Pretvorba (transupstancijacija)

Pretvorba ili transupstancijacija u katoličkom nauku predstavlja dogmu, odnosno vjerovanje da se kruh i vino u zajednici, misi, odnosno slavlju euharistije pretvaraju u istinsku krv i istinsko tijelo Kristovo. Pretvorba se događa u unutarnjoj bîti (supstanci), a ne u vanjskom izgledu.

Povijest pojma

Opat Pashasije Radbert, u svome spisu o Tajnoj večeri, prvi zagovara učenje koje je danas prihvaćeno, to jest o stvarnoj, a ne simboličkoj nazočnosti Krista u kruhu i vinu. Radbert je svoj spis pred javnošću objavio oko sredine 9. stoljeća, kad nastaju i prvi sporovi oko toga učenja.

Protiv tako ekstremne konkretizacije jednog simbola suprotno mišljenje je izrazio Ratraman (Ratramne de Corbie), koji je kao redovnik u istoj opatiji izrekao stajalište o samo simboličkoj nazočnosti Krista u euharistiji. Odlučnog protivnika Pashasije Radbert je međutim našao u usamljenom mislitelju svoga doba, Skotu Eriugeni, opatu od Malmesberija, kojega su kao glasnog protivnika Pashasijevog učenja ubila njegova subraća oko 889. godine. (Hase - Povijest Crkve - po navodu C.G.Junga)

Prvi autor koji je uporabio sam pojam transubstantiatio bio je Ronaldo Bandinelli, budući Aleksandar III., papa. Pojam je kasnije preuzet od Tome Akvinskoga i općenito od skolastike, koji preciziraju značenje. U pontifikalnim dokumentima pojam se prvi put pojavljuje na IV. lateranskom saboru 1215.

Istu vjeru kasnije potvrđuje i definitivno formulira Tridentski sabor (1545.-1563.). Tridentski sabor u dogmatskoj definiciji 11. studenoga 1551. kaže:

„A budući da je Krist, Otkupitelj naš, o onom što je pružao pod prilikom kruha rekao da je zaista njegovo Tijelo, zato je uvijek u Crkvi Božjoj bilo uvjerenje, i to ovaj sveti Sabor sada ponovno izjavljuje: po posvećenju kruha i vina zbiva se pretvorba sve suštine (supstancije) kruha u supstanciju Tijela Krista, našega Gospodina, i čitave suštine vina u suštinu njegove Krvi. Tu je pretvorbu prikladno i u pravom smislu katolička Crkva nazvala transupstancijacijom.”

(Katekizam katoličke Crkve - 1376.)

Pozvavši se na Tomu Akvinskoga, koji kaže:

„Prisutnost istinskog Tijela i istinske Krvi Kristove u ovom sakramentu ne moze se spoznati osjetilima, nego samo vjerom koja se temelji na Božjem autoritetu.”

(Katekizam katoličke Crkve - 1381.)

U drugim kršćanskim denominacijama

Neki protestanti ne priznaju samu pretvorbu, nego vjeruju da to rade na spomen na Isusovu smrt i da time izražavaju vjeru u njegov skori dolazak, a ne da provode zbiljsko lomljenje Isusova tijela i pijenje njegove krvi. Drže da autoritet o nauku ima samo Bog i Božja riječ. Luteranske i neke druge protestantske crkve vjeruju u zbiljsku Isusovu nazočnost, ali ne u transupstancijaciju, nego u konsupstancijaciju. Konsupstancijacija znači da su nakon pretvorbe uz bit Isusova tijela i krvi i dalje nazočni i bit (supstancija) kruha i vina. Kod transupstancijacije bit Isusova tijela i krvi je zamijenila bit kruha i vina, tako da bit kruha i vina nakon pretvorbe više nije nazočna.

Zbog neprihvaćanja učenja o transupstancijaciji među ostalima pogubljen je John Frith, Hugh Latimer i Thomas Cranmer dok su protestanti pogubljivali katolike koji su ispovijedali vjeru u transupstancijaciju, npr. Fidel Sigmaringenski (1622.), Marko Križevčanin, Melkior Gradec, Stjepan Pongraz (7. rujna 1619.) i Ivan Sarkander (18. veljače 1620.).

Izvori

• Katekizam katoličke Crkve (http://www.hbk.hr/katekizam/)
• Psihološki tipovi- Problem tipova u antičkoj i srednjovjekovnoj povijesti duha - Problem transupstancijacije (Izvori originala C.G.Jung GESAMMELTE WERKE - Walter-Verlag AG. Olten, 1971.)