ga je u biti držalo po strani, dok je Engleska prolazila kroz veliku političku krizu sukoba između Rikarda ll. i lordova žalitelja, na čijem je čelu bio Johnov mlađi brat, Thomas od Woodstocka, vojvoda od Gloucestera. Samo četiri mjeseca nakon povratka u Englesku, u ožujku 1390., Rikard II. je Gauntu službeno dodijelio vojvodstvo Akvitanije, osiguravajući mu prekomorski teritorij koji je dugo želio. Međutim, nije se odmah vratio u provinciju, već je ostao u Engleskoj i uglavnom je vladao putem senešala kao odsutni vojvoda. Njegova uprava u pokrajini bila je razočaranje, a njegovo imenovanje vojvodom jako je uvrijedilo Gaskonjce, budući da je Akvitaniju prethodno uvijek neposredno držao engleski kralj ili njegov nasljednik; nije bila smatrana lenom koje kralj može podariti podređenom. U 1394.–95. Godini bio je prisiljen provesti gotovo godinu dana u Gaskonju kako bi učvrstio svoj položaj, nasuprot prijetnjama o odcjepljenju od gaskonskih plemića. 

Bio je jedan od glavnih engleskih pregovarača u diplomatskim razgovorima s Francuskom koji su doveli do primirja kod Leulinghema 1396., a u početku je pristao pridružiti se križarskom pohodu pod francuskim vodstvom koji je završio katastrofalnom bitkom kod Nikopolja, ali se povukao zbog lošeg zdravlja i političkih problema u Gaskonji i Engleskoj. Do kraja života John od Gaunt zauzimao je ulogu cijenjenog kraljevog savjetnika i vjernog pristaša Krune. Čak nije prosvjedovao, kada je njegov mlađi brat Thomas ubijen, Rikardovom volju. Možda se osjećao kao da mora održati stav vjernosti da zaštiti svog sina Henryja Bolingbrokea (budućega Henrika IV.), koji je također bio jedan lordova žalitelja, od Rikardove srdžbe; ali 1398. godine Rikard je izgnao Bolingbrokea, a nakon smrti Johna od Gaunta sljedeće godine potpuno je razbaštinio Bolingbrokea, zaplijenivši Johnovo golemo imanje za krunu.

Odnos s Geoffreyjem Chaucerom

John od Gaunta bio je pokrovitelj i blizak prijatelj pjesnika Geoffreya Chaucera, najpoznatijeg po djelu Canterburyjske priče. Pred kraj svog života Lancaster i Chaucer postali su svojta. Chaucer se oženio Philippom (Pan) de Roet 1366. godine, a Lancaster je uzeo svoju ljubavnicu od gotovo 30 godina, Katherine Swynford (de Roet), koja je bila sestra Philippa Chaucera, za svoju treću supruga 1396. Iako je Philippa umrla oko 1387., njih su dvojica bili bliski poput braće, a Lancasterova djeca s Katherine - John, Henry, Thomas i Joan Beaufort - bila su Chaucerovi nećaci i nećakinje.

Chaucerova Knjiga o vojvotkinji, poznata i kao Deeth of Blaunche the Duchesse, napisana je u spomen na Blanche od Lancastera, prvu suprugu Johna od Gaunta. Chaucerova kratka pjesma Fortune, za koju se vjeruje da je napisana 1390.-ih, također upućuje na Lancastera.

Obitelj

Ženidbe

Grb Johna od Gaunta s kraljevskim grbom Kastilje i Leona i njegovim obiteljski grbom engleskih kraljeva s pripadnim heraldičkim razlikovanjem

• Dana 19. svibnja 1359. u opatiji Reading, John se oženio s Blanche od Lancastera, kojoj je bio treći rođak, mlađom od dvije kćeri Henryja od Grosmonta, 1. vojvode od Lancastera. Oboje su imali zajedničko podrijtlo od kralja Henrika III. Imutak koji je ona donijela u braku bio je temelj Johnova bogatstva. Blanche je umrla 12. rujna 1368. u dvorcu Tutbury, dok je njezin suprug bio u inozemstvu. Njihov sin Henry Bolingbroke postao je engleski kralj Henrik IV., nakon što je svrgnuo kralja Rikarda II. koji je nakon Johnove smrti zaplijenio vojvodstvo Lancaster, dok je Henry bio u egzilu. Njihova kći Filipa Lankasterska postala je kraljica Portugala ženidbom portugalskog kralja Ivana I., 1387. Tako svi kasniji portugalski kraljevi potječu od Johna od Gaunta.

