Razlika između inačica stranice »Hijacint Bošković«
(Bot: Automatski unos stranica) |
m (brisanje nepotrebnog teksta) |
||
| Redak 1: | Redak 1: | ||
'''Hijacint Bošković''' (Jacint Bošković), rođen kao '''Ante Bošković''' ([[15. travnja]] [[1900.]], [[Selca]], [[Brač]] - [[Stari Grad]], [[Hvar]], [[26. prosinca]] [[1947.]]), bio je [[Hrvati|hrvatski]] [[dominikanci|dominikanac]] i [[mislilac]]. Jedan je od [[Hrvatska|hrvatskih]] svjetski poznatih [[teolog]]a<ref>[http://hrcak.srce.hr/file/69882 Hrčak] [[Bogoslovska smotra]] 79 (2009.) 4] Alojz Ćubelić: Tri hrvatska dominikanca ([[Hijacint Bošković]], [[Dominik Barač]] i [[Jordan Kuničić]]) o totalitarnim ideologijama 20. stoljeća, str. 848.<br></ref>, važio je kao ugledni [[filozof]], pisac i [[tomizam|tomist]].<ref name="Gavrić">[[Anto Gavrić]]: [http://www.redovnistvo.ba/hr/page.php?id=17 Dominikanci - Konferencija viših redovnickih poglavara i poglavarica Bosne i Hercegovine] Dominikanci, pristupljeno 7. siječnja 2013.</ref> Isticao se kao veliki [[propovijed|propovjednik]].<ref name="Gavrić"/> | |||
== Životopis == | == Životopis == | ||
| Redak 22: | Redak 22: | ||
== Rad == | == Rad == | ||
Sljedbenik je [[Sv.Toma Akvinski|sv. Tome Akvinskoga]]. Pisac je koji je važan za [[kulturna povijest|kulturnu povijest]]. U knjizi " ''Kršćanska misao u XX. stoljeću''" tisakni su izabrani ulomci iz njegova djela "''Filozofski izvori fašizma i nacionalnoga socijalizma''", napisanoga 1939. godine (temeljem njegovih predavanja iz 1938.<ref name="Lencović"/>). Bošković razmatra karakter totalitarne države i odnos pojedinca prema državi (i obratno) te piše : "''Ako čovjeka shvaćamo samo kao dio cjeline, onda ćemo dosljedno apsorbirati čovjeka u državi. Čovjek ne će vrijediti ništa izvan države. Naprotiv, ako vidimo da je čovjek osoba, onda ćemo morati kazati sa sv. Tomom, da je država za čovjeka, a ne obratno. Čovjek kao osoba je slobodno biće, koje ne može ništa vremenito zadovoljiti. On je određen neizmjernim i nalazi svoje smirenje i svoju sreću samo u Bogu. Bilo država, bilo koja druga institucija, samo su vremenita sredstva. u čovjeku će uvijek ostati nešto, čime će se osoba izdizati iznad vlasti države''".<ref>[[Hrvoje Hitrec]]: [http://www.hic.hr/hrvatsko-slovo/hrv-slovo231209.html Zbornik radova Trećeg programa Hrvatskog radija: Kršćanska misao dvadesetog stoljeća], [[Hrvatsko slovo]], 23. prosinca 2009., [[Hrvatski informativni centar|HIC-ove]] stranice </ref><ref>[[Hrvoje Hitrec]]: [http://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/hhitrec/4703-kranska-misao-xx-stoljea.html Kršćanska misao XX. stoljeća], [[Hrvatsko kulturno vijeće]], objavljeno u četvrtak, 18. lipnja 2009.</ref> | Sljedbenik je [[Sv.Toma Akvinski|sv. Tome Akvinskoga]]. Pisac je koji je važan za [[kulturna povijest|kulturnu povijest]]. U knjizi " ''Kršćanska misao u XX. stoljeću''" tisakni su izabrani ulomci iz njegova djela "''Filozofski izvori fašizma i nacionalnoga socijalizma''", napisanoga 1939. godine (temeljem njegovih predavanja iz 1938.<ref name="Lencović"/>). Bošković razmatra karakter totalitarne države i odnos pojedinca prema državi (i obratno) te piše : "''Ako čovjeka shvaćamo samo kao dio cjeline, onda ćemo dosljedno apsorbirati čovjeka u državi. Čovjek ne će vrijediti ništa izvan države. Naprotiv, ako vidimo da je čovjek osoba, onda ćemo morati kazati sa sv. Tomom, da je država za čovjeka, a ne obratno. Čovjek kao osoba je slobodno biće, koje ne može ništa vremenito zadovoljiti. On je određen neizmjernim i nalazi svoje smirenje i svoju sreću samo u Bogu. Bilo država, bilo koja druga institucija, samo su vremenita sredstva. u čovjeku će uvijek ostati nešto, čime će se osoba izdizati iznad vlasti države''".<ref>[[Hrvoje Hitrec]]: [http://www.hic.hr/hrvatsko-slovo/hrv-slovo231209.html Zbornik radova Trećeg programa Hrvatskog radija: Kršćanska misao dvadesetog stoljeća], [[Hrvatsko slovo]], 23. prosinca 2009., [[Hrvatski informativni centar|HIC-ove]] stranice </ref><ref>[[Hrvoje Hitrec]]: [http://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/hhitrec/4703-kranska-misao-xx-stoljea.html Kršćanska misao XX. stoljeća], [[Hrvatsko kulturno vijeće]], objavljeno u četvrtak, 18. lipnja 2009.</ref> | ||
