Henrik I., kralj Navare
Henrik Debeli (baskijski : Henrike I.a, Gizena , francuski: Henri Le Gros, španjolski: Enrique el Gordo) (c. 1244 - 22. srpnja 1274) bio je kralj Navare (kao Henrik I.) i grof Champagne i Brie (kao Henrik III) od 1270. do svoje smrti ,
Mladost
Henry je bio najmlađi sin Teobalda I. Navarskog i Margarete Burbonske te brat Teobalda II. Za vrijeme vladavine bez djece starijeg brata Teobalda II. držao je namjesništvo tijekom mnogih Teobaldovih izostanaka. Godine 1269., Henrik je oženio Blanche od Artoisa, kćer brata tada vladajućeg kralja Luja IX. francuskog, grofa Roberta I. Artois. [1] On je, dakle, bio u "Anžujskom" krugu u međunarodnoj politici.
Vladavina
Priznat kao nasljednik vjerojatno tijekom vladavine svog brata, Henrik je dospio na prijestolje Kraljevine Navare i grofovije Champagne nakon smrti Theobalda II. u prosincu 1270. Henrikovo proglašenje kraljem u Pamploni, međutim, nije dogodilo sve do sljedeće godine, 1. ožujka 1271, [2] a njegov krunidba je odgođena do svibnja 1273. Njegov prvi čin bio je zakletva poštivanja Fuerosa Navare, a zatim odlazak na odavanje počasti Filipu III. francuskom za Champagnu.
Henry je došao na prijestolje u vrhuncu gospodarskog procvata Navare koji se nije dogodio drugdje u Iberiji u tolikoj stopi. Ali Ugovorom iz Pariza (1259.), Engleskoj su ustupljena prava na Gaskonju čime je učinkovito odrezan navarski pristup oceanu (jer je Francuska, navarski saveznik, bila je u sukobu s Engleskom). Henrik je dopustio pamplonskom burgzu Navarrería odvajanje od unije San Cernin i San Nicolás, što je izvršeno godine 1266. On je također dao privilegije gradovima Estella-Lizarra, Arcosu i Viani, potičući urbani rast. Njegovi odnosi s plemstvom bili su, u cjelini, prijateljski, iako je bio spreman održavati mir u svojem carstvu pod gotovo svaku cijenu.
Henrik je početku tražio povrat teritorija koji su izgubili od Kastilje pomažući pobunu kralja Alfonsa X. Kastilskog protiv brata Filipa godine 1270. On je na kraju odustao od toga, radije uspostavivši savez s Kastilijom kroz brak svog sina Theobalda s Alfonsovom kćeri Violant u rujnu 1272 . [3] To je propalo sa smrću mladog Theobalda nakon što je pao s ograde na dvorcuu u Estelli-Lizarri godineu 1273. [4]
Smrt i naslijeđe
Henrik nije dugo nadživio svoga sina. Ugušio se, prema općenito prihvaćenim opisima, u vlastitom salu. Njegovo jedino zakonsko dijete, jednogodišnja kći Ivana, naslijedila ga je pod regentstvom majke Blanche. Ivana se 1284. udala za Filipa Poštenog, budući kralj Francuske, u istoj godini ujedinivši krunu Navare s krunom Francuske i prenijevši Champagne pod francusku kraljevsku vlast.
U Božanstvenoj komediji, Dante Alighieri, njegov mlađi suvremenik, vidi Henrikov duh izvan vrata čistilišta, gdje je grupiraju s nizom drugih europskih monarha iz 13. stoljeća. Henrik nije imenovan izravno, ali se spominje kao "ljubazno lice" i "punac Francuske kuge". [5]
Izvori
- ↑ Loveday Lewes Gee,Women, Art, and Patronage from Henry III to Edward III: 1216-1377, (Boydell & Brewer, 2002), 141.
- ↑ Evelyn S. Procter,Curia and Cortes in León and Castile 1072-1295, (Cambridge University Press, 1980), 255.
- ↑ Alfonso X, Cantiga 235, and the Events of 1269-1278, Richard P. Kinkade, Speculum, Vol. 67, No. 2 (Apr., 1992), 294.
- ↑ Elena Woodacre, The Queens Regnant of Navarre: Succession, Politics, and Partnership, 1274-1512, (Palgrave Macmillan, 2013), 25.
- ↑ Dante Alighieri, The Divine Comedy of Dante Alighieri : Volume 2: Purgatorio, ed. & transl. Robert M. Durling, (Oxford University Press, 2003), 122.
| |||||||||||||||||