Razlika između inačica stranice »Heta«
Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
(s hr.wikipedije, članak Heta) |
m (file->datoteka) |
||
| Redak 4: | Redak 4: | ||
== Povijest == | == Povijest == | ||
Slovo H nastalo je u grčkom od [[Feničko pismo|feničkog]] slova ''heth'' ([[ | Slovo H nastalo je u grčkom od [[Feničko pismo|feničkog]] slova ''heth'' ([[Datoteka:Phoenician_heth.svg|poveznica=https://en.wikipedia.org/wiki/Datoteka:Phoenician_heth.svg|12x12px|inline]]) koje je u početku označavalo [[suglasnik]] pa je ''heta'' bilo originalno ime. Italska pisma, a nakraju i [[latinica]], preuzeli su slovo [[H]] od ovog grčkog načina upotrebe. Ipak, grčki su dijalekti postepeno gubili glas /h/. U [[Jonsko narječje|jonskim narječjima]], koji su izgubili glas /h/ jako rano, ime slova prirodno se promijenilo u ''eta'' i slovo se počelo rabiti za označavanje glasa /[[Poluotvoreni prednji nezaobljeni samoglasnik|ɛː]]/. Ova je funkcija kasnije ušla u klasičnu [[Pravopis|ortografiju]] i proširila se tadašnjom Grčkom. | ||
[[ | [[Datoteka:Thera_Arkhagetas_inscription.svg|poveznica=https://en.wikipedia.org/wiki/Datoteka:Thera_Arkhagetas_inscription.svg|lijevo|mini|Arhaičan natpis iz Santorinija koje ima slovo H u obje uloge: suglasnička je drugom redu: ''ΚΗ'' = [[Hi|χ]] u ''Ἀρχαγέτας'', a samoglasnička u trećem redu: ''Πρόκλης'']] | ||
Prema tradicionalnim je izvješćima eta inovacija pjesnika [[Simonid s Kee|Simonida]] s [[Kea (otok)|Kee]]. | Prema tradicionalnim je izvješćima eta inovacija pjesnika [[Simonid s Kee|Simonida]] s [[Kea (otok)|Kee]]. | ||
U narječjima koji su još imali /h/ u [[Fonologija|fonološkom]] sustavu, uključujući govor ranih [[Atena (polis)|Atenjana]], slovo se nastavilo upotrebljavati ss suglasničkom funkcijom. Poput [[Samoglasnik|samoglasničke]] ete mogao se pojaviti u raznim inačicama u različitim varijantama alfabeta. Jedan je od njih i oblika kockaste brojke 8 slične originalnom feničkom znaku ([[ | U narječjima koji su još imali /h/ u [[Fonologija|fonološkom]] sustavu, uključujući govor ranih [[Atena (polis)|Atenjana]], slovo se nastavilo upotrebljavati ss suglasničkom funkcijom. Poput [[Samoglasnik|samoglasničke]] ete mogao se pojaviti u raznim inačicama u različitim varijantama alfabeta. Jedan je od njih i oblika kockaste brojke 8 slične originalnom feničkom znaku ([[Datoteka:Greek_Eta_archaic.svg|poveznica=https://en.wikipedia.org/wiki/Datoteka:Greek_Eta_archaic.svg|16x16px|inline]]), ali pojavljivali su se i drugi ([[Datoteka:Greek_Eta_square.svg|poveznica=https://en.wikipedia.org/wiki/Datoteka:Greek_Eta_square.svg|16x16px|inline]], [[Datoteka:Greek_Eta_cross.svg|poveznica=https://en.wikipedia.org/wiki/Datoteka:Greek_Eta_cross.svg|16x16px|inline]], [[Datoteka:Greek_Eta_2-bars.svg|poveznica=https://en.wikipedia.org/wiki/Datoteka:Greek_Eta_2-bars.svg|16x16px|inline]], [[Datoteka:Greek_Eta_square-2-bars.svg|poveznica=https://en.wikipedia.org/wiki/Datoteka:Greek_Eta_square-2-bars.svg|16x16px|inline]], [[Datoteka:Greek_Eta_diagonal.svg|poveznica=https://en.wikipedia.org/wiki/Datoteka:Greek_Eta_diagonal.svg|16x16px]], [[Datoteka:Greek_Eta_diagonal-2-bars.svg|poveznica=https://en.wikipedia.org/wiki/Datoteka:Greek_Eta_diagonal-2-bars.svg|16x16px]]).<ref name="jeffery">{{cite book|last=Jeffery|first=Lilian H.|title=The local scripts of archaic Greece|publisher=Clarendon|year=1961|place=Oxford}}</ref><ref>[http://poinikastas.csad.ox.ac.uk/browseGlyphs.shtml ''Poinikastas'' Epigraphic Archive]</ref> | ||
Tijekom klasičnoga doba sve je više narječja prihvaćalo jonsku etu, ali mnogi su još imali suglasnik /h/ pa su imali probleme u razlikovanju dvaju simbola. Neka su narječja, uključujući i klasično [[Atičko narječje|atičko]], jednostavno prestali označavati suglasnik /h/. U nekima (poput [[Rod (otok)|rodskog]] govora) isti se simbol rabio za obje funkcije.<ref>Jeffery (1961); pg 345.</ref> Ostali su razlikovali inačice znaka, primjerice u [[Delfi|Delfima]] se [[ | Tijekom klasičnoga doba sve je više narječja prihvaćalo jonsku etu, ali mnogi su još imali suglasnik /h/ pa su imali probleme u razlikovanju dvaju simbola. Neka su narječja, uključujući i klasično [[Atičko narječje|atičko]], jednostavno prestali označavati suglasnik /h/. U nekima (poput [[Rod (otok)|rodskog]] govora) isti se simbol rabio za obje funkcije.<ref>Jeffery (1961); pg 345.</ref> Ostali su razlikovali inačice znaka, primjerice u [[Delfi|Delfima]] se [[Datoteka:Greek_Eta_archaic.svg|poveznica=https://en.wikipedia.org/wiki/Datoteka:Greek_Eta_archaic.svg|16x16px|inline]] upotrebljavao za /h/, a H za samoglasnik. U kolonijama na jugu Italije (''[[Heraclea Lucania]]'' i [[Taranto]]) nastao je novi oblik za /h/, [[Datoteka:Greek_Eta_tack.svg|poveznica=https://en.wikipedia.org/wiki/Datoteka:Greek_Eta_tack.svg|16x16px|inline]]. | ||
Od ovoga su znaka kasniji grčki učenjaci razvili ''[[Spiritus|spiritus asper]]'' čime se glas /h/ označavao u standiziranoj poslijeklasičnoj [[Politonska ortografija|politonskoj ortografiji]] grčkog. | Od ovoga su znaka kasniji grčki učenjaci razvili ''[[Spiritus|spiritus asper]]'' čime se glas /h/ označavao u standiziranoj poslijeklasičnoj [[Politonska ortografija|politonskoj ortografiji]] grčkog. | ||
[[ | [[Datoteka:Eta_and_Heta.svg|poveznica=https://en.wikipedia.org/wiki/Datoteka:Eta_and_Heta.svg|lijevo|mini|Različiti načini zapisivanja Herina imena:<br>1.) arhaično, nejonsko<br>2.) klasično jonsko<br>3.) srednji stadij (nrp. Delphi)<br>4.) srednji stadij (npr. Taranto)<br>5.) kasna antika]] | ||
