Ropstvo u staroj Grčkoj bilo je uobičajeno kao i u drugim antičkim društvima. Procjenjuje se kako je većina atenskih građana posjedovala barem jednog roba, a grčki pisci uglavnom su ropstvo smatrali i prirodnim i nužnim. Na određeno preispitivanje toga gledišta nailazi se u sokratovskim dijalozima, a kod stoičkih filozofa nalazi se najstarija zabilježena osuda ropstva.
Danas historiografija razlikuje robove koji su predstavljali osobnu pokretnu imovinu vlasnika i robove koji su bili vezani za zemlju, kakvi su, na primjer, bili penesti u Tesaliji ili heloti u Sparti, koji su više nalikovali srednjovjekovnim kmetovima i na neki način bili smatrani dijelom nekretnine na kojoj su se nalazili. Osobni rob je osoba lišena slobode i prisiljena na pokoravanje vlasniku, koji ga može kupiti, prodati ili ga posuditi drugoj osobi, kao i bilo koju drugu svojinu.
Proučavanje ropstva u staroj Grčkoj susreće se sa značajnim metodološkim teškoćama. Dokumentarni izvori su raštrkani i sačuvani u vrlo fragmentarnom stanju, i pri tom se uglavnom odnose na Atenu. Nijedan antički spis ne bavi se u cjelosti ovom temom, a i grčki zakoni zanimali su se za ropstvo samo kao za izvor prihoda. U grčkim komedijama i tragedijama robovi su prikazani na stereotipan način, dok se u ikonografiji ne uočava razlika u prikazivanju robova i obrtnika.