Svojim je pisanjem osudio [[nacizam]], što je bio dio vala rasprave o osudi nacizma koje su napisali hrvatski bogoslovi, katolički laici, sveučilišni profesori te redovnici iz velikih redova kao što su dominikanci, franjevci i isusovci.<ref>Hijacint Bošković: Filozofski izvori fašizma i nacionalnog socijalizma, 1939.</ref> Pri tom valja istaknuti da je bio prvi u Europi koji je otvoreno analizirao nacističko zlo.<ref name="Alfirević">Acija Alfirević: [http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac482.nsf/AllWebDocs/Srz_nase_nutrine 22. pjesnička manifestacija Croatia rediviva u Selcima na Braču, 3. kolovoza. Srž naše nutrine], [[Vijenac (časopis)|Vijenac]] br.482-483, 6. rujna 2012.,</ref>. Zbog toga se može reći da zajedno s [[Marija Brida|Marijom Bridom]] "''formira slobodarski dvojac koji nas navodi da Selca, kao što ih se uobičavalo nazivati mjestom biskupa i pjesnika, dodatno nazovemo i mjestom filozofa slobode''".<ref name="Alfirević"/> | Svojim je pisanjem osudio [[nacizam]], što je bio dio vala rasprave o osudi nacizma koje su napisali hrvatski bogoslovi, katolički laici, sveučilišni profesori te redovnici iz velikih redova kao što su dominikanci, franjevci i isusovci.<ref>Hijacint Bošković: Filozofski izvori fašizma i nacionalnog socijalizma, 1939.</ref> Pri tom valja istaknuti da je bio prvi u Europi koji je otvoreno analizirao nacističko zlo.<ref name="Alfirević">Acija Alfirević: [http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac482.nsf/AllWebDocs/Srz_nase_nutrine 22. pjesnička manifestacija Croatia rediviva u Selcima na Braču, 3. kolovoza. Srž naše nutrine], [[Vijenac (časopis)|Vijenac]] br.482-483, 6. rujna 2012.,</ref>. Zbog toga se može reći da zajedno s [[Marija Brida|Marijom Bridom]] "''formira slobodarski dvojac koji nas navodi da Selca, kao što ih se uobičavalo nazivati mjestom biskupa i pjesnika, dodatno nazovemo i mjestom filozofa slobode''".<ref name="Alfirević"/> | ||
Trenutačna izmjena od 06:19, 7. ožujka 2022.
Hijacint Bošković (Jacint Bošković), rođen kao Ante Bošković (15. travnja 1900., Selca, Brač - Stari Grad, Hvar, 26. prosinca 1947.), bio je hrvatski dominikanac i mislilac. Jedan je od hrvatskih svjetski poznatih teologa[1], važio je kao ugledni filozof, pisac i tomist.[2] Isticao se kao veliki propovjednik.[2]
Životopis
Rodio se u Selcima na Braču 15. travnja 1900.[3] u velikoj obitelji od osmero djece.[3] Osnovnu je školu pohađao u Selcima. U dominikanskim sjemeništima u Bolu i Starom Gradu na Hvaru išao je u gimnaziju.[3] Iznenađujuće za ovakve mislioce, nije ostavljao dojam dobrog učenika, štaviše djelovao je nepokretljiv i skučen, da su ga čak vršnjaci nazivali "mutom".[3] Neaktivnost je došla do učitelja, koji je upozorio Antina oca, koji je potom sinu dao izbor: prihvatiti se motike ili knjige.[3] To je Antu trgnulo iz letargije, što se osjećalo prema kraju školovanja, kad se javljala misaonost i duhovnost.[3]
Zaredio se 1918. u Dubrovniku[4], gdje je ušao u novicijat i uzeo redovničko ime Hijacint.[3]
Studirao je filozofiju u Dubrovniku 1919/1920. na Dominikanskoj visokoj bogoslovnoj školi, a preostalih šest godina studija redovitog filozofijsko-teologijskog studija i dvije godine specijalnog studija filozofije[3] u Rimu na Angelicumu[4] gdje je završio bogoslovlje. U Rimu na Angelicumu[4] završio je filozofiju na poslijediplomskom studiju. Njegov je mislilački talent eksplodirao na filozofskom učilištu, profesori su mu davali voditi usmene rasprave.[3]
