Zdenko Vazdar (Zagreb, 7. srpnja 1934. – Zagreb, 4. veljače 1996.) bio je hrvatski građevinski inženjer, stručnjak za tehnologiju građenja i terminolog, poznat po značajnom doprinosu razvoju zagrebačkih stambenih naselja tijekom 1970-ih te po radu na standardizaciji hrvatskoga graditeljskog nazivlja.
Životopis
Zdenko Vazdar rođen je 7. srpnja 1934. u Zagrebu. Građevinarstvo je studirao na Sveučilištu u Zagrebu, gdje je stekao zvanje diplomiranog inženjera građevinarstva. Nakon studija radio je u građevinskom sektoru, a početkom 1970-ih pridružio se Urbanističkom institutu Hrvatske, jednoj od vodećih stručnih institucija za prostorno planiranje i urbanizam.
Urbanistički i inženjerski rad
Vazdar je tijekom 1970-ih djelovao kao inženjer specijaliziran za građevinsku tehnologiju i izvedbena rješenja u velikim urbanističkim projektima. Bio je član interdisciplinarnog autorskog tima s arhitektima Ivanom Čižmekom, Tomislavom Odakom i Tomislavom Bilićem, koji je 1975. osvojio prvu nagradu na natječaju za urbanističko-arhitektonsko rješenje novog zagrebačkog stambenog naselja Dugave.
Projekt Dugave, realiziran 1977. – 1981., označio je prekretnicu u hrvatskoj urbanističkoj praksi. Bio je to prvi projekt izveden u novoutemeljenom modelu Društveno usmjerene stambene izgradnje, a odlikovao se napuštanjem ortogonalnog rastera ulica, humanijim konceptom stanovanja i naglaskom na javne sadržaje i slobodne površine. U tom je projektu Vazdar bio zadužen za tehnološku razradu, koordinaciju izvedbenih rješenja i prilagodbu arhitektonskih koncepata tehničkim zahtjevima gradnje.
Nakon Dugava, isti tim radio je na projektu stambenog naselja Sloboština (1979.), gdje je Vazdar ponovno bio odgovoran za segment tehnologije građenja. Sloboština je nastavila razvojne ideje započete u Dugavama – fleksibilnije oblikovanje blokova, poluortogonalni raster i naglasak na pješačkim zonama i urbanom životu.
Osim ovih projekata, Vazdar je sudjelovao u više urbanističkih i građevinskih studija Instituta, kao i u stručnim raspravama o razvoju zagrebačke infrastrukture i modernizaciji procesa građenja.
Stručni radovi
Početkom 1970-ih objavio je više stručnih radova u časopisu Građevinar, uključujući članke o produktivnosti, organizaciji gradilišta i ulozi radne snage u građevinskoj industriji. Ti su tekstovi odražavali njegov interes za unaprjeđenje tehnologije građenja i racionalizaciju građevinskih procesa, što je u to vrijeme bilo usklađeno s modernizacijom građevinskog sektora u Jugoslaviji.
Terminološki i leksikografski doprinos
Početkom 1990-ih Vazdar se intenzivno posvetio hrvatskom strukovnom jeziku, posebno razlikama između hrvatskoga i srpskoga tehničkog nazivlja koje su došle u fokus nakon osamostaljenja Hrvatske.
Godine 1993. objavio je „Razlikovni rječnik hrvatskoga i srpskoga graditeljskoga nazivlja”, jedan od prvih sustavnih priručnika posvećenih tehničkoj terminologiji u novim društveno-političkim okolnostima. Rječnik obuhvaća arhitektonsko, građevinsko i urbanističko nazivlje te se u stručnoj literaturi često navodi kao važan doprinos standardizaciji hrvatskoga tehničkog jezika.
U izradi rječnika koristio je empirijske metode – analizu izvora, stručnu literaturu i tada važeće međunarodne norme – čime je djelo dobilo stabilno mjesto među ranim hrvatskim terminološkim priručnicima 1990-ih.
Djela
Knjige
- Razlikovni rječnik hrvatskoga i srpskoga graditeljskoga nazivlja (1993.)
Stručni članci
- „Unapređenje proizvodnje u građevnom poduzeću“, Građevinar, 4/1971.
- „Radništvo u građevinarstvu i aktuelni…“, Građevinar, 5/1971.
Značaj
Zdenko Vazdar ostavio je trajni trag u dva područja:
– u urbanističkoj praksi, sudjelovanjem u projektima koji su oblikovali identitet Novog Zagreba, te
– u strukovnoj terminologiji, gdje je njegov razlikovni rječnik postao važan referentni rad u razdoblju standardizacije hrvatskoga jezika.
Njegova karijera predstavlja spoj tehničke stručnosti, interdisciplinarne suradnje i predanosti razvoju struke u širem kulturnom kontekstu.