• Godine 1371. John se oženio infantom Konstancijom, kćerkom kralja Petra od Kastilje, čime je temeljio svoje pravo na kastiljsku krunu, koju je kasnije i potraživao. Iako John nikada nije uspio postići svoje potraživanje, njihova kći, Catherine od Lancastera postala je kraljica Kastilje udajom za Henrika III. od Kastilje. Iz te linije potječe i Katarina Aragonska. Konstancija je umrla 1394. godine.
  Tijekom braka s Konstancijom, John od Gaunta imao je četvero djece s ljubavnicom, udovicom Katherine Swynford (čija je sestra Philippa de Roet bila u braku s Chaucerom). Prije nego što je postala udovica, Katherine je rodila najmanje dvoje, možda i troje, djece u braku s vitezom Sir Hughom Swynfordom. Poznata imena ove djece su Blanche i Thomas. (Možda je postojala i druga Swynfordova kći.) John od Gaunta bio je kum Blanche Swynford.

• John se 1396. oženio Katarinom, a njihovu djecu, Beaufortove, proglasili su zakonitima kralj Rikard II. i Crkva, ali im je zabranjeno nasljeđivanje prijestolja. Od najstarijeg sina Ivana rodila se unuka Margaret Beaufort, čiji će sin, kasnije engleski kralj Henrik VII., ipak preuzeti prijestolje.

Djeca

Skica iz 1640., s prikazom groba Katherine Swynford i kćeri Joan Beaufort, grofice od Westmorlanda u katedrali u Lincolnu

• S Blanche od Lancastera:
  • Filipa (1360.–1415.) udala se za portugalskog kralja Ivana I. (1357.–1433.).
  • John (1362.–1365.), bio prvorođeni sin Johna i Blanchea od Lancastera i živio je vjerojatno barem do rođenja brata Edwarda od Lancastera 1365. i umro prije svoga drugog brata, također Johna 1366. godine. Pokopan je u zbornoj crkvi Navještenja Naše Gospe od Newarkea u Leicesteru (crkva koju je osnovao njegov djed Henry, vojvoda od Lancastera).
  • Elizabeta (1364.–1426.), udala se (1) 1380. za Johna Hastingsa, 3. grofa od Pembrokea (1372.–1389.), brak poništen 1383.; (2) 1386. za Johna Hollanda, 1. vojvodu od Exetera (1350.–1400.); (3) za Sir Johna Cornwalla, 1. baruna Fanhope i Milbroke (umro 1443.)
  • Edward (1365.) umro je u roku od godine dana od rođenja, a sahranjen je u zbornoj crkvi Navještenja Naše Gospe od Newarkea, Leicester.
  • John (1366.–1367.) najvjerojatnije je umro nakon rođenja mlađeg brata Henryja, budućeg kralja Henrika IV; pokopan je u zbornoj crkvi Navještenja Naše Gospe od Newarkea, Leicester.
  • Henrik IV., kralj Engleske (1367.–1413.) oženio (1) Mary de Bohun (1369.–1394.); (2) Joannu od Navarre (1368. - 1437.)
  • Isabel (1368–1368).

• S Konstancijom Kastiljskom:
  • Katarina (1372.-1418.), udana za Henrika III., kralja Kastilje (1379.-1406.)
  • John (1374.–1375.)

• S Katherine Swynford (rođ. De Roet / Roelt), ljubavnicom i kasnije suprugom (djeca pozakonjena 1397.):
  • John Beaufort, 1. grof od Somerseta (1373.–1410.) - oženio Margaret Holland. Njegov praunuk bio je Henrik VII..)
  • Kardinal Henry Beaufort, biskup Winchestera (1375.-1447.)
  • Thomas Beaufort, vojvoda od Exetera (1377.-1427.), oženio Margaret Neville
  • Joan Beaufort (1379.–1440.); udala se prvi put za Roberta Ferrersa, 5. baruna Botelera od Wema i drugi put za Ralpha Nevillea, 1. grofa od Westmorelanda.

• S ljubavnicom Marie de St. Hilaire iz Hainauta, dvorskom dame Johnove majke, kraljice Philippe:
  • Blanche (1359.–1388. / 89.), koja se 1381. udala za Sir Thomasa Morieuxa (1355.–1387.) i nisu imali djece. 

Pokop

Grob Gaunta i Blanche od Lancastera u staroj katedrali sv. Pavla, na nacrtu iz 1658., autor Wenceslaus Hollar.

John od Gaunta pokopan je pokraj svoje prve supruge, Blanche od Lancastera, u koru katedrale svetog Pavla, uz glavni oltar. Njihovu veličanstvenu grobnicu dizajnirao je i izradio između 1374. i 1380. Henry Yevele uz pomoć Thomasa Wreka, uz ukupne troškove od 592 funte. Dva alabastrena lika bila su istaknuta po tomu što su im desne ruke bile spojene. Između 1399. i 1403. dodana je susjedna zavjetna kapelica. Uz ostatak katedrale, grob i spomenik uništeni su u velikom londonskom požaru 1666. Spomen na zidu u kripti sadašnje katedrale navodi spomenik Johnu od Gaunta kao jedan od važnijih izgubljenih spomenika.