Zaredio se za svećenika 1924. godine.[4] 1926. je položio lektorat, diplomski diplomski ispit za profesora filozofije i teologije na dominikanskim učilištima.[3] Lektorska disertacija bila je toliko privukla profesore da su ga kolege od onda zvali "Genij"[3] (od nekadašnjeg "Muta"!). Doktorirao je filozofiju 1928. godine na svom matičnom sveučilištu, Angelicumu.[4] Nakon toga vratio se u Hrvatsku, točnije u Zagreb gdje je bio članom zagrebačkog dominikanskog samostana.[3] Volio je crkvenu glazbu: u Angelicumu je bio orguljaš, u Dubrovnik je osnovao među dominikanskim studentima orkestar, a u Zagrebu je u Maksimiru vodio mali pjevački zbor.[3]
U Dubrovniku je bio profesor filozofskih predmeta na Dominikanskoj bogoslovnoj školi od 1933. u Dubrovniku.[3] U Senju je radio od 1934. do 1939. na Visokoj bogoslovnoj školi.[3] Poslije je opet bio u Dubrovniku učiteljem dominikanskih novica i klerika, ali samo godinu dana.[3] Od 1940. do 1946. bio je rektorom Dominikanske visoke bogoslovne škole.[3]
Poslije rata, 1946. dosegao je u Rimu naslov magister in sacra theologia, koji je najviši akademski stupanj kod dominikanaca (a koji je vrlo rijedak kod dominikanaca[4]). Sudjelovao je u tomističkom društvu za slavenske zemlje. Predavao je u Dubrovniku na Dominikanskoj bogosloviji te u Senju na Visokoj bogoslovnoj školi. Teško se je razbolio i umro je 1947. u Starom Gradu na Hvaru. [5]
Kad je u Hrvatsku došao na vlast režim koji je bio marionetom osovinske Njemačke, pokušao je spasiti obitelj Slobodana Langa, čim im se život našao u ugrozi; taj je Boškovićev čin polučio da je Lang "od djetinjstva odgajan u osjećaju zahvalnosti prema fra Hijacintu, dominikancima i svim fratrima".[6]
Ratne je godine i godine poraća (1900.-1947.) proveo u dominikanskom samostanu u Dubrovniku.
1947. su ga pozvali u Rijeku za profesora na Visoku bogoslovnu školu, što je prihvatio.[3] Sve je prekinuto bilo nakon liječničkog pregleda kad su mu dijagnosticirali tešku bolest.[3] Brat ga je odveo u Stari Grad na Hvaru, gdje je zadnja dva mjeseca svog života boravio kod sestara dominikanki.[3]
Rad
Sljedbenik je sv. Tome Akvinskoga. Pisac je koji je važan za kulturnu povijest. U knjizi " Kršćanska misao u XX. stoljeću" tisakni su izabrani ulomci iz njegova djela "Filozofski izvori fašizma i nacionalnoga socijalizma", napisanoga 1939. godine (temeljem njegovih predavanja iz 1938.[5]). Bošković razmatra karakter totalitarne države i odnos pojedinca prema državi (i obratno) te piše : "Ako čovjeka shvaćamo samo kao dio cjeline, onda ćemo dosljedno apsorbirati čovjeka u državi. Čovjek ne će vrijediti ništa izvan države. Naprotiv, ako vidimo da je čovjek osoba, onda ćemo morati kazati sa sv. Tomom, da je država za čovjeka, a ne obratno. Čovjek kao osoba je slobodno biće, koje ne može ništa vremenito zadovoljiti. On je određen neizmjernim i nalazi svoje smirenje i svoju sreću samo u Bogu. Bilo država, bilo koja druga institucija, samo su vremenita sredstva. u čovjeku će uvijek ostati nešto, čime će se osoba izdizati iznad vlasti države".[7][8]
Svojim je pisanjem osudio nacizam, što je bio dio vala rasprave o osudi nacizma koje su napisali hrvatski bogoslovi, katolički laici, sveučilišni profesori te redovnici iz velikih redova kao što su dominikanci, franjevci i isusovci.[9] Pri tom valja istaknuti da je bio prvi u Europi koji je otvoreno analizirao nacističko zlo.[10]. Zbog toga se može reći da zajedno s Marijom Bridom "formira slobodarski dvojac koji nas navodi da Selca, kao što ih se uobičavalo nazivati mjestom biskupa i pjesnika, dodatno nazovemo i mjestom filozofa slobode".[10]
Djela
Članke je objavio u Bogoslovskoj smotri, Hrvatskoj prosvjeti, Hrvatskoj straži, Luči, Katoličkom listu, Selu i gradu, Životu s Crkvom i drugima.[3]. Pokrenuo je nakladu Istinu koja je izdavala hrvatsku asketsko-mističku reviju Duhovni život[2] kojoj je bio urednikom.[11] Surađivao je u svim svescima Hrvatske enciklopedije.[3]
Napisao je ove knjige:[3]
1. Jsoucnost Bozi (dorađeno O četvrtom dokazu sv. Tome Akvinskoga za postojanje
Boga, prevedeno na češki), 1930. i 1932.