Čini se da se u vrijeme [[Koine|koine grčkog]] još uvijek sjećalo stare suglasničke vrijednosti slova H, ime samoglasničkog η još se izgovaralo sa /h/ i pisalo se s oznakom spiritus asper, ali kasnija standardna ortografija zapisuje ga s oznakom spiritus lenis. | Čini se da se u vrijeme [[Koine|koine grčkog]] još uvijek sjećalo stare suglasničke vrijednosti slova H, ime samoglasničkog η još se izgovaralo sa /h/ i pisalo se s oznakom spiritus asper, ali kasnija standardna ortografija zapisuje ga s oznakom spiritus lenis. | ||
U vrijeme rimskog cara [[Klaudije|Klaudija]], sredinom [[1. stoljeće|prvog stoljeća poslije Krista]], [[Latinski jezik|latinski]] je nakratko posudio slovo oblika polovice slova H kao jedno od tzv. ''[[Klaudijevska slova|klaudijevskih slova]]''. Označavao je glas zvan ''[[solus medius]]'', to jest kratki zatvoreni samoglasnik po kvaliteti između ''i'' i ''u''. | U vrijeme rimskog cara [[Klaudije|Klaudija]], sredinom [[1. stoljeće|prvog stoljeća poslije Krista]], [[Latinski jezik|latinski]] je nakratko posudio slovo oblika polovice slova H kao jedno od tzv. ''[[Klaudijevska slova|klaudijevskih slova]]''. Označavao je glas zvan ''[[solus medius]]'', to jest kratki zatvoreni samoglasnik po kvaliteti između ''i'' i ''u''. | ||
U modernim transkripcijama i izdanjima grčkih [[Epigrafika|epigrafskih]] tekstova koji upotrebljavaju suglasničku hetu, u bilo kojem obliku, slovo se najčešće pojavljuje kao latinično h, i u latinici i na grčkom. Neki autori upotrebljavaju i oblik [[ | U modernim transkripcijama i izdanjima grčkih [[Epigrafika|epigrafskih]] tekstova koji upotrebljavaju suglasničku hetu, u bilo kojem obliku, slovo se najčešće pojavljuje kao latinično h, i u latinici i na grčkom. Neki autori upotrebljavaju i oblik [[Datoteka:Greek_Eta_tack.svg|poveznica=https://en.wikipedia.org/wiki/Datoteka:Greek_Eta_tack.svg|16x16px|inline]]. | ||
== Računalni kod == | == Računalni kod == | ||
[[ | [[Datoteka:Heta_uc_lc.svg|poveznica=https://en.wikipedia.org/wiki/Datoteka:Heta_uc_lc.svg|desno|mini|''Grčko slovo Heta'', malo i veliko slovo]] | ||
''[[Unikod]]'' je ubacio heraklijsku hetu u verziju 5.1 iz travnja 2008. godine. Dostupno je malo i veliko slovo.<ref>[http://std.dkuug.dk/jtc1/sc2/wg2/docs/n3263.pdf Summary of repertoire for FDAM 3 of ISO/IEC 10646]</ref> Klaudijevsko slovo također ime svoj simbol. | ''[[Unikod]]'' je ubacio heraklijsku hetu u verziju 5.1 iz travnja 2008. godine. Dostupno je malo i veliko slovo.<ref>[http://std.dkuug.dk/jtc1/sc2/wg2/docs/n3263.pdf Summary of repertoire for FDAM 3 of ISO/IEC 10646]</ref> Klaudijevsko slovo također ime svoj simbol. | ||
Trenutačna izmjena od 13:17, 28. travnja 2022.
Heta je konvencionalno ime grčkog slova eta i nekoliko njegovih inačica kada se upotrebljavaju sa svojom originalnom funkcijom označavanja glasa /h/.