Titule i grbovi

Titule

• Grof od Richmonda: postao kao dijete u rujnu 1342, predao titulu kruni u lipnju 1372.
• Grof od Leicestera, grof od Lancastera, grof od Derbyja: naslijedio jure uxoris u studenom 1362., nakon smrti ženina oca, Henryja od Grosmonta.
• Vojvoda od Lancastera: dobio u novoj kreaciji 13. studenoga 1362., nakon smrti prethodnoga vojvode, Henryja od Grosmonta.
• Kralj Galicije, kralj Kastilje, kralj Leona: pretendirao u siječnju 1372., po svom drugom braku s nasljednicom tih prijestolja; nije bio priznat, osim za kratko vrijeme kada je zauzeo Galiciju između 1386. i 1387.; odustao od pretenzije 1388.
• Vojvoda od Akvitanije (2. ožujka 1390. - 3. veljače 1399.): dodijelio mu, doživotno, u ožujku 1390., njegov nećak, kralj Rikard II.

Grb

Kao suverenov sin, John je koristio kraljevski grb s oznakom razlikovanja - greda s tri hermelinska kraka.

Kao pretendent na kastiljsko i leonsko prijestolje, od 1372., dodao je u svoj grb i grbove tih kraljevina. Grbovi Kastilje i Leona prikazivani su na desnoj strani njegova štita (lijeva strana za gledatelja), a engleski kraljevski grb s oznakom razlikovanja, na lijevoj; ali od 1388., kada je odustao od pretenzije, zamijenio je njihove položaje, stavivši svoj grb na desnu stranu, a kastiljski i leonski na lijevu. Tako je nastavio prikazivati svoju povezanost s kastiljskom kraljevskom kućom, napustivši pretenziju na prijestolje.

Osim kraljevskoga grba, Gaunt je koristio još jedan grb - u crnom polju, tri hermelinska nojeva pera. To je bilo sukladno njegovu bratu, Crnom Princu, koji je koristio grb s bijelim nojevim perima, a koje su vjerojatno koristili u natjecanjima viteških borbi. Grb s nojevim perima bio je prikazan na vitraju iznad Gauntove zavjetne kapele u katedrali sv. Pavla.

U popularnoj kulturi

John od Gaunta je lik u Shakespeareovu djelu Rikard II. Kratko prije smrti, on drži svoj poznati monolog. Spominje ga i Falstaff u djelu Henrik IV., prvi dio.

Bestseller Anye Seton iz 1954. Katherine opisuje Johnovu dugogodišnju aferu i brak s Katherine Swynford.

John od Gaunta je jedan od glavnih likova uknjizi Garryja O'Connora Chaucer's Triumph: Including the Case of Cecilia Chaumpaigne, the Seduction of Katherine Swynford, the Murder of Her Husband, the Interment of John of Gaunt and Other Offices of the Flesh in the Year 1399 (2007.).

Oklop koji je navodno pripadao Gauntu izložen je u londonskom Toweru, natprosječne visine (2,05 m), ali nije sigurno komu je pripadao. Stručnjaci vjeruju da je nastao oko 1540. u Njemačkoj i da nije dospio u Tower sve do ranog XVII. stoljeća. Spominje se u inventaru iz 1660., kao navodno Gauntovo vlasništvo, pa je taj pogrešni podatak ostao sve do sada.

Literatura

• Cantor, Norman F. (2004.). The Last Knight: the Twilight of the Middle Ages and the Birth of the Modern Era. New York: Free Press. ISBN 0743226887. https://archive.org/details/lastknighttwi00cant 
• Goodman, Anthony (1992.). John of Gaunt: the Exercise of Princely Power in Fourteenth-Century Europe. Harlow: Longman. ISBN 0582098130 
• Green, V. H. H. (1955.). The Later Plantagenets: a Survey of English History 1307–1485. London: Edward Arnold. https://archive.org/details/laterplantagenet0000gree 
• Nicolle, D. (20. svibanj 2011.). The Great Chevauchée: John of Gaunt's Raid on France 1373. Raid. 20. Oxford: Osprey. ISBN 978-1-84908-247-1 
• Walker, Simon (1990.). The Lancastrian Affinity, 1361–1399. Oxford: Clarendon Press. ISBN 0198201745 

John od Gaunta Dinastija Plantagenet Rođ. 6. ožujka 1340. Umr. 3. veljače 1399.
Englesko plemstvo
Nova kreacija	Vojvoda od Lancastera 2. kreacija 1362.–1399.	Nasljednik Henry Bolingbroke
Prethodnik Henry od Grosmonta	Grof od Leicestera Grof od Lancastera Grof od Derbyja 1361.–1399.
Prethodnik Robert III. od Artoisa	Grof od Richmonda 29. rujna 1342. – 25. lipnja 1372.	Nasljednik Ivan IV. od Bretanje
Francusko plemstvo
Prethodnik Rikard II.	Vojvoda od Akvitanije 1390.–1399.	Nasljednik Rikard II.
Političke dužnosti
Prethodnik Vojvoda od Lancastera	Lord visoki stjuard 1362–1399	Nasljednik Henry Bolingbroke
Pretendentske titule
Prethodnik Henrik II.	Kastiljski kralj 1372.–1388. S: Konstancijom	Nasljednik Ivan I.