2. Problem spoznaje, Zagreb 1931.
3. De obiectivitate cognitionis, Olomouc 1931.
4. Albert Veliki, Zagreb 1932.
5. Nove struje u modernoj filozofiji, Zagreb 1934.
6. Relatio artis ad moralitatem, Gniezno 1935.
7. Svećenička žrtva (pod pseudonimom »J. Zumbulov«), Zagreb 1938. (životopis Zvonka Benzije)[12]
8. Filozofski izvori fašizma i nacionalnog socijalizma, Zagreb 1939.
9. Sv. Toma Akvinski i Duns Skot, Zagreb 1940.
10. Sjedinjenje s Bogom, Zagreb 1943.
Priznanja
Druga nagrada na natječaju svih crkvenih sveučilišta u Rimu, koji je raspisala Papinska akademija Svetog Tome Akvinskog za raspravu O četvrtom dokazu sv. Tome Akvinskoga za postojanje Boga. [3]
Po Boškoviću se zove samostanska knjižnica u zagrebačkom dominikanskom samostanu, koju je Tomo Vereš svojim radom doveo do razine regionalnog spomenika kulture.
O Boškovićevom je radu pisao Petar Strčić, [4]a Tomo Vereš se iznimno potrudio Boškovićeve životopisne podatke.[3]
Izvori
Dopusnica nije potvrđena VRTS-om.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.
Dopusnica nije potvrđena VRTS-om.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.
Dopusnica nije potvrđena VRTS-om.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.
- ↑ Hrčak Bogoslovska smotra 79 (2009.) 4] Alojz Ćubelić: Tri hrvatska dominikanca (Hijacint Bošković, Dominik Barač i Jordan Kuničić) o totalitarnim ideologijama 20. stoljeća, str. 848.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 Anto Gavrić: Dominikanci - Konferencija viših redovnickih poglavara i poglavarica Bosne i Hercegovine Dominikanci, pristupljeno 7. siječnja 2013.
- ↑ 3,00 3,01 3,02 3,03 3,04 3,05 3,06 3,07 3,08 3,09 3,10 3,11 3,12 3,13 3,14 3,15 3,16 3,17 3,18 3,19 3,20 3,21 3,22 3,23 3,24 Tomo Vereš: Zaboravljeni hrvatski mislilac: Hijacint Bošković (1900—1947.)
- ↑ 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 4,5 4,6 Borislav Dadić: Filozofski temelji totalitarnih ideologija dvadesetog stoljeća u misli Hijacinta Boškovića, Obnovljeni život, (58) 1 (2003) str. 24-25
- ↑ 5,0 5,1 Hana Lencović: Hijacint Bošković, Filozofski izvori fašizma i nacionalnog socijalizma, Dom i svijet, Zagreb, 2000., prikaz RIJEKA, ISSN 1330-6985 nevaljani ISSN, godina XVI., svezak 1., Rijeka, 2011. str. 83-118
- ↑ Članak o dr Langu Globus, 31.prosinca 1993.
- ↑ Hrvoje Hitrec: Zbornik radova Trećeg programa Hrvatskog radija: Kršćanska misao dvadesetog stoljeća, Hrvatsko slovo, 23. prosinca 2009., HIC-ove stranice
- ↑ Hrvoje Hitrec: Kršćanska misao XX. stoljeća, Hrvatsko kulturno vijeće, objavljeno u četvrtak, 18. lipnja 2009.
- ↑ Hijacint Bošković: Filozofski izvori fašizma i nacionalnog socijalizma, 1939.
- ↑ 10,0 10,1 Acija Alfirević: 22. pjesnička manifestacija Croatia rediviva u Selcima na Braču, 3. kolovoza. Srž naše nutrine, Vijenac br.482-483, 6. rujna 2012.,
- ↑ Rudolf Brajičić: Pedeset godišta Života - Obnovljenog života, Obnovljeni život sv.50 br.3-4 lipanj 1995.
- ↑ Senjski zbornik 26 Mile Bogović: Znamenite ličnosti senjskoga filozofskog i teološkog učilišta 1806.-1940., str. 287-288 (1999.) (pristupljeno 18. kolovoza 2017.)