| |||
| grčki alfabet | |||
|---|---|---|---|
| Αα | alfa | Νν | ni |
| Ββ | beta | Ξξ | ksi |
| Γγ | gama | Οο | omikron |
| Δδ | delta | Ππ | pi |
| Εε | epsilon | Ρρ | ro |
| Ζζ | zeta | Σσς | sigma |
| Ηη | eta | Ττ | tau |
| Θθ | theta | Υυ | ipsilon |
| Ιι | jota | Φφ | fi |
| Κκ | kapa | Χχ | hi |
| Λλ | lambda | Ψψ | psi |
| Μμ | mi | Ωω | omega |
| povijest | |||
| arhajske lokalne varijante
| |||
| u drugim jezicima | |||
| znanstveni simboli | |||
| |||
Povijest
Slovo H nastalo je u grčkom od feničkog slova heth (
) koje je u početku označavalo suglasnik pa je heta bilo originalno ime. Italska pisma, a nakraju i latinica, preuzeli su slovo H od ovog grčkog načina upotrebe. Ipak, grčki su dijalekti postepeno gubili glas /h/. U jonskim narječjima, koji su izgubili glas /h/ jako rano, ime slova prirodno se promijenilo u eta i slovo se počelo rabiti za označavanje glasa /ɛː/. Ova je funkcija kasnije ušla u klasičnu ortografiju i proširila se tadašnjom Grčkom.
Arhaičan natpis iz Santorinija koje ima slovo H u obje uloge: suglasnička je drugom redu: ΚΗ = χ u Ἀρχαγέτας, a samoglasnička u trećem redu: Πρόκλης
Prema tradicionalnim je izvješćima eta inovacija pjesnika Simonida s Kee.
U narječjima koji su još imali /h/ u fonološkom sustavu, uključujući govor ranih Atenjana, slovo se nastavilo upotrebljavati ss suglasničkom funkcijom. Poput samoglasničke ete mogao se pojaviti u raznim inačicama u različitim varijantama alfabeta. Jedan je od njih i oblika kockaste brojke 8 slične originalnom feničkom znaku (
), ali pojavljivali su se i drugi (
, 
, 
, 
, 
, 
).[1][2]
Tijekom klasičnoga doba sve je više narječja prihvaćalo jonsku etu, ali mnogi su još imali suglasnik /h/ pa su imali probleme u razlikovanju dvaju simbola. Neka su narječja, uključujući i klasično atičko, jednostavno prestali označavati suglasnik /h/. U nekima (poput rodskog govora) isti se simbol rabio za obje funkcije.[3] Ostali su razlikovali inačice znaka, primjerice u Delfima se upotrebljavao za /h/, a H za samoglasnik. U kolonijama na jugu Italije (Heraclea Lucania i Taranto) nastao je novi oblik za /h/, 
.
Od ovoga su znaka kasniji grčki učenjaci razvili spiritus asper čime se glas /h/ označavao u standiziranoj poslijeklasičnoj politonskoj ortografiji grčkog.
Čini se da se u vrijeme koine grčkog još uvijek sjećalo stare suglasničke vrijednosti slova H, ime samoglasničkog η još se izgovaralo sa /h/ i pisalo se s oznakom spiritus asper, ali kasnija standardna ortografija zapisuje ga s oznakom spiritus lenis.
U vrijeme rimskog cara Klaudija, sredinom prvog stoljeća poslije Krista, latinski je nakratko posudio slovo oblika polovice slova H kao jedno od tzv. klaudijevskih slova. Označavao je glas zvan solus medius, to jest kratki zatvoreni samoglasnik po kvaliteti između i i u.
U modernim transkripcijama i izdanjima grčkih epigrafskih tekstova koji upotrebljavaju suglasničku hetu, u bilo kojem obliku, slovo se najčešće pojavljuje kao latinično h, i u latinici i na grčkom. Neki autori upotrebljavaju i oblik .
Računalni kod
Unikod je ubacio heraklijsku hetu u verziju 5.1 iz travnja 2008. godine. Dostupno je malo i veliko slovo.[4] Klaudijevsko slovo također ime svoj simbol.
Izvori
- ↑ Jeffery, Lilian H. (1961). The local scripts of archaic Greece. Oxford: Clarendon
- ↑ Poinikastas Epigraphic Archive
- ↑ Jeffery (1961); pg 345.
- ↑ Summary of repertoire for FDAM 3 of ISO/IEC 10646